Ovjekovječen lik i djelo Marija Lemieuxa

Neki su sportaši svojim djelima na sportskim manifestacijama, ali i u životu izvan njih zaradili i dobili status legende te vječnog uzora mlađim naraštajima.

Jedan od takvih igrača je i maestralni kanadski hokejaš, Mario Lemieux, koji je ovjekovječen u klubu kojem je dao sve svoje najbolje dane, u kojem je postigao nestvarne, izvanzemaljske i teško ponovljive rezultate te u krajnjoj liniji u klubu čiji je i vlasnik. Naime, statua koja izvana gledajući predstavlja njegov lik, a prikazuje njegov teški životni put, čvrsti ljudski karakter, željeznu volju i nadasve virtuoznost njegove igre, predstavljena je u Pittsburghu pod imenom Le Magnifique, što je francuska inačica njegova nadimka The Magnificent One, u prijevodu "veličanstveni".

No, čime je zapravo taj plemeniti hokejaš zaslužio takvu čast i je li uopće potrebno na taj način ovjekovječiti njegov lik kada je samom svojom igrom i djelovanjem davnih dana ušao u legendu, a između ostalog i u Kuću slavnih?

Jedan od najvećih virtuoza i najdarovitijih igrača hokeja na ledu svih vremena, a po mnogim hokejskim fanovima i najveći igrač u povijesti, Mario Lemieux, dobio je priznanje u "svom" Pittsburghu u obliku svoje statue, koja je otkrivena u srijedu.

Bivši kapetan, a danas vlasnik Penguinsa, koji je od tog kluba u svoje 22 godine članstva i igračke karijere ispresijecane propuštenim godinama i ozljedama napravio velikana, zaslužio je mnoge nagrade i ovakve počasti u svom životu, koliko igrom, toliko, a možda i više, ponašanjem i djelovanjem izvan leda.

Lemieux je rođen 5. listopada 1965. godine u radničkoj obitelji u najvećem gradu provincije Quebec gdje je živio s roditeljima i dvojicom braće s kojima je i započeo svoj hokejaški zvjezdani put. Iz tog francuskog dijela Kanade se prometnuo u ikonu hokeja na ledu kojeg i danas većina ljudi povezuje s njegovim imenom ili onim Waynea Gretzkyja.

Međutim, statistika, koja je u Americi majka svih znanosti, za igrača poput Super Marija nije bitna, a nju je savršeno precizno opisao Mirza Seferagić prije nekoliko mjeseci. Ona je važna za Keitha Tkachuka, Rona Francisa ili Gordieja Howea ili u drugim sportovima za Gerda Müllera i Dereka Fishera, ali ne i za Lemieuxa.

Njega se gledalo, iz njegove igre se učilo, u njegovu se hokeju uživalo i hvatalo za glavu s pitanjem samom sebi: "Zar je to moguće?". Koliko god uspjeha ostvario, koliko god trofeja i nagrada osvojio za igrača poput njega važne su "sitnice", koje ga čine izdvojenim i drugačijim od svih ostalih, pa možda i sportaša, a sigurno hokejaša na Zemlji.

Njemu se divilo kao što se danas divi Lionelu Messiju, Ivanu Baliću ili Pavelu Dacjuku. Kao što se nekad divilo Jordanu, Ronaldu ili Robertu Prosinečkom. On je oličenje sporta, gladijatorskog života i svega onog što sport čini plemenitim te onim što izvlači emocije čak i iz ljudi koji su prema sportu u pravilu ravnodušni. Njegove poteze i golove bi najbolje opisao uzvik Bože Sušeca kada je prenosio utakmicu Hrvatske i Danske na EP-u u Engleskoj 1996., kada je nakon Šukerovog loba preko Schmeichela povikao: "Ma 'ko to može? 'Ko to može?!". Mogao je igrač s brojem 66.

Te, već spomenute sitnice gotovo je nemoguće nabrojati u nekoliko redaka. Što reći o igraču koji je prvi gol zabio u prvoj smjeni na ledu u svom debiju i prvim udarcem na gol, pritom osramotivši jednog od najboljih bekova u povijesti hokeja, Rayja Bourquea?

O igraču koji je prebolio dva raka testisa, operaciju leđa, lomove ruku, o igraču koji je derbi protiv Philadelphije odlučio s dva svoja zgoditka dok su mu klizaljke bile užetom vezane za noge jer nije mogao stajati zbog ozljede leđa? O igraču koji je postigao pet golova na pet različitih načina, koji je propustio tri pune godine igranja, a potom osvojio Olimpijsko zlato? Veliki sportaši poput Marija Ančića, Guillerma Corije ili Djibrila Cissea su s mnogo lakšim ozljedama morali reći zbogom sportu ili više nikad nisu igrali na razini kao prije ozljede. No, ne i Lemieux, on se svakog puta vraćao jači, iskusniji, i isti, ako ne i bolji.

