Neki drugi Federer

Ako je do jučerašnjeg dvoboja u polufinalu Australian Opena i postojala nekakva sumnja, sada je definitivno jasno - Roger Federer ima kompleks Rafaela Nadala. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da igrač koji je u karijeri učinio praktički sve da ga mirne duše možemo proglasiti najvećim svih vremena, tako bespomoćno izgleda u dvobojima protiv sjajnog Španjolca. I nije u cijeloj to priči najvažnija impozantna Nadalova statistika u međusobnim dvobojima sa Švicarcem (18 pobjeda u 27 mečeva) - puno porazniji za Federera je head to head na Grand Slam turnirima, ali i način na koji Roger gubi od Rafe u praktički svim velikim mečevima. Gledajući njihove obračune u završnicama najvećih turnira, stječe se dojam da iznova gledamo snimku istog meča, i da Federer, a to je njemu vjerojatno najteže "progutati", pobijediti može samo slučajno.

Ovo "pravilo" do 2008. godine uglavnom je vrijedilo samo za zemljane terene, gdje Nadalova superiornost nikad i nije bila upitna, no nakon što je Španjolac tog nezaboravnog nedjeljnog popodneva 6. srpnja, u jednom od najboljih mečeva ikad odigranom, svladao Federera u finalu Wimbledona, stvari su za Švicarca krenule neželjenim smjerom. Novi bolan udarac Nadal je svom najvećem rivalu zadao samo pola godine kasnije, u finalu Australian Opena, i tada je zapravo postalo očito da podloga više ne igra gotovo nikakvu ulogu. Postalo je jasno kako u velikim dvobojima s Nadalom Federer jednostavno više nikada neće biti favorit.

Dvoboj starih rivala u polufinalu ovogodišnjeg Australian Opena zoran je prikaz toga. Nakon što ga je dio teniske javnosti već proglasio bivšim, Federer je odličnim igrama u 2011. godini, posebno u njezinom drugom dijelu, pokazao da još nipošto nije za "staro željezo". Pobjeda protiv tada naizgled nepobjedivog Novaka Đokovića u polufinalu Roland Garrosa, i još jedna sjajna predstava u dvoboja sa Srbinom u polufinalu US Opena, koje je samo zahvaljujući dodiru sreće prevagnulo na Novakovu stranu, pokazali su kako u Federerovoj svijeći još itekako ima ulja, a potvrda za to stigla je na završnom Mastersu u Londonu, gdje je veliki Roger na putu do naslova na trenutke podsjetio na svoje najbolje dane.

No, dok su odlične predstave protiv trenutno najboljeg tenisača današnjice s jedne strane dokazale kako je Federer još uvijek živ, s druge su samo potkrijepile tezu o kompleksu od Nadala. Uspoređujući Rogera iz mečeva s Đokovića s onim kojeg smo tako često gledali protiv Nadala, ponekad se čini da to jednostavno nije isti čovjek. Protiv Đokovića je to samouvjeren i dominantan igrač koji želi dokazati da taj "mali Novak" i nije baš toliko dobar kako rezultati pokazuju, dok u mečevima s Rafom gotovo u pravilu vidimo Federera koji jednostavno ne vjeruje u sebe, koji ne vjeruje da može pobijediti Nadala, iako svi "ulazni podaci" uoči meča govore u njegovu korist.

Da stvar bude zanimljivija, taj isti Novak Đoković, protiv kojeg je Federer u trenucima dok je Srbin bio u životnoj formi odigrao dva sjajna meča, u 2011. godini je nanizao čak šest pobjeda protiv Nadala, i to ne bilo kakvih. U dva slavlja u finalima Grand Slamova (Wimbledon i US open) i četiri u finalima turnira iz Masters Serije (Indian Wells, Miami, Madrid i Rim), Đoković je često "terorizirao" Španjolca, razgolitivši sve njegove slabe strane i rupe koje Nadal u svojoj igri definitivno ima. I kako sada, kada sve ovo uzmemo u obzir, ne posegnuti za onim matematičkim teoremom i upitati se: ako Federer može protiv Đokovića, kako ne može protiv Nadala koji je prošle sezone bio tako bespomoćan u dvobojima s Novakom?

Mnogi će reći: "Sport, a posebno tenis, nije matematika", i bit će potpuno u pravu. Nekad vam jednostavno jedan igrač "leži", a neki drugi, koji je nominalno lošiji od ovog prvog, ne "leži". Analizirajući nadalje karakteristike Federera i Nadala, stručnjaci će pronaći još milijun razloga zašto Roger nema previše šanse protiv Rafe, no teško se oteti dojmu da to jednostavno nije onaj pravi razlog Nadalove dominacije u međusobnom dvobojima. Da, Nadal je lijevak. Da, njegov forhend spin zadaje veliki problem Federerovom najlošijem udarcu, bekhendu. Da, Nadal je nekad u stanju pogoditi nemoguće, ali kako objasniti silne Federerove pogreške u njihovim mečevima. Kako jedan takav igrač, koji je u dosadašnjem dijelu turnira igrao tako sjajno i opušteno, te je i sam naglašavao da je na tragu svojih najboljih dana, odjednom "pukne" kada se s druge strane mreže nađe Nadal. Svi ti forhendi iz sredine terena koji završavaju u mreži, olako izbačene loptice u out i dvostruke pogreške - toga u Federerovom tenisu jednostavno nije bilo na ovogodišnjem Australian Openu. Sve dok se nije pojavio Nadal.

Ruke na srce, Rafa je i dalje sjajan igrač, ali nije to onaj "stroj" od prije par sezona. Ako ćemo realno gledati, jučerašnji meč kvalitetno je bio jedan od lošijih koji su Nadal i Federer odigrali su završnicama Grand Slam turnira. Dramatike, napetosti i sjajnih poteza, naravno, nije nedostajalo, no bilo je to daleko od finala Wimbledona iz 2008., čak i sudara iz Melbournea od prije tri godine. Nakon tih mečeva Federer se mogao jednostavno pozvati na Rafinu senzacionalnu igru i poteze koje graniče s nemogućim, što jučer nije bio slučaj. Naravno, kada igra Nadal, uvijek ćete vidjeti neku nevjerojatnu forhend ili bekhend kontru u trenutku kada se poen čini odlučenim, ali to nije odlučilo ovaj njihov posljednji meč.

(I) ovog puta presudila je Federerova glava, koja jednostavno ne funkcionira jednako kada je s druge strane mreže Nadal. Uzevši u obzir igre koje su veliki rivali prikazivali u posljednjih nekoliko mjeseci, jučerašnji meč bio je Rogeru idealna prilika za razbijanje priče o kompleksu od Rafaela Nadala i povratak toliko potrebnog samopouzdanja. Na žalost po njega, švicarski genijalac ponovno nije uspio, čime je još jednom dao za pravo onim koji tvrde da Federer nikad ne može biti favorit u dvoboju s Rafaelom Nadalom.

Kompleks? Kompleks je možda preteška riječ, ali gotovo je sigurno kako će Federera u mirovinu ispratiti taj gorak okus nemoći u mečevima protiv svog najvećeg rivala.