Kralj nogometnog svijeta

Počeci i promjene imena

Ideja o osnivanju nogometnog kluba u Madridu začela se još 1897. godine kada je skupina studenata Ustanove slobodnog obrazovanja (španj. Institución Libre de Ensenanza) odlučila oformiti nogometno društvo, a nazvala ga je Football Club Sky. Momčad je u početku trenirala na zemljištu nedaleko od tvornice gdje se prerađivao mramor, a iz prvih godina rada valja istaknuti detalje kako je klub plaćao najam igrališta ekvivalentan iznosu 90 centi te da su se igrači presvlačili u - vjerovali ili ne - obližnjoj kavani.

Nedugo nakon osnutka, 1900. godine, klub se razdvojio na New Foot-Ball de Madrid i Club Espanol de Madrid. Dvije godine potom, 5. ožujka 1902., izabrana je nova uprava kluba koji je promijenio ime u Madrid Football Club, a taj se datum uzima kao službeni početak njegova djelovanja. Već sljedeći mjesec klub je inicirao osnivanje prvog španjolskog prvenstva, u čast imenovanja Alfonsa XIII. za novog kralja Španjolske, koje do danas egzistira kao Copa del Rey - Kup kralja.

Rodilo se u to vrijeme i suparništvo s Barcelonom, koja je svoj nogometni klub osnovala više od dvije godine prije Madrida, a prvi el Clásico odigran je 13. svibnja 1902. U knjige je upisan i prvi transfer između ova dva kluba, onaj Alfonsa Albéniza Jordane koji je iz katalonskog kluba pošao braniti boje madridskog samo deset dana nakon utakmice.

Samo su tri godine Bijelima trebale da osvoje prvi naslov; bio je to Kup kralja do kojeg su došli slavljem nad Athletic Bilbaom, a taj su uspjeh ponovili i dvije sljedeće godine pa je originalni trofej ostao u njihovu vlasništvu. Svoju važnost u nogometnom životu Španjolske Madrid FC potvrdio je sudjelovavši u osnivanju Kraljevskog nogometnog saveza Španjolske 1909., a uska povezanost s kraljem Alfonsom donijela je klubu prefiks Real (španj. kraljevski) 1920. godine.

Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća osnovano je španjolsko nogometno prvenstvo čiji je naslov Real Madrid prvi put osvojio 1932. godine, a isti je uspjeh ponovio i godinu potom. Povijesne prilike prisilile su klub da makne prefiks "kraljevski" iz svog imena, pa je u vrijeme republikanske vlasti od 1931. do 1939. nosio originalno ime. Godine građanskog rata bile su osobito teške jer su se gotovo sva natjecanja obustavila, a pokušaji da se Madriđani pripoje prvenstvu Katalonije bili su odbijeni od strane Barcelone.

Dolaskom Francisca Franca na vlast madridski se klub ponovno uspravio na noge, a u vrijeme Drugog svjetskog rata ostala je zabilježena velika pobjeda nad Barcelonom od čak 11:1 u uzvratu polufinala Kupa, nakon što je u prvom susretu u Barceloni domaćin slavio s 3:0. Ipak, ona je ostala pod znakom upitnika jer je situacija uoči utakmice bila toliko naelektrizirana da se Barceloninim igračima navodno prijetilo oružjem ad ne smiju pobijediti. Zanimanje za klub raslo je te se ušlo u investiciju novog stadiona jer je prvotni El Chamartín, sa svojih 16.000 mjesta, bio premalen. Na njegovu je mjestu izgrađen novi.

Bernabéuova era i prekid europskog posta

Nakon igračke karijere među bijelima, na čelo kluba došla je njegova legenda Santiago Bernabéu Yeste, pod čijom je vladavinom Real udario temelje najuspješnijeg svjetskog kluba prošlog stoljeća. 1955. Bernabéu je bio jedan od osnivača Europskog kupa prvaka, preteče današnje Lige prvaka, a već u prvih pet izdanja Real je osvojio rekordnih pet titula europskog prvaka u nizu. Ne može se ne spomenuti doprinos argentinskog velemajstora Alfreda Di Stéfana u tom pothvatu kojem je dodan novi naslov španjolskog prvaka nakon 23 godine. Di Stéfano je u 302 ligaška nastupa za Real između 1953. i 1964. zabio impresivnih 246 golova, a skupa s Mađarom Ferencom Puskásom činio je ubojit tandem.

Pothvat na europskoj razini u pedesetima Kraljevski je klub ponovio na domaćoj u idućem desetljeću, osvojivši pet titula prvaka Španjolske između 1961. i 1965., a rekordni uspjeh momčad je ponovila 25 godina potom. Do šeste europske krune stiglo se na briselskom Heyselu 1964. godine pobjedom nad Partizanom, a generacija je bila prozvana Yé-yé nakon što su se četiri igrača fotografirala za jedan list imajući na sebi perike u stilu Beatlesa koji su u to vrijeme lansirali hit Yeah, yeah, yeah. Iduće je desetljeće, uz pet ligaških i tri kup-naslova, obilježeno smrću predsjednika Santiaga Bernabéua 1978. godine nakon 35-godišnjeg predsjedavanja, a madridski se klub morao okrenuti novom vodstvu.

