Talijani rekorderi s četiri finala, Athletic Bilbao i Atletico Madrid igraju drugo španjolsko

Kup velesajamskih gradova

U Kupu velesajamskih gradova, natjecanju koje je prethodilo Kupu Uefa i kasnije Europskoj ligi, odigrana su tri finala u kojima su igrali klubovi iz istih zemalja, a sva tri puta se radilo o španjolskim klubovima. Zanimljivo je da su ta finala igrana svake dvije godine u periodu od 1962. do 1966. godine, da su u njima sudjelovala samo tri kluba te da je svaki ubilježio po jedan naslov.

U finalu 1962. Valencia je u dvije utakmice s uvjerljivih 7:3 bila bolja od Barcelone, a posebno se pamti utakmica na Mestalli u kojoj su domaći na krilima hat-tricka Vicentea Guillota slavili sa 6:2. 1964. se igrala samo jedna utakmica na Nou Campu, a pobjedu je protiv Valencije upisala Zaragoza rezultatom 2:1. Dvije godine kasnije ponovno su igrane dvije finalne utakmice, a do ovog trofeja je treći put stigla Barcelona, ukupnom 4:3 pobjedom nad Zaragozom.

Kup Uefa

1971./1972. Wolverhampton Wanderers - Tottenham Hotspur 1:2, 1:1

Nakon što su engleski klubovi osvojili posljednja četiri trofeja u Kupu velesajamskih radova, prva godina u novom natjecanju donijela je englesko finale između Tottenhama i Wolverhamptona. Londonski klub je do tada već uspio osvojiti jedan europski trofej, Kup pobjednika kupova 1963., a Wolverhamptonu je do danas to jedini nastup u finalu nekog europskog natjecanja.

Na putu do finala Englezi su izbacili i talijanske velikane, Juventus i Milan, a prva finalna utakmica igrala se na Molineux stadionu u Wolverhamptonu. Tottenham je slavio s 2:1, a strijelac oba pogotka bio je Martin Chivers. U uzvratu na White Hart Laneu, domaći su zadržali izjednačenih 1:1 i upisali se u povijest kao prvi osvajači Kupa Uefa.

1979./1980. Borussia Mönchengladbach - Eintracht Frankfurt 3:2, 0:1

Nakon engleskog dvoboja u prvoj godini Kupa Uefa, na novi sudar klubova iz iste države čekalo se do finala 1980. godine. Nakon dominacije Engleza stigla je dominacija klubova iz Zapadne Njemačke, a u toj su sezoni sva četiri polufinalista došla iz te zemlje. Borussia Mönchengladbach je u 70-im godinama prošlog stoljeća imala svoje zlatne godine, u kojima je pet puta osvojila naslov prvaka Zapadne Njemačke i dvaput Kup Uefa (1975. i 1979.), a Eintracht je igrao svoje prvo finale ovog natjecanja i osvojio, do sada, jedini europski trofej.

Prva finalna utakmica igrana je na stadionu Bökelsberg u Mönchengladbachu. Domaći su nakon preokreta slavili 3:2. Eintracht je vodio 1:0 i 2:1, ali je u uzvratu ipak morao stizati prednost Borussije. U Frankfurtu je bilo 0:0 sve do 81. minute kada je odlučujući pogodak postigao igrač s klupe Fred Schaub. Eintracht je osvojio trofej zahvaljujući pogocima postignutim na gostujućem terenu.

Borussiju je tada trenirao današnji strateg Bayerna Jupp Heynckes, a na klupi Eintrachta je sjedio Friedel Rausch.

1989./1990. Juventus – Fiorentina 3:1, 0:0

Deset godina nakon Njemačkog finala Kupom Uefa su zavladali Talijani. 1989. naslov je osvojio Napoli predvođen Diegom Armandom Maradonom, a iduća su dva finala igrali isključivo talijanski klubovi. U sezoni koju su obilježili veliki dvoboji njemačkih i talijanskih klubova, do finala su stigli Juventus i Fiorentina. Bianconeri su do finala došli preko HSV-a i Kölna, a posebno je zanimljiv Fiorentinin put do finala. Viole su u deset utakmice postigle samo šest pogodaka, ali ipak izbacile momčadi Atletico Madrida, Auxerrea i Werdera.

U prvoj finalnoj utakmici igranoj u Torinu prednost Juventusu donijeli su Pierluigi Casiraghi i Luigi de Agostini golovima u drugom poluvremenu. Uzvrat se igrao na neutralnom terenu u Avellinu zbog nereda koje su u polufinalnoj utakmici prouzročili navijači Fiorentine. Viole su još jednom ostale bez postignutog gola i pehar je došao u ruke Juventusovog trenera Dine Zoffa.

1990./1991. Inter Milan – Roma 2:0, 0:1

Inter je u 90-ima osvojio tri Kupa Uefa, a do dva trofeja je stigao pobijedivši rimske klubove. Inter je svoj prvi Kup Uefa osvojio zahvaljujući odličnoj formi na San Siru. Nerazzurri su slavili u svih šest utakmica na domaćem terenu i do finala redom izbacili bečki Rapid, Aston Villu, Partizan, Atalantu i Sporting Lisabon. Romu je do finala vodio Rudi Völler, a u finalu je važnu ulogu odigrao još jedan Nijemac.

