Pobjednik nad drugima i nad sobom

Da je živ, idućeg bi tjedna napunio 52 godine. I čime god bi se bavio, želio bi pobjeđivati u tome istom strašću koja ga je dovela na usne raznih velikana, stručnjaka i gledatelja kada traže najboljeg u povijesti Formule 1.

Priča o Ayrtonu Senni nije priča o trnovitim počecima i borbi protiv brojnih životnih okolnosti na putu prema uspjehu. Nije priča o lošim gradskim četvrtima, o nedostatku obitelji, o prikrivenim sposobnostima koje izlaze na svjetlo dana u ključnom trenutku. Čak ni o nesreći koja je okončala njegov život.

Priča o Ayrtonu Senni je priča o natjecateljskom duhu.

Prerana ga je smrt požurila poslati u legendu, a one koji su smatrali kako je Senna bio samo jedan od velikih vozača Formule 1 u tim je trenucima razuvjerilo je tri milijuna ljudi na pogrebu. Tri dana žalosti u Brazilu. Posveta brazilske nogometne reprezentacije nakon osvojenog Svjetskog prvenstva. Više posjetitelja njegova groba nego onih Johna F. Kennedyja, Marilyn Monroe i Elvisa Presleyja. Zajedno.

Demoni ambicije

Senna se za automobilizam zainteresirao već s četiri godine, bio je aktivan u više sportova, imao je punu podršku svoje obitelji koja ga je puštala da uči na vlastitim greškama i po potrebi ga vraćala na pravi put. "Mislim da sam sretnik", bio je rekao Brazilac, koji je s 13 godina sjeo u karting i prvi put odvozio službenu utrku.

Usput budi rečeno, pobijedio je.

Pogrešno bi bilo prikazivati Sennu kao besprijekornog sportaša bez mrlje u karijeri, posebno nakon opjevanog incidenta u Japanu 1990. godine, kada je naletio na stražnji kraj Alaina Prosta i obostranim odustajanjem osigurao naslov prvaka. Svi njegovi protivnici baš će taj trenutak izdvojiti kao krunski dokaz njegove prgavosti na stazi.

Senna se naknadno upustio u objašnjavanje, bez prevelike potrebe za isprikom: "Ja sam vozač koji se utrkuje. Vidio sam prostor, a vozač koji vidi prostor i ne pokuša ga iskoristiti kako bi došao do pobjede, više se ne utrkuje".

Osim toga, tvrdio je kako je htio dokazati da ne prihvaća odluke tadašnjeg predsjednika Svjetske automobilističke federacije, koji nije pomaknuo pole position na čistu stranu staze i koji mu je "definitivno nanio nepravdu" 1989. godine. Tada je Prost bio naletio Sennu i odustao, Senna je nekako nastavio, došao do pobjede vrijedne ostanka u utrci za titulu, ali ga je FIA poslije suspendirala zbog "rezanja" zavoja i prelaska crte za ulazak u boks.

Alain Prost pritom mu je cijelo vrijeme bio "crvena krpa". Kada je Senna ulazio u sam vrh svijeta Formule 1, Prost je slovio za najboljeg. U McLarenu se sjećaju kako je Brazilac samo s Prostom uspoređivao svoja vremena i kako ga tuđi rezultati uopće nisu zanimali. Samo mu je francuski vozač bio meta koju želi smijeniti s trona.

Njegov pristup nekim izravnim dvobojima na stazi drugi su vozači znali opisivati na sljedeći način: Senna bi suparnika svojom vožnjom i napadom doveo u situaciju da suparniku ostanu dvije opcije. Ili će popustiti, ili će se sudariti sa Sennom. Senna je odluku ostavljao njima.

"Svi ćemo sigurno ponekad pogriješiti zbog svog karaktera, ali važno je ostati vjeran sebi. Treba iz toga učiti, usredotočiti se i postati bolji", konstatirao je.

Iznad svih, pa i sebe

Međutim, još bi više pogrešno bilo prikazivati ga samo kroz prizmu vozača koji se nije libio upotrijebiti agresivne poteze. Naprotiv, Senna je svoj status najvećeg stjecao onime zbog čega gledatelji uopće prate ovaj sport. Idejama i njihovim provedbama u djelo koje ostavljanju bez daha.

"Mislio sam da je Gilles Villeneuve bio najbolji jer je bio spektakularan u brojnim situacijama. Ali Senna je bio spektakularan svaki put kada bi sjeo u bolid", sažeo je Jeremy Clarkson.

Uz nevjerojatnu pedantnost i sposobnost pronalaženja idealnih putanja, čak i po ravnim dijelovima, savršena preciznost kojom je Senna vozio najvidljivija je bila po kišnim stazama, koje su ga dodatno proslavile. Najjednostavniji prikaz talenta koji ga je krasio može se svesti na 40 sekundi utrke u Donnington Parku 1993. godine. U tom je vremenu Senna nanizao četvoricu konkurenata ispred sebe i s petog mjesta, unutar jednog jedinog kruga, izbio na čelo poretka.

Senna je prvi, a vjerojatno će ostati i jedini, koji je sjedenju za upravljačem bolida dao crtu nadnaravnog iskustva, još u kvalifikacijama u Monte Carlu 1988. godine: "Vozio sam sve brže, iz kruga u krug, i odjednom sam bio dvije sekunde brži od svih konkurenata, uključujući svog kolegu u identičnom bolidu. Tada sam shvatio da više ne vozim svjesno, nego instinktivno, samo sam bio u nekoj drugoj dimenziji. Probio sam granice i nastavio dalje..."

