Kapetan u potrazi za najvažnijim trofejima

Jednom od najvećih engleskih nogometaša i sadašnjem belgijskom reprezentativcu, osim što su braniči i što su igrali ili igraju u Engleskoj te nosili ili nose kapetansku vrpcu, vjerojatno se ne može pronaći niti jedna druga poveznica. Ali veže ih još nešto. Obojica su podignula trofeje za koje bi Steven Gerrard vjerojatno zamijenio sve ostale koje je osvojio.

Nedavno promovirani kapetan Engleske osvojio ih je 11, i to sve u dresu kojeg nosi od devete godine. Dresu Liverpoola, jedinog kluba za koji je igrao i najvjerojatnije jedinog kluba za koji će igrati.

Odrastajući u vrijeme najveće Liverpoolove slave, kad su Kenny Dalglish, Ian Rush i društvo na Anfield svake godine donosili domaće i europske trofeje, Gerrardu je crveni dres prirastao srcu i s devet godina, iste godine kad se dogodila tragedija na Hillsboroughu, odlučio je podariti odanost momčadi koja je dotad 17 puta osvajala naslov engleskog prvaka.

1990. godine, dok se Gerrard probijao kroz najmlađe uzraste Liverpoolove škole, vjerojatno nije ni slutio da će kao desetogodišnjak svjedočiti posljednjem slavlju naslova prvaka u svojem gradu do danas. Momčad s Anfielda nakon toga je gledala druge kapetane kako podižu trofej Premier lige, a najbolnije je bilo to što su 12 puta to bili kapetani Manchester Uniteda.

Za razliku od suigrača Jamieja Carraghera, Robbieja Fowlera i Michaela Owena, koji su kao djeca navijali za Everton, Gerrard je od samih početaka bio na crvenoj strani Merseysidea. Odrastajući u siromašnoj četvrti, u općinskom stanu, jednom je prilikom rekao da ga ništa nije moglo skrenuti s pravog puta, čak i da nije postao nogometaš.

"Uvijek sam bio odgovoran. Da nisam postao nogometaš, vjerojatno bih izučio neki zanat, možda bih bio sam svoj gazda. Volim odgovornost liderstva."

Odgovornost i talent ubrzo su prepoznati u Liverpoolu i u studenom 1998. debitirao je u crvenom dresu zamijenivši kapetana Jamieja Redknappa. Kako se probijao u Liverpoolu, tako je nekako išao i njegov put u reprezentaciji.

21-godišnji Gerrard privukao je pozornost na sebe u slavnoj kvalifikacijskoj pobjedi protiv Njemačke u Münchenu 5:1 postigavši gol s dvadesetak metara Oliveru Kahnu i od tada postao nezamjenjiva karika u momčadima svih engleskih izbornika.

U to vrijeme proživo je svoju najtrofejniju sezonu kad je momčad Gerrarda Houlliera osvojila Liga-kup, FA kup i Kup UEFA s pobjedom 5:4 protiv Alavesa, a Gerrard se tada već bio etablirao kao jedan od najboljih igrača u Engleskoj zaradivši priznanje za mladog igrača godine.

Kako su godine prolazile, Gerrard je postajao sve bolji nogometaš, ali Liverpool nije postajao bolja nogometna momčad. Uvijek limitiran na jednom ili više područja, Liverpool je bio daleko od borbe za naslov, a u međuvremenu Stevie G postao je kapetan i standardni član reprezentacije Svena Gorana Erikssona.

Član tzv. engleske "Zlatne generacije", jedan je od najcjenjenijih engleskih veznjaka u posljednjih dvadeset godina poput Paula Scholesa i Franka Lamparda, a mediji su nerijetko vodili rasprave mogu li veznjak Chelseaja i Gerrard igrati u istoj momčadi u isto vrijeme. Kao i u Liverpoolu, Gerrard je doživljavao razočaranja i u nacionalnom dresu. Propustio je Svjetsko prvenstvo 2002. zbog ozljede prepona, a 2004. u Portugalu je Engleska poražena u četvrtfinalu kad je imala jednu od najboljih generacija u povijesti.

Dolazak Romana Abramoviča u Chelsea poljuljao je tržište i lojalnost brojnih igrača. Gerrard nije krio da su i pred njega bili položeni milijuni, ali za razliku od Owena koji je otišao u Real Madrid, ostao je vjeran matičnom klubu.

Šest godina nakon toga rekao je: "Nikad nisam krio da me je to zaintrigiralo, ponajviše zbog manjka uspjeha u Liverpoolu. A nije samo Chelsea bio zainteresiran. Bila je riječ o više velikih klubova. Naravno da će vas to zaintrigirati. Ali to je iza mene. Ne idem nikuda. Svaki dan govorim sebi da sam donio pravu odluku i kad se osvrnem na svoju karijeru, ne žalim ni za čim. Žalio bih da sam napustio Liverpool."

Utjehu za to što nikad nije osjetio slast osvajanja naslova nacionalnog prvaka našao je 2005. u Istanbulu, gdje je bio ključni akter jednog od najvećih preokreta u povijesti nogometa. U finalu Lige prvaka, kad je Milan na poluvremenu vodio 3:0, Gerrard je smanjio pogotkom glavom, a zatim izborio jedanaesterac. Liverpool je poravnao na 3:3 i na jedanaesterce osvojio svoj peti europski naslov prvaka. Podizanje te "kante" bila kruna Gerrardove karijere.

Međutim, kao što su se nakupljale frustracije u klubu, nije mnogo bolje bilo ni u reprezentaciji. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj Gordi Albion pokleknuo je u četvrtfinalu, 2007. nije uspio izboriti nastup na Euru u Austriji i Švicarskoj, a Gerrardu je slabašna utjeha bila da je neupitni član prve postave, veznjak kojeg su izbornici testirali i na nešto defenzivnijim i ofenzivnijim pozicijama.

Gerrard u Engleskoj, čiji je postao kapetan ove godine, traje gotovo koliko i u Liverpoolu, a zajedničko u objema pričama da su mu uvijek izmicali najvažniji trofeji za jednog engleskog nogometaša. No nitko neće moći demantirati njegovu veličinu i dostojanstvo koji su ga krasili kroz sretnije i manje sretnije trenutke.