Srcem nadomak trofeja koji nedostaje

Glenn Hoddle prošloga je tjedna usporedio pobjedu nad Barcelonom kao trijumf protiv Alija kada je taj veliki boksač bio u naponu snage. Chelsea je to na Camp Nou učinio još jednom, jer ovih 2:2 slađe je i od pobjede. No, Chelsea je bio na rubu da to učini i 2009., s time da tadašnji Hiddinkov Chelsea nije parkirao autobus već je nadigrao Barcelonu i ispao nakon 2-6 nedosuđenih jedanaesteraca, ovisno koju stranu zastupate. Chelsea je to učinio i s Rijkaardovom, također atraktivnom i kvalitetnom družinom, 2005., a Mourinho je bio blizu istog pothvata i godinu potom.

Barcelona, vjerojatno, ne bi imala ništa protiv da je narednih sezona malo zaobiđu kuglice koje nose Chelseajevo ime. Za što će svakako navijati i Lionel Messi.

Bilo je jasno da Chelsea čeka duga noć na Camp Nou, posebno nakon neobjašnjivog poteza i isključenja Johna Terryja, no u utakmici koja je umnogome podsjetila na Barcin okršaj s Interom u sličnoj situaciji, Chelsea je uspio odoliti svim napadima Barcelone, čak ne dopustivši Kataloncima previše prigoda s obzirom da se gotovo 90 minuta igrala "viktorija" na jedan gol, u kojoj je Didier Drogba često bio lijevi bek, a posljednji igrač obrane Barcelone na 35-40 metara od gola Chelseaja.

Hrabrost, požrtvovnost, naporni rad, trka, vjera, samopouzdanje i dašak "sreće koja prati hrabre" - to su glavni sastojci Chelseajevog recepta o kojem su nakon utakmice pričala oba trenera.

"Način kako smo igrali i kako smo se branili... Pokazali smo puno strasti i želje da dođemo u finale. Imali smo i malo sreće, koja je uvijek potrebna. Mislim da je to dio DNK ovih igrača, zaista je nevjerojatno", izjavio je jedan od junaka Chelseajeve sezone, Roberto Di Matteo.

Dok Abramovič iz godine u godinu novog Mourinha traži bacajući vreće novca pred Scolarije, Ancelottije i Villas-Boase, jedina dva finala Lige prvaka donijeli su mu "vršitelji dužnosti", Avram Grant i Roberto Di Matteo. S jedne strane to sugerira kako trenerska imena možda i nisu toliko važna kao što im nekada znamo pripisati, a s druge skreće pozornost na tog Di Mattea, na kojeg je momčad očito dobro reagirala jer je snažan karakter pokazala odmah protiv Napolija, a potom i protiv Benfice.

I pitanje je zbog čega Rus već sada traži novo veliko ime, ako potencijalno u Di Matteu ima kvalitetnog mladog stručnjaka?

Naravno, dva Chelseajeva finala s Grantom i Di Matteom ne govore da su oni bolji treneri od Mourinha, Ancelottija ili Hiddinka, već svjedoče i koliku ulogu u nogometu zna igrati Fortuna.

Mnogi će se složiti - Chelsea je zaslužio osvojiti Ligu prvaka za ono što predstavlja u Europi proteklih 10 godina. Šest polufinala u devet sezona, jednom ispadanje na penale od Liverpoola, jednom tragedija protiv Barcelone, i naravno, izgubljeni jedanaesterci u Moskvi 2008. protiv Uniteda. Puno prigoda, puno malih detalja koji su zbog sreće ili sudačkih previda otišli na stranu protivnika.

No, nogomet je takva igra, Londončanima se upornost isplatila s momčadi koja je vjerojatno najslabija u Abramovičevoj eri, što sugerira i plasman u Premiershipu.

