Grande Juve još jednom dokazao da je velikan svjetskog nogometa

Citat je to, gotovo cijeli, izvučen iz jednog lošeg i nenagrađivanog američkog filma. No, poanta citata je bitna i nadasve istinita, a osim na ljude kao pojedince lako se može poistovjetiti na grupe, udruge pa i nogometne klubove.

Ovo je priča o usponima i padovima. O odanosti i veličini, snazi i časti. Ovo je priča o mnogim ljudskim životima, prošlosti i budućnosti, najvećim uspjesima, ali i najtežim porazima. No, ovo nije crno-bijela životna priča o jednom velikanu svjetskog nogometa, iako taj velikan već gotovo 115 godina ima dres takve boje, već argumentirana i poštena životna priča o istom.

Dakako, radi se o Juventusu, klubu s nestvarno velikim uspjesima u svojoj povijesti, klubu koji se "izdigao iz pepela" i ove sezone po tko zna koji put (ugodno) iznenadio ljubitelje "najvažnije sporedne stvari na svijetu", ali i klubu koji u bližoj prošlosti ima jednu veliku crnu mrlju na svom "mladenačkom" imenu.

Odakle početi? Prestara je ta Dama da bi se počelo od početka. Ali on nije ni bitan za sam uspon Juventusa od drakonski kažnjenog kluba i osrednjeg drugoligaša, nakon što je bio na samom tronu Europe i to nekoliko puta. Važno je ono što se događa danas, upravo sada pred očima cijelog svijeta, jer se taj klub, kao Feniks u starim bajkama, ponovno "rodio iz pepela" te nakon dugo godina opet zasjeo na vrh Apenina.

Mnogima je poznato da je Juventus treći najstariji talijanski klub iza Genoe i Udinesea, osnovan još u 19. stoljeću, a drugi je klub osnovan od strane Talijana, budući da je Genou kao klub etablirao Britanac. To je najuspješniji talijanski klub koji je sveukupno osvojio 51 domaći i strani trofej, četvrti je u Europi, a sedmi u svijetu po broju osvojenih međunarodnih natjecanja. Prvi je klub u povijesti europskog nogometa koji je uspio osvojiti sva tri moguća trofeja pod ingerencijom Uefe (Kup prvaka ili Liga prvaka, Kup pobjednika Kupova i Kup Uefe). Proglašen je najboljim talijanskim klubom 20. stoljeća te drugim na kontinentu poslije Real Madrida po IFFHS-u. Njegovi su igrači participirali u sve tri talijanske reprezentacije koje su osvajale Svjetsko prvenstvo (1934., 1982., 2006.), a to su samo neka dostignuća.

Međutim, nakon svih uspjeha, srušenih rekorda, napisanih povijesnih knjiga i doživljenih te proživljenih tuga i radosti, dogodila se jedna ružna stvar. Afera Calciopoli. Juventus je s još pet klubova doveden pred sud gdje mu je dokazano namještanje utakmica, a kazne su bile neizbježne. Oduzete su klubu dvije titule osvojene 2004. i 2005. godine, ali ne može se reći nezasluženo jer je ipak tih godina Juventus ta dva Scudetta bio osvojio za "zelenim stolom" kao što ih je za istim 2006. godine i izgubio. Bilo je to najgore razdoblje klupske povijesti, potjerana je cijela vrhuška kluba involvirana u namještanje utakmica, a neki su i zatvoreni te doživotno istjerani iz nogometa.

Serie B je za sobom ponijela i odlaske najvažnijih igrača tada strašno jakog Juvea. Kofere su, između ostalih, za bijeli svijet spakirali Zlatan Ibrahimović, Fabio Cannavaro i Lillian Thuram, dok su ostankom svoju veličinu dokazali Alessandro Del Piero, Gianluigi Buffon, Pavel Nedved, David Trezeguet i drugi, premda je većina njih imala ponude giganata europskog nogometa, primjerice Manchester Uniteda. U isto je vrijeme u prvu momčad promovirano nekoliko perspektivnih mladih igrača, koji su kasnije tijekom igre u drugoj ligi stasali u prvotimce Stare dame. To su bili Claudio Marchisio i današnji "Križar" Sebastian Giovinco.

No, ono što je najvažnije bilo u cijelom slučaju jest činjenica da je Juventusu poljuljan ugled i uprljan obraz na dulje vrijeme, iako su u Calciopoliju prste imali i mnogi drugi "zaštićeniji" klubovi kao primjerice Milan.

Raspad kluba se na sreću po Torineze nije dogodio, premda je do toga lako moglo doći, ali je u analima ostalo zapisano da je ta 2006. godina jedina u kojoj Juventus nije bio član Serie A u svojoj više nego stogodišnjoj povijesti.

