Poraz koji razotkriva slabosti

Hrvatska je utakmicu izgubila u drugom poluvremenu, no pobjedu je zapravo propustila u prvom. U periodu u kojem se Stanić nije mogao sastati s loptom, Hrvatska je imala niz prigoda otići na razliku koja bi unijela nervozu u srpske redove i malo utišala pritisak s tribina, no pokoji promašeni zicer (uz kontru na drugoj strani) i poneki propust u obrani (dobro, malo više od "poneki") omogućili su Srbima da i s jednom obranom vratara u svlačionicu odu s tek -1.

Što mislite, tko se u svlačionici bolje osjećao uoči nastavka nakon takvog poluvremena?

Tu Hrvatska nije pokazala "instinkt ubojice", tu je propustila kazniti neuvjerljiv početak Srbije u obrani. I tko poznaje rukomet mogao je lako predvidjeti scenarij "sad će Stanić skinuti par lopti, Srbi će nam pobjeći na par komada razlike, a dalje će ih odvesti publika".

To otprilike i jest scenarij drugog dijela. Srpski vratar skinuo je nekoliko udaraca s krila – pomogao je Goluža kaznivši Ninčevića za promašaj uvođenjem za ovakvu utakmicu neiskusnog Batinovića koji je potom također propustio realizirati važnu situaciju pucavši očigledno uplašen ravno u Stanića – a Srbi su iskažnjavali period u kojem Alilović, a potom Losert nisu mogli ništa obraniti.

I iako 3-4 pogotka razlike u rukometu nije baš tako strašno, pred Hrvatskom je bila planina koju nije mogla prijeći. Uvukao se strah u pucače, ostali smo bez krila, a na zgusnutu obranu Hrvatska je pokušavala gotovo isključivo individualnim akcijama ulazivši konstantno u prekršaj, a tako se ne može razviti igra. Nedostajalo je kreativnosti, pokušavao je nešto tek Ivano Balić, Duvnjak je bio potpuno izvan kreativne i pucačke forme, Lacković je pokušavao nešto napraviti sam (spomenuti trojac tek pet pogodaka uz 16 pokušaja), a Kopljar nije taj koji će povući napad. Štoviše, Kopljar je bio uvjerljivo najprecizniji i najučinkovitiji vanjski igrač Hrvatske, no od njega se ne može očekivati da bude pokretač napada.

Osim napada, ni obrana nije pokazala vrhunsko strpljenje. Srbi igraju staromodan rukomet i Hrvatska je, koliko god to čudno zvučalo, većinu vremena zaustavljala Srbe podjednako dobro kao Srbi Hrvate. Ali u periodu napada gdje bi Hrvatska već izgubila strpljenje kada je napadala, Srbi su još malo kružili, koristeći sudačko dopuštenje da napadi traju (pre)dugo, čekajući pukotinu. I kad-tad Vujin ili Ilić bi je i pronašli.

Kada već spominjemo suce, priznajmo da oni nisu imali negativan utjecaj kao što su se mnogi u Hrvatskoj pribojavali, bili su dosljedni, a kada je tako, morate se prilagoditi na kriterij. U ovom slučaju, na dugačke napade.

Loš igrač više (4/7), loš igrač manje, loša realizacija kontri, previše čistih promašaja (deset udaraca koji su pogodili okvir ili promašili cijeli gol).. Previše toga nije bilo dobro, da bi konačan rezultat bio bolji. Sigurno je da ni izbornik Goluža nije imao najbolji dan, čekajući predugo one koje nije išlo, uvodeći Loserta u kritičnim trenucima iako je malo branio na ovom turniru, gurajući Batinovića u vatru, ne pokušavši promijeniti ritam utakmice nekim iznenađujućim rješenjem u obrani ili napadu.

Na kraju, nije potrebno previše "mozgati" kako bi se došlo do zaključka da je Hrvatska jednostavno nadigrana i nadmudrena, iako je u prvom poluvremenu ostao onaj osjećaj da je Hrvatska kvalitetnija momčad. Zbog tog osjećaja teže se pomiriti s ovakvim porazima...

Uz sav pobjednički karakter o kojem smo često pisali i kojeg se često prisjećamo svih ovih godina u onim utakmicama u skupini koje Hrvatska dobiva s jedan razlike, i uz sav respekt koji zaslužuje bilo koje polufinale i boravak u svjetskom vrhu, činjenice upozoravaju da Hrvatska ima dosta problema u onim najvažnijim utakmicama, polufinalima te utakmicama za medalju. Naš score ni u finalima ni u utakmicama za broncu ni u polufinalu nije impresivan, daleko od toga.

Dakako, glavni razlog tomu su dobri protivnici jer u tu fazu natjecanja nije nitko zalutao, i teško je u izjednačenom rukometu konstantno dobivati takve utakmice. Uspjelo je u zadnjih 15 godina to redovito samo Francuzima na posljednja četiri natjecanja. Ali, postoje sigurno i dublji razlozi zašto Hrvatska nerijetko u kritičnim momentima ovakvih turnira zna zakazati, a oni se mogu svesti na psihičke i taktičke. I tu je prostor za analizu stručnom stožeru uoči najvažnijeg natjecanja u posljednje četiri godine, Olimpijskih igara u Londonu.

Istina, prva prigoda da pokažu koliko mogu napraviti na tom psihološkom i taktičkom planu jest dvoboj za broncu koji je vrlo važan, jer je razlika između brončane i "drvene" medalje ujedno i razlika između povratka s osmijehom i povratka s razočaranim licima. Hrvatska nije ekipa koja se diči velikim uspjesima u ogledima za broncu, češće ispuhano djeluju Kauboji nego protivnik.

Beograd je prilika da se to promijeni, kada već je propuštena šansa da se konačno osvoji europsko zlato.