Upravo je u tim "slobodnim krugovima" u kvalifikacijama pokazivao koliko vjeruje u sebe, svoje mogućnosti i koliko teži probijanju granica. "Mislite da imate granice. a čim ih dotaknete, nešto se dogodi i možete još malo dalje", objašnjavao je Senna. Bio je voljan svaki put sve brže ulaziti u zavoj i vjerovati kako će se znati izvući iz njega. Došlo je i do toga da su mu se drugi vozači izmicali kako ne bi postali "oni koji su pokvarili Sennine savršene krugove". Tako se borio protiv suparnika, ali i protiv samoga sebe.

Od Brazila i za Brazil

Smatrao je kako mu je njegov Brazil dao važno karakterno obilježje u tome. "Mi Brazilci moramo biti snalažljiviji, inventivniji i marljiviji u životu od, primjerice, Europljana. Razna nam tehnologija manje pomaže".

A Brazilu je mnogo toga vratio. Svoje obožavatelje nije stekao samo na asfaltu. Stekao ih je doniranjem 400 milijuna američkih dolara za pomoć najpotrebnijima u svojoj domovini, što je uglavnom radio u tišini, a opseg njegovog humanitarnog rada otkriven je tek poslije smrti. Tada je osnovan i Institut Ayrtona Senne, koji i danas, u suradnji s drugim institucijama, omogućava priliku za bolji život djeci i mladima.

"Muči me što vidim sve te probleme, korupciju i ljude koji nemaju ništa. Zato moram biti još jači kako bih to mogao promijeniti", govorio je Senna, kojega dio njegove okoline ne pamti po Formuli 1, već po scenama u kojima je bio okružen djecom i družio se s njima.

Nije skrivao niti kako ga na djelovanje potiče vjera. Osjećao je obvezu pomagati: "Moja vjera nije samo čitanje slova na papiru. Pokušavam je svakodnevno živjeti, čak i unutar posla kojim se bavim". Svoje je stavove opravdao i u Spa Francorchampsu 1992. godine, kada je usred utrke stao, iskočio iz bolida i preko staze, između nadolazećih bolida, potrčao u pomoć unesrećenom Ericu Comasu.

Smrt Rolanda Ratzenbergera, samo dan prije vlastite, teško je proživljavao, prepričavala je njegova obitelj. Razmišljao je i o svojoj budućnosti u sportu, tražio je utjehu u Bibliji. Nešto je ipak bilo jače od svega.

"Ne mogu odustati. Nema šanse da sada prestanem voziti".

Alain Prost svojedobno ga je bio optužio kako mu je više stalo do pobjede nego do života. I vjerojatno je bio u pravu. A Senna bi to, u tom kontekstu, shvatio kao kompliment.

Sennin paradoks

Mnogo je napravio kako bi drugima omogućavao barem malo bolji život, a od svojeg je tražio isključivo maksimum. Njegova se gotovo proročanska izjava s početka 1994. godine dugo pamti i često prenosi: "Želim živjeti potpuno i intenzivno. Nikada ne bih želio živjeti sputan bolešću ili ozljedama. Ako ikada doživim nesreću koja će me koštati života, nadam se da će se dogoditi u trenu".

O Senninom paradoksu, kako se to ponekad naziva, govorio je i Damon Hill, povlačeći paralele između brazilskog vozača na stazi - gdje se govorilo kako bez razmišljanja dovodi tuđe živote u opasnost - i izvan nje.

"Možda je na stazi činio neke oštre poteze. A s druge strane, nema sumnje da je duboko suosjećao s čovječanstvom i patio zbog problema cijelog svijeta". I na njegovu su religioznost stizali dvojaki komentari. Bio je nazvan i "opasnim luđakom koji vjeruje da mu je Bog suvozač" te da je vjerovao kako ima bogomdano pravo pobjeđivati.

Ipak, auru posebnosti ne može mu nitko oduzeti. "Senna je genij. Genija definiram kao pravu mjeru neuravnoteženosti. Toliko je razvijen da zamalo pada preko ruba. Granica je tanka", naglasio je Martin Brundle.

A Senna u svojoj genijalnosti u svijetu Formule 1 tražio kako razvijati sebe. I psihički i fizički: stanke između sezona provodio je u rigoroznom vježbanju, uvjeren kako ima odgovornost sam prema sebi da ostane u formi. "I to će činiti razliku jednom kada sjednem natrag u bolid, tada ću biti još bolji".

"Ima aspekata ovog životnog stila koje ne volim i pitam se koliko bih se dugo trebao baviti utrkivanjem. Ali jednostavno volim izazove i pobjede. Nad drugima i nad sobom. Sve se na kraju svodi na učenje o samome sebi, o vlastitim snagama i slabostima", Sennine su riječi.

Senna je u deset godina svoje karijere u Formuli 1 uzeo tri naslova prvaka svijeta, 41 pobjedu, 80 puta je bio na pobjedničkim postoljima, 65 puta je osvajao najbolju startnu poziciju, 19 puta je... Zar je točna statistika naposljetku toliko bitna?

"Nije mi namijenjeno da budem drugi ili treći. Namijenjeno mi je da budem prvi".

Rečeno - učinjeno.

Foto: Wikipedia, Gabriele