Unatoč izbacivanju iz najvišeg razreda talijanskog nogometa, Juventus se karakterno i sa stilom vratio na staze stare slave, iako je to bilo iznimno teško. Nakon samo jedne sezone u drugoligaškom društvu, Bianconeri su se vratili među elitu. U toj povratničkoj sezoni završili su kao treći pod vodstvom Claudija Ranierija. Težak put k vrhu vidio se i nakon ispadanja od Chelsea već iduće sezone, usprkos odličnom nastupu u Ligi prvaka kada je Juve kod kuće i u gostima pobijedio veliki Real iz Madrida.

Slijedile su godine razočaranja, muke i teškog mirenja sa stvarnošću.

Sezona 2009./2010. nije bila toliko uspješna za Bijelo-crne (kao ona povratnička) koji su upali u prosječnost završivši kao sedmo plasirana momčad Calcia uz rana ispadanja iz Lige prvaka i talijanskog Kupa. Treneri su se mijenjali kao da su predsjednici klubova zajedno bili Zdravko Mamić i Joško Svaguša, a nanizala su se tu eminentna imena poput onog Alberta Zaccheronija, koji je zamijenio klupsku legendu Ferraru, ili onog Luigija Del Nerija koji je ostvario toliko katastrofalne rezultate da je brzinom mraka, kojeg je donosio navijačima Juvea na oči u tim trenucima, smijenjen s mjesta prvog trenera.

Ali onda je uslijedila renesansa.

Pred početak sezone 2010./2011. klub je preuzeo Andrea Agnelli, potomak obitelji Agnellijevih koja je godinama bila vlasnik kluba. Pritom je mladi predsjednik kluba, zajedno s novim idejama i fanatizmom te sveprisutnom energijom i ljubavlju izričito prema klubu, smijenio s tog mjesta Jean-Claudea Blanca. Nakon nekoliko početničkih grešaka i lošijih poteza, poput dovođenja Del Nerija na mjesto trenera, mladi, tada 35-godišnji predsjednik, uzeo je sve konce u svoje ruke, shvatio i razumio situaciju kluba te krenuo ispočetka u gradnju novog i velikog Juventusa, u potpunu rekonstrukciju kluba na zdravim temeljima.

Nepune dvije godine kasnije, rezultati su i više nego vidljivi.

Ono što je preporodilo Staru damu, bilo je Agnellijevo dovođenje Antonija Contea na mjesto trenera prve momčadi. Predsjednik, koji je generacija primjerice Davida Beckhama ili Angeline Jolie, u klub je za stratega doveo šest godina starijeg stručnjaka od sebe, ali u isto vrijeme legendu kluba i mladog trenera s vizijom i naprednim viđenjem nogometa. Naravno, pomogla je i predsjednikova "razriješena kesa" kojom je Juventus u svoje redove doveo igrače poput Mirka Vučinića, Andree Pirla ili Marca Borriella.

Od Conteova dolaska na klupu Juvea, svijet se za njega i njegov novi/stari klub počeo mijenjati iz korijena.

Prije skoro točno dvanaest godina Antonio Conte bio je igrač Juventusa, koji je škaricama rušio Turke braneći boje svoje domovine na Europskom prvenstvu u Belgiji i Nizozemskoj. Danas je taj isti Antonio Conte ušao u povijest kao drugi talijanski trener koji je ikada osigurao osvajanje Scudetta bez ijednog poraza u sezoni. Svoj prvi kao trener, 28. za klupske vitrine.

Začudo, Juventus nije jedini klub kojem je to ikada uspjelo. Nije prvi niti jedini čak ni u Italiji. Ali je zato najuvjerljiviji. Koliko je takvo dostignuće teško ostvariti pokazuje činjenica da ni u slabijim ligama klubovi često ne uspijevaju u takvom pothvatu. U sjeni velikog Juvea, saudijski je klub Al-Shabab došao do titule u svojoj državi na isti način iste sezone. Međutim, on je tek treći saudijski klub kojem je to uspjelo, a tek 23. u arapskom nogometu. Primat u cijelom svijetu u takvoj kategoriji i dalje drži egipatski Al-Ahly koji je bez poraza prvenstvo osvojio čak šest puta.

