Estonija ohrabrila naciju, otežala posao Biliću

Utakmica protiv Estonije nije nikakva naznaka budućnosti, jer niti su prijateljske utakmice isto što i one na Euru, niti je Estonija ta razina, niti je Hrvatska na tom stupnju spremnosti ("teške noge"), niti ćemo uopće gledati dobar dio kadra koji smo gledali u Puli.

Ali, odigranih 90 minuta otkrilo je jedan pozitivan stav i atmosferu u reprezentaciji, pokazalo je određene novosti u igri, a Hrvatska je u određenim segmentima utakmice igrala puno lakše, pa i brže, nego što je to bilo u dobrom dijelu kvalifikacija. Nekoliko lijepih akcija, uključujući dvije izvrsne kod pogodaka za 2:0 i 3:0, neke kretnje i kombinatorika daju naslutiti da Hrvatska dobro koristi ove duže pripreme i da bi je na Euru mogli gledati u sličnijem izdanju onoj "austijskoj" Hrvatskoj nego "kvalifikacijskoj" Hrvatskoj.

No, "slatke brige" izbornika Bilića oko izbora prekobrojnih postale su još "slađe", iako mi taj izraz nikada nije bio jasan. Vjerujem, naime, da bi Bilić puno radije da ima očigledna 23 kandidata nego njih 25-26, jer ovako – može pogriješiti. Može napraviti i potez koji nije dobar za atmosferu ako odbaci nekoga za koga dobar dio momčadi misli da zaslužuje Euro; može pogriješiti i taktički, ako na Euru baš u nekoj liniji zaredaju ozljede, suspenzije ili loša forma.

Stvari su bile jasnije prije Estonije nego nakon jer su predviđeni "prekobrojni" odigrali dobre utakmice. Nikola Kalinić postigao je pogodak, ušao u još nekoliko šansi, sudjelovao je dosta u igri i bio naš najopasniji igrač. Ivo Iličević apsolutno se svidio i znanjem i motoričnošću i pokretljivošću, dobar je izvođač prekida, moderan i polivalentan igrač koji nudi puno opcija za Euro. A dobar je bio i Milan Badelj, siguran na lopti, s još uvijek ponekad "mrvicu" presporim rješenjima što su loše navike iz domaće lige.

Blažević i Buljat očiti su kandidati za "otpis", no još dvojicu više nije lako detektirati. Napadača možda i ne trebamo petoricu, čini se izglednim da su Jelavić, Eduardo, Olić i Mandžukić ispred Kalinića, no Kale igra i dobro i efikasno u dresu reprezentacije. Štoviše, Kalinić zabija najčešće od svih napadača (svake 101. minute), češće od najefikasnijeg Dudua (129), a puno češće od ostalih kandidata (Olić 284, Mandžo 307, Jelavić 326). To je, naravno, vrlo relativan podatak, ali za napadače ipak nije beznačajan. Stoga je Kalinić dobrim nastupom u Puli samo otežao posao Biliću koji je ionako bio sklon 24-godišnjem napadaču.

Slično je i u veznoj liniji gdje je i bio najveći upitnik, jer je javnost Bilićevu odluku svela na dvoboj Ilićević-Badelj, a obojica su u Puli učinila dovoljno da se ne izbace iz konkurencije. Iličević je zgodniji jer je višestruko koristan, i jer donosi motoriku kakva reprezentaciji nedostaje, dok Badelj u principu konkurira za poziciju gdje igra najbolji hrvatski nogometaš i stoga neće igrati osim ako Modrića ne zadesi ozljeda ili kakav karton. Ali i Badelj ima svojih igračkih aduta, može stati na loptu i pomoći Hrvatskoj da uspostavi svoj ritam i nametne posjed lopte ako poželimo igrati bez klasičnog zadnjeg veznog.

Mnogi bi onda potražili rješenje u tomu da iz obrane još netko otpadne. Primjerice, Šime Vrsaljko, koji okupira poziciju gdje mogu igrati čak trojica reprezentativaca (Vida, Srna, Ćorluka). No, Vrsaljko je isto odlično iskoristio svoju minutažu, štoviše, napravio je više nego klupski mu suigrač Vida. I ako Bilić Srnu vidi u veznoj liniji, Ćorluku na stoperu, a Vida može poslužiti i kao stoper, onda je i Vrsaljko potreban kao osigurač na svojoj poziciji.

