Hvala, Didier

Bilo je uspješnijih. Nedvojbeno.

Didier Cuche nikada nije osvojio Veliki kristalni globus. U deset nastupa na Olimpijskim igrama samo je jednom bio bolje plasiran od šestog mjesta. Iako je u Svjetskom kupu došao do 21 pobjede, to je daleko od brojki koje pripadaju jednom Ingemaru Stenmarku ili Hermannu Maieru. Pobjeđivao je u tri discipline, ali nije posjedovao svestranost koja je krasila Aamodta, Zurbriggena ili Girardellija.

Pa ipak, prošle subote, kada je antiknim otklizavanjem muzejskim skijama po zaleđenoj strmini Planaija i službeno završio svoju bogatu karijeru, od Svjetskog kupa oprostio se jedan od njegovih najvećih.

Postoje sportske priče koje je potpuno promašeno promatrati isključivo kroz prizmu brojki. Ne zato što brojke nisu objektivne, već baš zato što jesu, a dok je objektivnost odlična stvar za knjigovođe, od sporta i dalje tražimo da nas inspirira. Tražimo sportaše koje je lako mrziti i sportaše koje je lako voljeti, a malo koga se moglo voljeti s takvom nepodnošljivom lakoćom kao ćelavog Švicarca.

Možda je to bilo zato što je u svoj životopis tkao red dominantnih pobjeda slijeđen redom deprimirajućih poraza, ne mijenjajući pristup niti nakon jednih, niti nakon drugih.

Svi znaju sve o Cucheu i Streifu. Ali, ako Kitzbühel najbolje opisuje Cuchea, skijaša, onda Wengen i Lauberhorn najbolje opisuju Cuchea, sportaša.

* * *

Siječanjska je subota, sunce je visoko i Alpe se pokazuju u svom najboljem svjetlu. Pred najljepšom kulisom Svjetskog kupa, pod impozantnom povijesti Eigera, Jungfrau i Möncha, na prostranoj terasi restorana uz gondolu, wengenski kibiceri još se jednom bacaju u detaljnu analizu netom završenog spusta.

Niti treća piva ne mijenja činjenice – na svježe otiskanoj stranici sa službenim rezultatima i dalje piše da je Klaus Kröll bio za 14 stotinki brži od Cuchea. U anale ulazi još jedan pokušaj i još jedno drugo mjesto, ostaje spoznaja da je možda posljednja prilika za pobjedu na stazi dugoj preko četiri kilometra izmakla zbog zaostatka duljine stola za kojim sjede.

Potaknuti toplom juhom i hladnim pićima, stolari, učitelji i trgovački putnici postaju stručnjaci natjecateljskog skijanja, analiziraju u kojem je zavoju izgubljena utrka, nude svoje mišljenje o svemu, od idealne linije do prognoze rezultata sljedećih utrka. Jedan od njih, izučeni mesar tridesetih godina, sluša više nego što govori. S odobravanjem klima i nazdravlja, a kada se napokon odluči pozdraviti od novih poznanika, svi skaču na noge i opraštaju se od njega tapšajući ga po ramenu. „Sretno u Kitzbühelu, Didi“. „Sljedeće godine je Lauberhorn tvoj, Didier“.

* * *

Sljedeće godine Lauberhorn nije bio njegov. Niti bilo koje druge. Nasuprot pet pobjeda na Streifu ostaje 13 pohoda na Lauberhorn bez pobjede. Ali ostaje i nešto važnije, neizbrisiva činjenica da je Cuche uvijek bio pristupačan i otvoren, da je uvijek bio jedan od nas, bez obzira tko smo to bili – mi.

Za njega su navijali svi, i natjecatelji i novinari, i stručnjaci i laici, i Švicarci i Austrijanci. Da, čak ni Austrijanci nisu mogli odoljeti ovome Švicarcu, što je u vječnom rivalitetu te dvije skijaške velesile još veći pothvat od osvajanja kristalnih globusa.

I s njim su patili svi kada su rezultati izostajali. Kada je u Vancouveru ostao bez medalje, iako je bio ozbiljan kandidat u tri discipline, Švicarskoj je ostala utjeha tri postolja u muškoj konkurenciji, zaključenih zlatom Janke u veleslalomu, posljednjem nastupu Cuchea na Olimpijskim igrama. Utjeha koja je bila upravo to – samo utjeha.

Na konferenciji za medije nakon utrke veleslaloma švicarski novinar, vidno utučen Didierovim slabim plasmanom, svojoj frustraciji je dao daha prvim pitanjem aseptičnom pobjedniku Janki. „Recite, da li ste zaista toliko uzbuđeni koliko izgledate?“.

Ne, pobjede nisu dovoljne da biste postali nečiji najdraži sportaš.

* * *

Slalomom u Garmisch-Partenkirchenu završena je sezona 2009./2010. i pobjednici u svim disciplinama poziraju još jednom za fotografe s osvojenim kristalima. Zvijezda predstave je Lindsey Vonn koja u perfektno koreografiranom nastupu na postolje dolazi ne samo s četiri novoosvojena globusa, već i sa svim kristalima i svjetskim i olimpijskim medaljama koje je do tada osvojila.

Poziranje najbolje skijašice i neprekidno škljocanje fotoaparata prekida se na trenutak, kada se u kadar ubacuje Cuche. On baca pogled na svoj trofej, zatim na muzejsku zbirku Vonn, zatim ponovo na svoj sićušni kristal te napokon demonstrativno odlazi, dureći se poput djeteta koje je za Božić dobilo čarape i koje shvaća da je sestra dobila novi bicikl, tjerajući sve prisutne u smijeh.

* * *

Gledajući Cuchea kao simpatičnog, dobrodušnog i ponekad jednostavno urnebesno smiješnog lika izvan staze, lako je zaboraviti da je na njoj jedan od najzagriženijih natjecatelja koji su se ikada pojavili u bilo kojem sportu. Lako je zaboraviti da su ga u karijeri teške ozljede i lomovi četiri puta zaustavljale ali ne i zaustavile. Lako je smetnuti s uma da je do svega do čega je došao stigao predanim radom, satima, danima, možda kada se sve zbroji i godinama provedenima u žabici.

Iza njegovih bedara mogli su se sakriti cijeli razredi, i ako ste za nekoga mogli biti sigurni da se pred kraj teškog spusta neće pridignuti, onda ste bili sigurni za njega. Na njegovu volju mogli ste se uvijek kladiti, i kada je završavao prvi i kada je završavao deseti.

Tko zna, možda smo ga voljeli zbog njegovih ludih kaciga koje je redovno darivao za dobrotvorne dražbe. Možda zbog savršenih prolaza kroz Rocher-Blanc koje nitko drugi nije znao tako odvesti. Možda zbog salta skijom u ciljnoj ravnini.

Razloga je bilo dovoljno i svatko je za sebe mogao naći poneki. Ali, jedno je sigurno: voljeli smo ga i više ga nećemo gledati. Ostaje nam samo reći – hvala, Didier.