Riki i Mula će nam zauvijek ostati u sjećanju

Uvijek je tužna vijest kada se netko oprašta od igračke karijere. No ipak, bolje se oprostiti dok još "možeš hodati" nego kompromitirati ugled statirajući na terenu. Slaven Rimac i Damir Mulaomerović su shvatili kako više ne ide, kako su došli do kraja i kako stiže vrijeme za mlađe. Obojica su ostvarili velike karijere, imaju se čime ponositi i mogu s ponosom reći kako su puno toga napravili.

Od prvog dana karijere bili su predodređeni za velike stvari. Riki je odmah po dolasku iz Dubrave proglašen za Ciboninu budućnost, za igrača koji će u klubu ostaviti velikog traga, a slično je bilo i s Mulom. Razlika je jedino u tome što je Rimac u klub stigao kao zagrebački dečko i zato je uvijek bio povlašteniji kod navijača. Kada još dodamo i atraktivnost, brzinu, zakucavanja, sjajan šut, hladnu glavu u završnicama, jasno je zašto su ga navijači Cibone obožavali. I zašto ga još uvijek obožavaju.

Mulaomerović nije imao toliki kredit iako nije imao ništa lošiju karijeru, dapače. On je bio klasični momčadski igrač, radio je za ekipu, gdje god je igrao bio je prvi asistent momčadi, vođa na terenu, no znao je pogoditi i nije se libio koristiti svoj vrlo dobar šut. No nije se navijačima toliko uvukao pod kožu kao Rimac jer jednostavno nije imao "ono nešto". Uz to, iako je došao kao vrlo mlad u Cibonu, nije bio domaći igrač. I danas možete čuti kako je Mulaomerović kriv za ovo ili ono, kako nije bio ništa posebno, pa i kako nije bio od pomoći mladim igračima. Apsolutno pogrešno, apsolutno nepravedno. Osvajač naslova europskog klupskog prvaka, najbolji strijelac grčke lige, redovan sudionik Eurolige i to sa zapaženom minutažom, konstantni pozivi i igranje za najveće europske momčadi... Ništa posebno? Ako je to ništa posebno, svaki će mladi igrač već sada skromno prihvatiti "ništa posebno" karijeru.

Mulaomerović je u Cibonu stigao 1994. godine nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Ranije je važio za najboljeg juniorskog igrača bivše Jugoslavije, prvo je bio u Splitu gdje nisu prepoznali njegov talent da bi se zaputio u Zagreb i potpisao ugovor s Cibonom. Bio je to pravi potez Cibosa koji su dobili igrača koji će im puno značiti.

Kako je bio mlad, a u to vrijeme su u Ciboni mladi igrači vrlo rijetko dobivali priliku, prebačen je u Donu gdje se kalio zajedno s Gordanom Giričekom. Upravo njih dvojica bili su nositelji igre Done i u Ciboni to nije prošlo neopaženo te je Mulaomerović vrlo brzo vraćen u Cibonu. Nije prošlo dugo vremena i prigrlio je poziciju prvog razigravača momčadi i stigao na prag reprezentacije.

Reprezentacija je posebna priča, kao rođeni Tuzlanin, Mulaomeroviću je bila želja zaigrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, poziva nije bilo i tu se umiješao vrh Hrvatskog košarkaškog saveza koji mu je ponudio nastup za jaču i renomiraniju reprezentaciju. Dvojbe više nije bilo i Mulaomerović je objeručke prihvatio poziv i zaigrao za našu reprezentaciju.

Istovremeno, dok je Mulaomerović dolazio u Zagreb, Slaven Rimac je već počeo prikupljati minutažu u Ciboni. 1992. godine se priključio prvoj momčadi nakon sjajnih igara na juniorskom prvenstvu Hrvatske te se polako počeo boriti za svoje mjesto pod suncem. Odmah je počeo pokazivati kako je sjajan napadački igrač, vrlo hrabar i beskompromisan bez respekta igrajući protiv već etabliranih imena. U vrijeme povratka Mulaomerovića iz Done, Rimac je već bio važan Cibonin igrač i vrlo brzo je i on zaradio poziv u reprezentaciju.

Izbornik koji ih je prvi uočio i odveo na veliko natjecanje bio je Petar Skansi. Obojica su bili u sastavu hrvatske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Atlanti koje Rimcu posebno ostaju u pamćenju po odličnoj igri protiv reprezentacije SAD-a. Hrvatska je, naravno, visoko poražena, ali Rimac je i pred Amerikancima pokazao kako ima vica u igri. Na žalost po njega, vidjet će još samo jedno veliko natjecanje s reprezentacijom i to Eurobasket naredne godine. Bio je to Eurobasket nakon kojeg je Rimac mogao biti junak nacije. Tada još uvijek posebno zapaljiv dvoboj protiv SR Jugoslavije odlučivao se upravo preko Rimca, prvo je hladnokrvno ubacio tri slobodna bacanja, ali je zatim Aleksandar Đorđević zabio preko njegove ruke nemoguću tricu za hrvatski poraz. Treba biti iskren i priznati kako Rimac nije na tom EP-u briljirao, dosta je toga prošlo preko i pokraj njega, napad je još bio i dobar, ali u obrani je bilo dosta manjkavosti.