Bilić će se teško usuditi otkazati još jednom braniču osim Buljatu s obzirom na neizvjesnu situaciju s Lovrenom. I možda baš Lovren olakša dio ovih dvojbi ako se pokaže da neće biti na vrijeme spreman, a da Bilić u tom trenutku još ima prigodu zamijeniti igrača zbog ozljede.

Mnogi bi se složili da višak bude Strinić koji nikoga ne oduševljava u reprezentativnim izdanjima, ali Bilić se neće odreći jedinog pravog lijevog beka kojeg ima. Pranjić je odigrao dovoljno loših utakmica na toj poziciji u reprezentaciji, Ćorluka je prevažan u srcu obrane, Šimunić je prestar da bi igrao na tako širokom prostoru i Bilić će do daljnjega živjeti s onim što mu Strinić daje u obrani, i žmiriti na ono što mu daje u napadu, nadajući se da ponekad može ponoviti centaršuteve kao protiv Latvije na Kantridi.

Sve u svemu, ima na svijetu i slađih briga od ovih.

No, s druge strane, priča o "prekobrojnima" trenutno se čini zanimljivijom nego što je ona zaista i važna. Naime, puno vremena se troši na razgovor, rasprave i diskutiranje o momcima koji ili neće igrati ili će igrati jako malo, i to vjerojatnije u slučajevima da Hrvatskoj ne ide dobro.

Jer, hrvatski uspjeh ovisi o Modriću, Srni, Pletikosi, Ćorluki i Jelaviću, općenito o igračima koji trebaju biti nositelji igre, a ne o Badelju ili Kaliniću. Danas je zgodno raspravljati zašto je u Puli branio Subašić jer je prema svemu prikazanom u posljednje dvije godine Kelava zaslužio barem status Pletikosine zamjene, ali izgledno je da to uopće nije važno.

Važno je kako će braniti Pletikosa.

Važno je u kakvoj će formi biti Modrić.

Važno je kako će status prvog napadača podnijeti Jelavić, koji se do sada u reprezentaciji nije posebno istaknuo, a igra koju gaji Hrvatska posve je različita od onoga što igra Everton. Hrvatska treba napadača koji dosta sudjeluje u igri, a Jelavić u Evertonu zabija iz jednog ili dva dodira; može li igrati Jelavić kako treba Hrvatska? Može li Hrvatska igrati kako treba Jelavić?

Mi znamo da je danas Jelavić naš najpotentniji napadač, ali ne znamo hoće li ovo biti dovoljno vremena da se uklopi u igru, ili da se igra donekle prilagodi njemu. Mi znamo da je danas Perišić potentniji i opasniji igrač od Kranjčara, ali kao što smo u Puli vidjeli – ne možemo još reći da on u dresu reprezentacije igra bolje od igrača sa 70 nastupa, 14 golova i brojnim loptama koje lome suparničku obranu poput one za treći pogodak.

Takva i slična pitanja su ona zaista važna, i zato će za cijelu reprezentaciju biti dobro kada konačno bude poznat posljednji popis za Euro, kako bi se i stručni stožer i nogometaši mogli isključivo koncentrirati na uigravanje onih 15-16 igrača koji će iznijeti 90 posto tereta na Euru.

Susret s Estonijom definitivno je prometnuo Pulu u ozbiljnog kandidata i za službene utakmice hrvatske reprezentacije. Blizina Rovinja kao dobre baze? Kvačica. Moderan, lijep, funkcionalan stadion s dobrim travnjakom? Kvačica. Dobra, pozitivna atmosfera na tribinama? Kvačica. Dobri rezultati, dobri domaćini… Hrvatska ima lijepa iskusta iz Pule, i više nema baš nikakvog razloga zašto bi susrete protiv Malte gledalo 8.000 ljudi na trošnom Maksimiru dok se momčad priprema u Sloveniji umjesto da ih gleda isti broj ljudi na lijepim stadionu dok se momčad priprema u Hrvatskoj.

Jednostavna odluka.

Za razliku od one koja čeka Bilića, čak i ako nije od ključne važnosti za nastup Hrvatske na Euru.