Milanova poruka Realu

Iz nekog razloga, Milan je momčad koja i ovoj Guardiolinoj Barceloni stvara probleme, zabija golove i stvara neobično puno šansi. Mogli bismo čak reći da to seže u prošlost i podsjetiti se slavnog finala kada je Capellov Milan zgazio favorizirani Cruyffov Dream Team s 4:0.

Istina, ova Barcelona je i protiv Milana ukupno uspješnija, i nije joj ovaj Milan zagorčao život kao tada Capello Cruyffu, no u četiri ovosezonske utakmice Milan je znao igrati s Barcelonom. Barem donekle, čime se većina Barcinih protivnika ne može pohvaliti.

Nažalost po navijače Milana, Allegrijev genijalni Balkanac Zlatan Ibrahimović, nije bio tako raspoložen u ove dvije utakmice kao što su dva Capellova "balkanska genijalca", Dejan Savičević i Zvonimir Boban, bili 1994. u Ateni. Tada je Capello iz momčadi izostavio Papina, Laudrupa i Raducioiua kako bi mogli igrati Savičević, Boban i Desailly (mogla su samo trojica stranaca nastupati), i u potpunosti je pogodio jer su sva trojica odigrala briljantno, posebno Crnogorac.

Allegri je odigrao dvije hrabre utakmice, i nije dopustio da veliki Milan bude samo obični pijun na Barcinom putu prema finalu. Milanezi su i kod kuće i u gostima odigrali aktivan, pozitivan nogomet koji se može nazvati i napadačkim u onoj mjeri koliko Barcelona to dopušta protivniku.

Protiv ekipe koja od 2006. nije dopustila protivniku veći posjed lopte u Ligi prvaka ne možete ni očekivati kontinuirani napad, ali Barcinih 62 posto posjeda u Milanu, i 61 posto u Barceloni sugerira da to nije bila ona klasična dominacija na kakvu smo već navikli, i koja je mnogima dosadila.

Milan je i pri aktivnom rezultatu znao visoko napasti Barcelonu, riskirajući kontre koje Barcelona ovoga puta nije uobičajeno vješto koristila. No, takav Milanov stav doveo je i do nekoliko pogrešaka zadnje linije Barcelone, ali od nekoliko dobrih situacija Milan je samo jednom imao dobru realizaciju. Iako je u dvije utakmice tek tri puta puknuo na gol Barcelone, Milan je imao dobre šanse kroz koje je u ove dvije utakmice mogao i trebao postići više od jednog pogotka.

A nema dvojbe da bi uzvrat bio puno napetiji da su Talijani na Camp Nou donijeli 1:0.

Allegri je objektivno sagledao uzvrat, svjestan da je Milan sam kriv što nije uspio zagorčati život europskom prvaku: "Morate odigrati savršenu utakmicu kako bi ovdje pobijedili, a mi smo nažalost napravili pogreške i u obrani i u napadu. Bili smo razočarani tijekom poluvremena zbog primljenog pogotka, a onda smo primili još jedan u kritičnom trenutku."

Kvaliteta igre, kvaliteta igrača i kvaliteta trenera, atmosfera u ekipi i Leo Messi - osim u Madridu, svi će drugi i treneri i nogometaši priznati tko je najbolja momčad na svijetu.

Ni susreti s Milanom nisu promijenili takvo razmišljanje.

No, Milanova igra daje naznačiti da postoji i bolji recept za Barcelonu od onog Mourinhovog s Realom. Velika većina momčadi ne može protiv Barcelone igrati, ali nekoliko najjačih ekipa poput Reala, Bayerna, Milana i Manchester Uniteda trebale bi barem probati.

Mourinho u Madridu ima puno potentniju momčad nego u Interu ili Chelseaju, i ako je tada bilo opravdano (i svrishodno) igrati klasični bunker, danas je možda stiglo vrijeme da Mourinho Barcelonu proba nadigrati. Jer on je trenutno jedini trener na svijetu koji u svlačionici ima igrače usporedive s onima Josepa Guardiole.

Milanu se "potrefio" dio faktora koji se moraju poklopiti za pobjedu protiv katalonskog stroja. Za početak, Barcelona se na čelu s Messijem ispromašivala, i u Milanu i u Barceloni, iz situacija koje često završavaju pogocima.

Barcelona je i griješila u obrani, što ne čudi s obzirom da je to dio momčadi u kojem je Guardiola malo "kratak" s kvalitetom - Puyol i Pique često su ozlijeđeni, Abidala nema, Mascherano je priučeni stoper, a Dani Alves ionako je češće u napadu nego u obrani.

Milan se, k tomu, uglavnom solidno branio te je zaustavio Messija u onoj mjeri koliko je to moguće.

Nedostajala su još dva faktora.

Prvi, Milan nije imao izuzetnu realizaciju, a takvu mora imati. Šanse protiv Barcelone dolaze rijetko, ali kada dođu, obično su vrlo izgledne i tada moraju biti iskorištene.

Drugi, Milan je samo u prvoj utakmici imao naklonost sudaca (zahvaljujući djelomično čemu je i izvukao dobar rezultat), no ono što mu je progledano kroz prste na San Siru (jedan čisti kazneni udarac), naplaćeno je neuvjerljivim, a izuzetno važnim jedanaestercem u uzvratu. Da je u dvije utakmice imao malo naklonjenije suce, i da je iskoristio šanse koje su se ukazale, Milan je danas mogao biti u polufinalu Lige prvaka.

Ovako je Allegri poslao poruku Mourinhu - Barcelona je od krvi i mesa, ali samo ako se pokuša odigrati hrabro, napadački, s pokojim driblingom i s više igrača u završnici, koliko god to rizično bilo protiv takve momčadi. No, ako se dopusti Barceloni da gazi i gazi 90 minuta, stvara konstantni pritisak, a vi je ne ugrožavate već samo čekate, Barca će taj oklop kad-tad probiti. Što je Real i previše puta naučio.

Milan je kvalitetan, svjedoče tomu i rezultati u talijanskom prvenstvu i u Europi. U Allegriju rossoneri imaju kvalitetnog trenera, u Zlatanu ekstra klasu, a polako uspješno provode pomlađivanje donedavno zaista veteranske momčadi. Milanu nedostaje klasnih igrača u sredini terena kako bi u potpunosti parirao Barceloni i Realu, ali s Allegrijem se Milan brzo vraća na prave staze nakon što se činilo da će se poslije odlazaka senatora dugo tražiti.

I zato Barcelonine dvije ne tako dominantne predstave ne znače zasićenje ili prve pukotine u oklopu katalonskog diva, već znače da je s druge strane bio ozbiljan rival koji je igrao nogomet i koji je s malo više preciznosti i sudačke naklonosti, a možda i još mrvicu više samopouzdanja, mogao iznenaditi još uvijek jačeg protivnika.

Real je još kvalitetniji, Real bi morao imati još više samopouzdanja od Milana nakon brojnih krasnih partija ove sezone, Real ima i trenera koji je osvojio sve - i zato u završnici ove sezone mnogi navijači diljem svijeta očekuju da u barem jednoj, a možda i dvije međusobne utakmice, Real kaže Barceloni STOP.

Milan to nije uspio, ali je pokazao put.