Početak osamdesetih protekao je u laganom padu uspješnosti na domaćoj i europskoj sceni; u vitrine su spremljena dva trofeja Kupa Uefe 1985. i 1986. te isto toliko pokala Kupa kralja. La Quinta del Buitre odnosno "Strvinarova kohorta" bio je naziv petorke koju su činili Manuel Sanchís, Martín Vázquez, Míchel i Miguel Pardeza, prema nadimku za "vođu" Emilia Butraguena. "Fantastična petorka" predvodila je klub u ponavljanju uspjeha od pet uzastopnih naslova prvaka Španjolske, a potom se, ranih devedesetih, raspala i počela je preobrazba igračkog, ali i upravljačkog kadra.

Prvih pet godina posljednjeg desetljeća 20. stoljeća za Real nije bilo bajno. Dva su nacionalna prvenstva izmakla "za dlaku", Kup kralja osvojen je jednom, a superkup dvaput. Sušno razdoblje prekinuto je ligaškim naslovom 1995., a dolaskom Fabija Capella na kormilo momčadi sezonu potom počela se graditi ekipa koja je ponovila isti uspjeh 1997., po završetku koje se Talijan povukao. Ipak, to nije utjecalo na igračke veličine poput Roberta Carlosa, Mijatovića, Šukera, Seedorfa, Raúla i ostalih koji su sezonu poslije prekinuli 32-godišnje čekanje na naslov europskog prvaka minimalno slavivši u finalu Lige prvaka nad Juventusom. Desetljeće je završeno još jednim naslovom kontinentalnog prvaka u Parizu protiv Valencije (3:0).

Los Galácticosi vol. 1 i 2

Tadašnjeg je predsjednika Lorenza Sanza naslijedio Florentino Pérez u srpnju te godine i počeo s projektom dovođenja velikih zvijezda - Los Galácticosa. Nakon što je doveo Portugalca Luísa Figa, ubrzo se počela oformljivati prava momčad zvijezda zajedno sa Zinédineom Zidaneom, Ronaldom, Beckhamom i drugima uz golema potrošena sredstva. Od zvijezda je javnost očekivala rušenje svih rekorda, a dobila je "samo" europski naslov 2002. i ligaški 2001. i 2003., dok su iduće tri godine protekle bez trofeja. Negativna strana Pérezova mandata bila je i odlazak kapetana Fernanda Hierra nakon 14 provedenih godina u klubu zbog svađe sa sadašnjim španjolskim izbornikom, a tadašnjim trenerom Reala Vicenteom Del Bosqueom.

Zvjezdani projekt polako je padao u vodu ne polučivši željene rezultate, a Florentino Pérez otišao je iz kluba nakon ispadanja od Arsenala u osmini finala Lige prvaka, četvrtom u nizu. Naslijedio ga je Ramón Calderón i ustoličio Fabija Capella za drugi mandat na klupi Bijelih. Talijan je vratio naslov u Madrid nakon šest godina slavljem u posljednjem kolu protiv Mallorce, no ponovno je otišao nakon trofeja, jednako kao i Calderón nakon izbora 2009. godine. Predsjednikom je ponovno postao Pérez i počeo ponovno provoditi politiku dovođenja skupih akvizicija, prije svega Kake i Cristiana Ronalda, čiji je transfer iz Manchester Uniteda 2009. godine najskuplji u povijesti nogometa (96 milijuna eura).

U 111. godinu postojanja Real Madrid ušao je pod trenerskim vodstvom Joséa Mourinha, karizmatičnog Portugalca koji je u dvije sezone boravka na Bernabéuu osvojio Kup kralja svladavši Barcelonu u finalu prošle godine i s velikim šansama za 32. naslov španjolskog prvaka.

Real Madrid postao je istinska sportska veličina, on je najtrofejniji klub u povijesti nogometa. Ima 31 naslov prvaka Španjolske, 18 Kupova kralja, osam španjolskih superkupova, devet europskih naslova, dva Kupa Uefe, jedan europski superkup te tri interkontinentalna naslova.

Može ga se voljeti, može ga se mrziti, ali tijekom svoje 110-godišnje povijesti ispisao je toliko važnih i velikih stranica europskog i svjetskog nogometa da mu se jednostavno mora odati dužno poštovanje. I nije čudo što ga je FIFA proglasila najuspješnijim klubom u 20. stoljeću. Samo dio tih stranica stane i u ovakav, poduži tekst, no vjerujte, Real Madrid mnogo je više od činjenica, statistika i silnih brojki. On je jednostavno - Kraljevski.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka; Wikipedia, Caio Brandao Costa, Jaime de la Fuente, José Porras, Tsu/44charles