No, pogleda li se nogomet u tim egzotičnim zemljama i u ligama "petice" bespredmetno je uopće raspravljati o kvaliteti kao i o ičemu drugome. Bez obzira na sve, i u arapskom su svijetu takvi događaji rijetki kao i snijeg u Sahari, ali se ipak događaju. Dogodilo se sada i u Italiji, prvi puta nakon ravno 20 godina i Milanova naslova s Fabiom Capellom na klupi, a nizozemskim trojcem Marco van Basten - Ruud Gullit - Frank Rijkaard te zvijezdama poput Roberta Donadonija ili Franca Baresija na travnjaku. Milan je jedini klub uz sada Juventus koji je bez poraza osigurao naslov prvaka te kasnije tako i završio sezonu, a taj isti klub je porazom od najljućeg rivala Intera minulog vikenda predao naslov u ruke Bianconera.

Radili su to još neki klubovi i u svijetu i u Europi, no nema ih mnogo. Svaka čast Portu i portugalskoj ligi, ali najveći ovakav rezultat u posljednje vrijeme ostvario je engleski Arsenal osvojivši Premier ligu pod vodstvom Arsenea Wengera u sezoni 2003./2004. Bila je to ponajbolja generacija Topnika predvođena Davidom Seamanom, stupovima u obrani, Tonyjem Adamsom i Martinom Keownom te fantastičnim Thierryjem Henryjem, Dennisom Bergkampom i Patrickom Vieirom.

No, Juventus je zasad samo osigurao naslov ne izgubivši nijedan ogled, a samo ga jedna utakmica, ona protiv Atalante kod kuće, dijeli od postignuća jednakog Arsenalovom ili Milanovom.

Ono što je zanimljivo jest da je Juventus s jednom od slabijih i lošijih generacija i ekipa, koje je imao ove sezone gledajući povijest, uspio doći na prag postizanja istog, a čak i većeg ostvarenja od onoga što je, primjerice, uspjelo Arsenalu i Milanu s najboljim generacijama svoje povijesti. Početkom 90-ih Milan nije pobjeđivao najjače poput Juventusa, Intera pa čak i Rome te Fiorentine, bez obzira što je u to vrijeme Serie A bila mnogo mnogo jača nego danas. Arsenal je na prijelazu u novo tisućljeće osvojio Premier ligu u "malim utakmicama" ne pobijedivši pritom Manchester United ni na legendarnom Highburyju, niti u "Kazalištu snova". Nije Arsenal uspio oba puta slaviti ni nad tada jakim Tottenhamom, Newcastleom i Evertonom, a prosipao je bodove i kod Charltona, Portsmoutha, Leicester Cityja, kao što je i Milan ostavljao bodove, 11 godina ranije, kod Genoe ili Cremonesea.

Juventus je ove sezone također prosipao bodove gdje ne bi trebao i remizirao je s "malim" klubovima, ali je u istoj sezoni ne samo pobjeđivao najveće suparnike, već ih je ponekad i ponižavao. Stara dama je slavila oba puta protiv Intera, kod kuće i na Giuseppe Meazzi, Lazio je ostao "kratkih rukava" u Torinu i Rimu, nekad jaka Fiorentina kod kuće je "popila" pet golova od Juventusa, a Roma četiri u Pijemontu. Najljući rival, Milan, uspio je izvući remi na San Siru, ali je zato glatko s 2:0 poražen na Juventusovu terenu. I u tome leži veličina kluba sa sjevera Italije - ne samo u pukoj činjenici da su njegovi igrači osvojili prvenstvo, već su to učinili suvereno, na drugačiji način od prijašnjih osvajača i u velikim utakmicama.

Na kraju, da ne bi bilo zabuna i/ili nedoumica – Juventus još uvijek nije završio posao za ovu sezonu, niti je izjednačio dostignuća prije spominjanih klubova. Igrače "Mesije" Antonija Contea čeka još finale talijanskog Kupa protiv Napolija krajem svibnja te posljednje kolo prvenstva u kojem igraju protiv Atalante. Ta utakmica bi trebala biti slavljenička budući da se igra kod kuće i pozitivnim bi rezultatom Bianconeri samo potvrdili sezonu bez poraza, osim ako se ne dogodi čudo. Međutim, ono što se nazire kao zaključak jest to da se stvorila i da se dalje stvara pozitivna atmosfera oko kluba kojem Moggi, kako sada stvari stoje, svojim nečasnim radnjama nije uspio toliko naškoditi. Stvara se ponovno veliki klub koji bi mogao parirati najjačima u Europi naredne sezone u Ligi prvaka i koji bi mogao i trebao ići samo prema naprijed.

"Što napravimo za života, odjekuje u vječnosti", citat je iz jednog briljantnog i Oscarom nagrađivanog američkog filma, a njegova poanta leži u tome da se, kao i izreka s početka ovog teksta, može primijeniti na ljudski život, ali i priču koju je Juventus ispisao posljednjih godina, a pogotovo posljednjih dana.

A to je ono važno za ovu priču i ovaj tekst.