Život Marija Lemieuxa i njegova igračka karijera više liče na scenarij Hollywoodske drame, nego na realnost. Glupo ga je uspoređivati s Wayneom Gretzkyjem koji je jedini hokejaš s boljim rezultatima, no oni nisu imali iste niti čak slične profile suigrača, nisu odigrali ni blizu isti broj utakmica, djelovali su u različitim vremenima koja su se, istina, malo preklapala, svoje su vrhunce dostigli u različitim godinama.

Ono što je najvažnije u bespredmetnosti njihove usporedbe jest potpuno različit životni put i život izvan hokeja, a svakome tko zna ponešto o obojici te se bavio bilo kojim sportom neko vrijeme, jasno je i zašto, pogotovo ako je taj "netko" ikada bio teže ozlijeđen... Međutim, Gretzky je i službeno najbolji hokejaš svih vremena, a to je kazao i sam Lemieux, dok je Gretzky izjavio kako je Mario najbolji igrač protiv kojeg je on ikad igrao. Njih dvojica nikad nisu bili neprijatelji ili ljuta konkurencija koliko se od njih očekivalo. Dapače, odlično su surađivali u kojem god su se tandemu našli.

Svi se u Kanadi sjećaju "najbolje akcije svih vremena" kada je golom Lemieuxa na dodavanje Gretzkyja Kanada osvojila najprestižnije natjecanje toga vremena, Kanadski kup, jer nije bilo ZOI-ja i Svjetskih prvenstava s najjačim igračima toga doba. Kanađani su tada svladali najveće rivale Ruse sa 6:5, a nekoliko godina kasnije se Gretzky na tu akciju osvrnuo riječima: "Imao sam pak i vidio sam Murphyja i Lemieuxa otvorene te sam u tom trenu pomislio – Siguran sam vraški da neću dodati Murphyju", a ostalo je povijest.

To se dogodilo 1987. godine što je pomalo i simbolično jer se tada rodio Next One, Sidney Crosby. Također su odlično ta dvojica surađivala na Igrama u Salt-Lake Cityju 2002. godine kada je Lemieux bio kapetan reprezentacije, a umirovljeni Gretzky GM. Nakon 50 godina je taj dvojac vratio zlato u Kanadu, a Lemieux je osim nevjerojatnih poteza na ledu svoja dva najvažnija gola zabio, naravno u najvažnijoj utakmici, ni više ni manje nego Dominiku Hašeku. Još jedna "sitnica" koja ga čini veličanstvenim.

Međutim, nakon svih tih činjenica i peripetija u vezi Marija Lemieuxa zaključno treba kazati da možda sve ovo navedeno zvuči kao znanstvena fantastika i pomalo je nevjerojatno, ali, to je istinita priča o Mariju Lemieuxu ili barem njen mali djelić. Tri je puta iz ponora dizao Penguinse, a danas im je vlasnik. Gotovo sam je od tog kluba kojeg je zatekao u dubokom ponoru napravio velikana, a utjecaj njegovih rezultata osjeća se i danas. Muž, otac četvero djece, biznismen, veliki humanitarac u borbi protiv raka i karizmatik su samo neki epiteti koji opisuju osobnost Super Marija.

Zbog svega ovoga uopće nije potrebno zamisliti se ni na sekundu te pomisliti da li mu je potrebno podizati spomenike jer se odgovor i sam nazire. Niti jedna bronca, niti jedno zlato i niti jedan kip ne može uvećati simboliku Marija Lemieuxa i onoga što on znači hokeju. Zauvijek je obilježio svijet sporta, no i danas ga i dalje obilježava samo na drugi način. Ni stotinu statua i priznanja ne bi moglo opisati ono što on predstavlja obožavatelju hokeja, a kamo li navijaču Penguinsa. Ostat će upamćen kao jedan od najvećih, kao najtalentiraniji hokejaš ikad i kao inspirativni borac za život što nadilazi sve sportske i privatne uspjehe. Priče o njemu širit će se naraštajima i prenositi s koljena na koljeno, dok će statua ostati kao lijepa gesta, turistička atrakcija ili nešto treće, ali to je ionako manje bitno jer dok je hokeja, Lemieux neće biti zaboravljen. Zato što... kako je samo taj čovjek igrao.

Foto: Wikipedia