Inter je i u finalu blistao na domaćem travnjaku, a prvi pogodak postigao je kapetan Lothar Matthäus iz kaznenog udarca. Dva gola prednosti milanskom je klubu donio Sergio Berti nakon odlične akcije Jürgena Klinsmanna. Nerazzurri su u uzvratu držali 0:0 sve do 81. minute kada je za Romu zabio Ruggiero Rizzitelli. Obrana Intera je ipak izdržala posljednje napade Rimljana i donijela na San Siro prvi europski trofej nakon Kupa prvaka 1965. Trener Intera bio je Giovanni Trapattoni.

1994./1995. Parma – Juventus 1:0, 1:1

Talijansku dominaciju u Kupu Uefa nastavili su Juventus 1993. i Inter 1994., a 1995. se u još jednom talijanskom finalu trofeja domogla i Parma i tako donijela Italiji šesti trofej u sedam izdanja Kupa Uefa. Križari su u prethodne dvije sezone nastupali u finalima Kupa pobjednika kupova, 1993. su osvojili naslov pobjedom nad Antwerpenom, a godinu kasnije uspješniji je bio Arsenal.

Parma i Juventus su do finala 1995. stigli preko njemačkih klubova. Parma je s 5:1 izbacila Leverkusen, a Juventus je s 4:3 nadigrao Borussiju Dortmund. Prva finalna utakmica igrala se u Parmi i domaći su slavili 1:0. Strijelac je bio Dino Baggio, baš kao i u uzvratu koji se igrao na San Siru u Milanu. Juventus je tada poveo golom Gianluce Viallija, ali je Baggio donio trofej Parmi. U početnoj postavi Juventusa obje je utakmice odigrao Robert Jarni.

1997./1998. Lazio - Inter Milan 0:3

Od 1998. godine finale Kupa Uefa više se nije sastojalo od dvije utakmice, već se igrala samo jedna na unaprijed odabranom stadionu. Prvo takvo finale ugostio je pariški Park prinčeva, a u finalu su po četvrti put igrala dva talijanska kluba.

Milanski Inter je godinu ranije izgubio na jedanaesterce od Schalkea, ali je 1998. stigao do svog trećeg trofeja. Igrači Luigija Simonija su na putu do finala izbacili Lyon i Strasbourg, a posebno ih je obradovala osveta Schalkeu u četvrtfinalu. U polufinalu su bili bolji od Spartaka iz Moskve, a u finalu ih je čekao Lazio. Rimljane je tada trenirao Sven-Göran Eriksson, a do finala su stigli dosta uvjerljivo preko Rapida, Auxerrea i Atletico Madrida.

U dvoboju prepunom zvijezda, boje Intera su branili Ronaldo, Ivan Zamorano, Youri Djorkaeff i Diego Simeone, a za Lazio su tada nastupali Alessandro Nesta, Vladimir Jugović, Pavel Nedved i Roberto Mancini. S uvjerljivih 3:0 slavio je Inter, a strijelci su bili Zamorano, Javier Zanetti i Ronaldo.

2006./2007. Espanyol – Sevilla 2:2 (1:3)

Nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca Sevilla je 2007. obranila titulu osvojenu godinu ranije protiv Middlesbrougha te tako postala prva momčad s dva uzastopna naslova od sredine 80-ih godina 20. stoljeća, kada je to uspjelo Real Madridu.

Do prvog španjolskog finala u Kupu Uefa Espanyol i Sevilla su stigli preko Werdera i Osasune. Espanyol je kroz natjecanje prolazio na krilima prvog strijelca natjecanja, urugvajskog napadača Waltera Pandianija, a Sevilline boje su tada branili Dani Alves, Ernesto Chevanton i Luis Fabiano, pod kormilom trenera Juandea Ramosa.

Na Hampden Parku u Glasgowu povela je Sevilla golom u 18. minuti, a Espanyol je izjednačio deset minuta kasnije pogotkom Riere. Katalonci su u drugom poluvremenu ostali s igračem manje, ali utakmica nije odlučena u 90 minuta. U produžecima je Sevilla još jednom povela golom Kanutea, ali je u 115. za 2:2 zabio Jonatas. U izvođenju jedanaesteraca uspješniji su bili branitelji naslova, a junak je postao vratar Andres Palop. U početnim postavama klubova našli su se kasnije tragično preminuli nogometaši Daniel Jarque i Antonio Puerta.

Europska liga

Kup Uefa je 2009. preimenovan u Europsku ligu, a promjene je doživio i sustav natjecanja. Prvi osvajači Europske lige bili su nogometaši Atletico Madrida, a već u drugom finalu su ponovno zaigrala dva kluba iz iste države.

2010./2011. Porto – Braga 1:0

Četvrta država koja je dala dvoboj svojih klubova u finalu ovog europskog natjecanja je Portugal. Porto i Braga udaljeni su samo 47 kilometara i postali su zemljopisno najmanje udaljeni finalisti jednog europskog natjecanja.

Braga je do finala stigla polufinalnom pobjedom nad još jednim portugalskim klubom, Benficom, a prije toga su izbacili Liverpool, Kijevski Dynamo i Lech Poznan. Momčad bez velikih zvijezda do finala je doveo trener Domingos Paciencia. Porto je kroz cijelo natjecanje bio daleko efikasniji, a do finala je stigao preko Seville, CSKA, Spartaka i Villarreala.

Sezonu je obilježio Kolumbijac u redovima Porta, Radamel Falcao, koji je postigao 17 pogodaka u natjecanju, a zabio je i jedini pogodak u finalu igranom na Aviva stadionu u Dublinu. Trener Porta, Andre Villas-Boas postao je najmlađi trener s titulom jednog europskog natjecanja. Na dan finala bio je star 33 godine i 213 dana.