Chelsea nije uspio do kraja otići kada su Lampard, Terry i Drogba bili u naponu snage. Kada su treneri bili dokazani pobjednici poput Mourinha, Ancelottija ili Hiddinka. Kada su u momčadi bili igrači poput Makelela, Carvalha, Ševčenka, Ballacka, Robbena, Anelke, Deca.

Kada su imali kvalitete i potencije pritisnusti Guardiolinu Barcelonu i stvoriti joj sijaset šansi.

No, evo ih u finalu s donedavnim pomoćnikom na klupi, s Čechom, Lampardom, Terryjem i Drogbom iza kojih već jesu, ili bi trebale biti, najbolje godine. S Cahillom, Ramiresom, Matom, Mikelom, Meirelesom koji nisu tako dokazani, provjereni i uspješni igrači kao u svoje vrijeme Carvalho, Ballack, Deco ili Ševčenko.

No, dali su sve od sebe. I nagrađeni su s dvije utakmice bez poraza protiv momčadi koja uglavnom zna samo pobjeđivati.

I stoga ni treneru koji je u četiri sezone osvojio 13 trofeja nije preostalo ništa drugo nego stisnuti ruku protivniku: "Čestitam Chelseaju na njihovoj hrabrosti i mentalnoj snazi. Odigrali su obrambeno sjajnu utakmicu. Želim im svu sreću u finalu"

Chelsea u finale nije prošao (samo) zato jer se odlično branio. Dva izvrsna Lampardova proigravanja; dva Ramiresova bijega; jedna spretna Drogbina realizacija i jedan briljantan Ramiresov lob - Chelsea možda nije stvorio puno šansi, ali je bio kirurški precizan. Vrhunska realizacija je protiv Barcelone, koja uvijek ostavlja puno prostora ako uspijete doći do lopte, jedan od preduvjeta uspjeha. Chelsea je zadovoljio i taj, kao i ostale - koncentraciju, borbenost, gustoću u sredini, igranje blizu suparniku, malo sreće. Kada obranu igra Eto'o, kada obranu igra Drogba, kada svaki igrač daje apsolutno sve za momčad, tada imate šansu.

Chelsea, naravno, šansu ima i u finalu, neovisno o suparniku. Di Matteo neće lako sklepati momčad bez Terryja, Ramiresa, Meirelesa i Ivanovića, ali dužina klupe Chelseaju je uvijek bila forte u razdoblju Romana Abramoviča. I dok god svi koji igraju "kupe" ideju koliko se može postići zajedničkim radom, u nogama Drogbe, Lamparda i društva uvijek ima dovoljno kvalitete za napraviti probleme i Realu i Bayernu, iako Chelsea neće biti favoriziran.

Kvalitete svakako ima i u nogama Fernanda Torresa, skupocjenog igrača koji je postao predmet ismijavanja, ali koji nije zaboravio igrati nogomet i koji je s razlogom koštao koliko je koštao. I koji bi lako mogao biti Chelseajev "X" faktor u Münchenu.

A Barcelona?

Do poraza od Reala (tek drugog u 13 zadnjih međusobnih utakmica) Barcelona je bila neporažena 54 utakmice kod kuće. Od posljednje 64 utakmice, Barcelona je izgubila - četiri. Uključujući ova dva uzastopna.

Barcelona je ove sezone u Ligi prvaka uputila najviše udaraca, najviše udaraca na gol, imala je najviše kornera, imala je najmanje prekršaja, zabila je najviše golova i, dakako, imala daleko i uvjerljivo najbolji posjed lopte.

Barcelona je osim dva postignuta pogotka protiv Chelseaja imala 12-13 čistih šansi - Messi je pogodio gredu (iz jedanaesterca) i stativu, Alexis gredu, Busquets stativu; Messi je jednu dobru prigodu zapucao desnom nogom, jednu još bolju lijevom, nakon sjajne pete Fabregasa. Alexis je u Londonu promašio gol s pet metara, Fabregas također, Cescu je i Cole spasio s crte, a Čech je, između ostaloga, skinuo odlične udarce Puyola i Adriana.

