Ima li snage za odlazak u velikom stilu?

Finale lige prvaka 2003. godine, drama u Kazalištu snova je na vrhuncu. Nakon 120 minuta nogometaši Juventusa i Milana nisu uspjeli zatresti mrežu te se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. U posljednju seriju Milan ulazi s prednošću. Alessandro Del Piero je precizan za Juventus i slijedi trenutak odluke. Marcello Lippi i njegovi igrači svu nadu polažu u ponajboljeg svjetskog vratara Gianluigija Buffona. Prema lopti kreće Andrij Ševčenko dok Buffon koncentrirano stoji na vratima i pokušava uspostaviti kontakt pogledom. Ukrajinac strpljivo čeka sučev zvižduk, Buffon se baca desno, lopta odlazi u lijevu stranu i veliko slavlje je moglo početi.

Bila je to samo kulminacija dugogodišnjeg rivalstva između legendarnog vratara Azzurra i "Ukrajinske sedmice". "On je vrhunski napadač, jednostavno ga ne volim vidjeti u dresu momčadi protiv koje igram," izjavio je jednom prilikom Buffon i na idealan način opisao poštovanje, ali i dozu straha koji su osjećali svi kada bi na terenu vidjeli Ševčenka.

Ukrajinac je rođen 29. rujna 1976. godine u malenom selu 130 kilometara udaljenom od Černobila te je zbog velike nuklearne katastrofe sa svega devet godina zajedno sa svojom obitelji bio prisiljen napustiti rodni kraj. "Tada sam bio premlad da razumijem što se dogodilo, ali kasnije sam shvatio. To nije bila tragedija za Ukrajinu nego za cijeli svijet," rekao je Ševčenko.

Iako se u mladosti vrlo intenzivno bavio boksom na jednom turniru školskih nogometnih ekipa njegov potencijal prepoznaje skaut Dynama iz Kijeva i od tada kreće Ševčenokova nogometni karijera za koju je rijetko tko mogao slutiti do kojih visina će doći. "Izabrao sam nogomet i nogomet je izabrao mene," jedna je od glavnih misli vodilja u životu ovog velikog napadača.

U pet godina provedenih u Kijevu Ševčenko je na sebe skrenuo pažnju mnogih, a u sjećanju ostaje susret Lige prvaka iz 1997. godine kada je na Nou Campu postigao hat-trick i praktično si otvorio vrata europskog tržišta. Nakon osvajanja petog uzastopnog naslova prvaka s Dynamom i postizanja 60 golova u nešto više od 100 utakmica krenula je borba nogometnih divova za njegovim potpisom.

Zlatni dani na San Siru

Najbolje pregovaračke vještine pokazao je Milan, a da se radi o odličnom poslu pokazala je već prva sezona kada Ševčenko postiže 24 pogotka i postaje tek šesti stranac u povijesti koji je u debitantskoj sezoni osvojio naslov najboljeg strijelca Serie A. Isti broj golova postiže i iduće sezone čemu pridodaje još devet europskih te dolazi do broja od 34 pogotka u sezoni što mu je i do dan danas osobni rekord.

Mnogi posebno pamte dvoboj protiv Juventusa krajem 2001. godine kada je Ševčenko postigao jedan od najljepših pogodaka u svojoj karijeri. U trku se oslobodio nekoliko igrača i s ruba šesnaesterca, iskosa, neobranjivo pogodio suprotne rašlje. Treba li uopće posebno isticati da je na vratima Stare dame bio Gianluigi Buffon, a na klupi Marcello Lippi.

Unatoč odličnim igrama sve do osvajanja Lige prvaka i Kupa 2003. godine Ševčenko nije imao niti jedan klupski trofej u Italiji i to ga je činilo pomalo nervoznim: "Želim pobijediti svaku utakmicu. Želim pobijediti čak i za vrijeme treninga, jednostavno uvijek i svugdje tražim pobjedu.". Njegove želje počele su se ostvarivati u sezoni 2003./2004. koja je otvorena osvajanjem Superkupa nakon što je upravo Ukrajinac zabio pobjedonosni pogodak protiv Porta. Te sezone Milan prekida post koji je trajao četiri godine te konačno osvaja Scudetto, a Ševčenko osvaja Zlatnu loptu.