Foto: Davor Sajko

Igranje/ne igranje obrane Rimca je pratilo kroz cijelu karijeru. Koliko god je u napadu doprinosio svojim talentom i kvalitetom, toliko je u obrani imao problema. S druge strane Mulaomerović nije imao takvih problema. U obrani je odrađivao ono što se od njega tražilo, u napadu je odrađivao što se tražilo, nije imao prevelikih iskakanja niti u pozitivnom, a niti u negativnom smislu, ono što se kaže pozitivan igrač kojeg će svaki trener poželjeti. Polako se promicao u igrača koji je postajao nezamjenjiv u Ciboni, ali i u reprezentaciji gdje je dobivao sve više prilika.

Iz Cibone obojica odlaze 1998. godine. Nakon godina dominacije u hrvatskoj košarci odlučili su se okušati na drugim meridijanima. Ponuda nije nedostajalo, obojica su bili na meti velikih klubova, a Mulaomerović se odlučio za bolonjski Fortitudo dok je Rimac otišao u turski Tofas na poziv Jasmina Repeše koji je počeo stvarati turskog prvaka. Nije trebalo proći dugo vremena da Rimac postane ponajbolji igrač turske momčadi i igra ključnu ulogu u osvajanju naslova prvaka i to u obje sezone provedene u Turskoj. Nakon Tofasa slijede dvije sezone u Joventutu i milanskoj Olimpiji i povratak u Cibonu 2002. godine.

Mulaomerović se nije tako brzo vratio u Cibonu. On će se u Cibonu vratiti tek 2007. godine nakon provedenih gotovo deset godina diljem Europe s mnoštvom osvojenih trofeja i priznanja. Najbolje predstave pružao je u Grčkoj gdje je nastupajući za PAOK i Panellinios važio za ponajboljeg razigravača lige. S Panathinaikosom je uzeo naslov prvaka Europe, a nastupao je i za najvećeg rivala Olympiakos. Ostat će zabilježeno i kako je biografiju obogatio i noseći dres madridskog Reala, Efes Pilsena i Snaidera, a 2007. godine se "umorio" od putovanja po Europi i vratio u Cibonu.

Foto: Bruno Karadža

U Ciboni je Mulaomerović ponovno igrao važnu ulogu, pokazao je kako u njemu još uvijek ima "vatre", ali nije imao sreće s kvalitetom momčadi. Bio je član one vrlo skupe i neuspješne momčadi koja je ostala bez trofeja i na kraju sezone se vratio u Grčku u redove PAOK-a nakon čega je potpisao za Zagreb u kojem je i završio karijeru.

Navijačima Cibone bilo je neobično gledati Mulaomerovića u dresu Zagreba, posebno kada su "mravi" igrali protiv Cibone, no još neobičnije je bilo gledati Slavena Rimca u dresu Cedevite protiv Cibosa. Rimac je u Cedevitu stigao baš one sezone kada se Mulaomerović vratio u Cibonu. Obojica su tako proveli tek jednu sezonu u Hrvatskoj i zaputili se u inozemstvo, Mula u Grčku, a Riki u Francusku gdje će završiti karijeru.

Međutim, priča Rimca i Cibone nije završila 1998. godine kada je preselio u Tursku. Vratio se u Draženov dom 2002. godine u naponu snage odradivši dvije vrlo dobre sezone. No s trenerom Draženom Anzulovićem na kraju nije pronašao zajednički jezik i sukob dva ega je doveo do odlaska Rimca u Grčku u redove Makedonikosa. Momčad iz Kozana, Real, AEK i Azovmaš popunjavaju rupu u njegovoj biografiji prije povratka u Hrvatsku u redove Cedevite.

Rimac je karijeru završio kako mu i dolikuje. Navijači Pau Ortheza, velikog francuskog kluba, ispratili su ga ovacijama i dugotrajnim pljeskom, odali su počast velikom košarkašu koji odlazi u mirovinu. Takav odlazak zaslužio je i Damir Mulaomerović, no on je ipak otišao tiho. Nikakve ovacije, nikakvo prozivanje, Mulaomerović je otišao u očajnoj sezoni Zagreba igravši protiv Zadra za ulazak u polufinale Lige za prvaka. Zagreb je izgubio, Mulaomerović odigrao utakmicu pritisnut ozljedama, no na kraju nije bilo spominjanja i čestitki. Zadrani su slavili, navijači su se okrenuli protiv Zagreba, a Tornado uživao. Mediji su slavili zadarsku borbenost i iznenađenje protiv višestruko skupljeg Zagreba. Tek pokoji potpis da je i Mula otišao. Nezasluženo, bila je to velika karijera i takav je trebao biti oproštaj. Eh da je Hrvatska u Turskoj izdržala i zadržala prednost, Mula je tada bio jedan od najvažnijih igrača, možda bismo danas sasvim drugačije gledali i na njega i njegovu karijeru. Možda bi govorili o našem zlatnom reprezentativcu...

U svakom slučaju, bila je čast gledati i Rikija i Mulu. Bila je čast uživati u njihovim akcijama i pratiti njihovu karijeru. Hvala Vam!