O Barceloni će trener koji ju je upravo svladao na putu do finala reći "to je najbolja momčad na svijetu, s najboljim igračima na svijetu", a igrač koji je zabio za 2:2 dodati "imamo veliki respekt za Barcelonu jer znamo da se radi o najjačoj momčadi svijeta."

Barcelona je usprkos teškoj ozljedi Davida Ville zabila više pogodaka nego lani četiri kola prije kraja prvenstva. Messi je već nadmašio nevjerojatan učinak iz prošle sezone, a uz pokoji centimetar lijevo ili desno, i protiv Chelseaja je mogao upisati barem hat-trick u sezoni u kojoj je već srušio rekord Lige prvaka.

To je "kriza" koju bi svaki igrač i svaki klub mogli samo poželjeti. Tko će biti prvi favorit iduće sezone Lige prvaka? Svi znamo odgovor.

Naravno, Barcelona prvo mora riješiti situaciju s Josepom Guardiolom koji inzistiranjem na jednogodišnjim ugovorima malo otežava dugoročno planiranje u klubu, a potom na tržištu pronaći dobra rješenja za ojačavanje konkurenciji prvenstveno na stoperskim pozicijama, ali možda i napadačkim.

Guardiola nije veliki ljubitelj robusnih centarfora, ali Barceloni u situacijama poput ove protiv Chelseaja malo znači dominacija i otvoreni prostor na krilima, kada ubačaje čekaju 170 centimetara visoki igrači. Barcelona je to što je upravo zbog nekonvencionalnog i specifičnog nogometa koji igra, zahvaljujući njemu je postigla sve uspjehe i ne treba od njega odstupati, ali i takvoj bi momčadi dobro došla stvarna "B" varijanta. Barcelona ima različitih taktičkih formacija, posebno je ove sezone Guardiola bio raspoložen za traženje "još savršenije formule" (što je u jednoj mjeri bio i Barcin problem), ali na kraju dana je Barcelonin recept za postizanje pogodaka uvijek isti - uštetati se u mrežu. A ne ide uvijek tako.

Barceloni će neuspjeh u Primeri, kao i poraz protiv Reala u kojem možda nije nadigrana (i Real je stvorio tek jednu šansu), ali je po prvi puta bila nemoćna i prilično sterilna, natjerana u atipične pogreške, a potom i ovo ispadanje od Chelseaja, biti novi motiv. Ako i možemo govoriti o nekom zasićenju - iako ne vjerujem da je to bio Barcin problem s obzirom na niz jednako briljantnih utakmica kao i proteklih sezona - iduće ga sezone neće biti.

Pep se pokazuje ekspertom za uvođenje mladih igrača, jer i kada ne igraju dobro - Tello nije oduševio protiv Reala - Guardiola staje u njihovu zaštitu i svu kritiku preuzima na sebe. Imati takvog trenera dok svoje prve seniorske korake radite u momčadi čija je svaka utakmica pod povećalom cijelog nogometnog svijeta, pored najboljih svjetskih igrača i na najvećim svjetskim pozornicama je neprocjenjivo, i zato je ostanak Guardiole za ovu Barcelonu važniji od bilo kojeg mogućeg transfera.

I dok Barcelona može sa žaljenjem konstatirati kako je sezonu s puno velikih partija prosula odigravši tri slabije u krivo vrijeme, Katalonci moraju čestitati Realu i Chelseaju što su to iskoristili. Ni Primera ni finale Lige prvaka nisu pali s neba niti im ih je Barca poklonila - Real je to zaslužio perfektnom, goropadnom, moćnom sezonom u Španjolskoj, a Chelsea hrabrom, ponosnom izvedbom u Ligi prvaka.

Hoće li upravo ta dva Barcina "krvnika" igrati za europsku kantu? Ili ćemo gledati susret dva kluba koji će domaće rane previti najvažnijim, europskim trijumfom?