Kako je kratak put od junaka do tragičara pokazala je iduća sezona i finale Lige prvaka u Istanbulu koje će se još dugo prepričavati. Nakon 45 minuta Milan je imao veliku prednost od 3:0 i trebala je biti samo stvar rutine utakmicu privesti kraju i još jednom doći do velikog trofeja. Međutim u razmaku od samo šest minuta Liverpool golovima Gerarda, Šmicera i Alonsa dolazi do izjednačenja. U posljednjim trenucima drugog produžetka Jerzy Dudek Fantastično brani dva Ševčenkova pokušaja sa svega nekoliko metara udaljenosti pa su o pobjedniku opet odlučivali jedanaesterci. Ovoga puta Ukrajinac nije precizan u petoj seriji što osigurava pobjedu Englezima i jedan od najvećih preokreta u povijesti.

Početak kraja u Engleskoj

Poslije nekoliko neuspješnih pokušaja, u ljeto 2006. godine ruski milijarder Roman Abramovič odlučio je pod svaku cijenu Ševčenka dovesti u London. Unatoč velikim naporima uprave Milana da zadrži svoju zvijezdu, nuđenju novog šestogodišnjeg ugovora, 28. svibnja 2006. godine jedan od idola navijača napustio je San Siro te se stavio na raspolaganje Joseu Mourinhu. Kako je Portugalac kasnije potvrdio Ševčenko je bio njegov tek treći izbor: "Imao sam prvu i drugu opciju za napadače koje sam htio u klubu, ali to nije bilo moguće. Kada sam se susreo sa mogućnošću da dobijem Ševčenka pristao sam, jer se bez sumnje radi o kvalitetnom igraču."

Novi klub, novi život, nova liga, novo okruženje te očita trenerova nesklonost bili su razlozi zbog kojih se Ševčenko nikada nije uklopio u filozofiju nogometa koja vlada na Otoku te su vrlo brzo počele špekulacije kako bi bilo najbolje da potraži neki novi klub. Razočaran je bio i Roman Abramovič jer samo devet prvenstvenih pogodaka u dvije sezone nikako nije moglo opravdati nešto više od 30 milijuna funti koliko je Rus prebacio na Milanov račun.

"On je u Milanu bio poput princa, a u Chelseaju imamo drugačiju filozofiju. Nema prinčeva, svi su isti i svi se moraju dokazati kako bi zaslužili mjesto u momčadi. Mislim da je tada izgubio nešto samopouzdanja," poslao je Mourinho jasnu poruku koju je Ukrajinac shvatio: "Roman Abramovič i ja smo veliki prijatelji i ukoliko ne zadovoljavam trenera Mourinha, možda je najbolje da se vratim u Italiju. U Italiji se odlično osjećam i želim pokazati kako još mogu biti onaj stari i kako nisam zaboravio igrati nogomet."

Nakon svega Adrianu Gallianiju nije bilo teško s Chelseajem dogovoriti jednogodišnju posudbu u nadi da će povratak u Italiju pozitivno utjecati na Ševčenkov golgeterski instinkt. Ipak vrlo brzo je postalo jasno da 33-godišnji napadač sve teže podnosi naporan tempo što je rezultiralo još jednom sezonom za zaborav nakon koje se zajedno s Carlom Ancelottijem vratio u Chelsea gdje je imao još godinu dana važećeg ugovora.

Kada ga klub nije uvrstio na popis igrača na koje računa u Ligi prvaka Ševčenko je shvatio da je vrijeme za odlazak, te nakon razgovora s predsjednikom kijevskog Dynama Igorom Surkisom odlučio da će karijeru završiti u svom matičnom klubu za koji nastupa posljednje tri sezone.

Uoči prijateljske utakmice s Kanadom i svoga 100. reprezentativnog nastupa napadač je potvrdio da će nakon Europskog prvenstva u svojoj domovini objesiti kopačke o klin i otići u zasluženu mirovinu: "To je konačna odluka, sigurno je neću mijenjati." Iako dolaze mlađe snage najbolji strijelac svoje reprezentacije u povijesti učinit će sve da zajedno sa suigračima pred domaćim navijačima izbori plasman u drugi krug.

"Ševčenko uvijek zabije gol kada igra protiv moje momčadi. Uvijek. To je nevjerojatno," rekao je talijanski stručnjak Fabio Capello koji će Euro pratiti iz fotelje i ima sreću da se neće susresti sa Ševčenkom. Međutim jedan drugi Talijan sigurno ne spava najmirnije. U slučaju da Ukrajina i Italija prođu skupinu u četvrtfinalu je vrlo lako moguć susret upravo te dvije reprezentacije.

A tada? Tada se ostvaruju Buffonovi najveći strahovi: "Jednostavno ga ne volim vidjeti u dresu momčadi protiv koje igram."