Bliži se kraj Bryantove ere, a Lakersi stoje na velikom raskrižju

Oko ponoći 21. svibnja po lokalnom vremenu, kada je sirena označila prolazak Oklahoma City Thundera u finale Zapadne konferencije, u moru modrih majica i ozarenih lica na tribinama Chesapeake Energy Arene kamera je pronašla jednog posebno zamišljenog i zabrinutog čovjeka. Odlutavši u svoje misli i brige koje ga očekuju u idućih šest mjeseci Mitch Kupchak, generalni menadžer Los Angeles Lakersa, tupo je gledao prema terenu. Terenu na kojem su se u tom trenu pognutih glava nalazili njegovi igrači u rezervnim ljubičasto-zlatnim dresovima. U bojama koje neki od njih zasigurno neće nositi u vrijeme prvog podbacivanja sezone 2012./2013.

Malo je reći kako su Lakersi ponosna košarkaška franšiza koja ustraje u uspjesima već desetljećima. Malo je reći kako je broj od 17 naslova koji stoji uz ime ove momčadi impresivan. I definitivno je malo reći kako su u njihovim redovima igrali neki od najvećih igrača koji su ikad zakoračili na parket. Još od prvih pet naslova koje su osvojili igrajući u Minneapolisu, Lakersi su iz godine u godinu bili jedna od sila koje su definirale košarku. Imali su svoja sušna razdoblja ispunjena nevoljama i lošijim rezultatima, ali nikada nisu izašli s radara na kojem se vide samo najveće ekipe.

Upravo ta trofejna povijest i često nerealna očekivanja navijača i medija stvaraju dodatni pritisak klubu i igračima. Dvije sušne godine u kojima su nastup u doigravanju završavali već u drugom krugu, uz činjenicu da se bliži kraj ere Kobea Bryanta, uznemirile su strasti u Los Angelesu i pred Lakersima su ovoga ljeta neke važne odluke.

Dok se San Antonio i Oklahoma City bore za naslov prvaka Zapadne konferencije, Lakersi jedan po jedan prazne svoje ormariće i tako službeno završavaju sezonu 2011./2012. Iako će većina reći da je ova sezona za Lakerse neuspješna, treba pogledati stvari iz drugog kuta i zapitati se je li ovogodišnja momčad zaista podbacila ili je ostvarila rezultat koji odgovara njenoj kvaliteti u odnosu na ostale momčadi.

Mnogo je razloga zbog kojih je sezona Lakersa završila tako kako je završila. No, krenimo redom…

Predsezona, lockout i novi trener

Tešku ulogu nasljednika Phila Jacksona dobio je bivši trener Cleveland Cavaliersa, Mike Brown. Zbog lockouta u NBA ligi su u to vrijeme bili zabranjeni praktički svi vidovi momčadskih aktivnosti pa tako i treninzi i upoznavanje s eventualnim novim sustavima igre. Upravo u tome se nalazi jedan od prvih uzroka meltdowna Lakersa.

Novi trener je doveden kako bi svojom obrambenom filozofijom učvrstio momčad koja je počela fizičkih opadati. Međutim, sve do dogovora o prekidu lockouta, koji je postignut 8. prosinca, Brown zapravo nije imao priliku upoznati se sa svojim igračima.

Igrači su ostali bez trening kampa, a Brown bez prilike da momčadi nametne svoje ideje. Da je to u najvećoj mjeri odredilo sezonu Lakersa smatra i Jerry West, igračka i menadžerska legenda organizacije: "Mislim da problem nije bio u većem broju odigranih utakmica u kratkom periodu niti fizičkoj pripremljenosti koja bi vjerojatno bila bolja da je bilo trening kampa. Glavni razlog ovakvih rezultata po meni je u tome što nije bilo konzistencije u igri do koje bi došlo da se među igračima te naravno trenerom i igračima izgradila povezanost. Upravo je to bio najveći nedostatak neodržavanja trening kampa."

Sada, kad je sezona stigla do konferencijskih finala, vidljivo je da su najveći uspjeh ostvarile četiri momčadi koje uoči sezone nisu doživjele (značajne) promjene.

Regularni dio sezone

U sezoni koju su obilježile ozljede igrača, koju su ozljede ključnih igrača uništile pojedinim klubovima, Lakerse je pomilovala sreća. Osim kraćih izbivanja s terena Bryanta, Blakea i Barnesa, nije bilo većih problema s ozljedama. Pitanje je kako bi izgledao poredak Zapada da su ozljeda pošteđeni ostali Clippersi i Grizzliesi koji su ostali samo korak iza "zdravih" Lakersa.

Kobe je propustio 8 utakmica, ali je sezonu završio kao drugi strijelac regularnog dijela sezone s 27,9 poena po utakmici. Prvi put u karijeri zdravstvenih problema nije imao Andrew Bynum, što se pozitivno odrazilo na njegovu statistiku (18,7 poena i 11,8 skokova po utakmici).

Lakerse su zato mučili drugi problemi. Kroz cijelu sezonu se provlačila trakavica o odlasku Gasola. Španjolac je od ranije poznat kao igrač na čije psihološko stanje utječu kritike i medijska nagađanja pa je sezonu proveo u traženju forme te igrao toplo-hladno. Gasolu nisu znatno pale brojke, ali na terenu se vidjelo da "to nije to" i da nešto ne štima u suradnji ključnih igrača. Bynum je muku je mučio s disciplinom i jednostavno rečeno egom. Trebala mu je čitava sezona da prihvati Brownovo vodstvo te se nekoliko puta i "hladio" na klupi nakon što se nije htio podrediti momčadi.

Ono što je trebalo biti njihova najveća snaga, mirna ruka Kobea Bryanta i dominacija pod koševima Bynuma i Gasola, tek se polovično vidjelo na terenu. Iako je Kobe do zadnje utakmice bio u igri za najboljeg strijelca lige, kako bi do toga došao morao je poprilično adaptirati svoj stil igre. Nije više bio u stanju probijati se u reket brzinom koja ga je inače krasila, već je sve više šutirao s poludistance.

U toku sezone dogodile su se još dvije promjene u igračkom kadru. Lakerse je nakon četiri i pol sezone napustio Derek Fisher, a u Los Angeles je stigao mladi centar Jordan Hill. Posljednja razmjena u sezoni bila je Clevelandom, u koji su preselili Walton i Kapono u zamjenu za Ramona Sessionsa i Christiana Eyengu.

Dolaskom Sessionsa činilo se kako su barem donekle Lakersi dobili kariku koja je nedostajala. Eksplozivan, brz i nesebičan razigravač bio je prijeko potreban momčadi, međutim, tranzicija se nije pokazala apsolutno uspješnom jer je čitava momčad i dalje previše ovisila o dvojici "tornjeva" pod košem.

Posebna priča je Metta World Peace (bolje znan kao Ron Artest). Neukrotivi igrač, jednako poznat po svojoj beskompromisnoj obrambenoj igri i divljem karakteru, nikako nije uspijevao povezati kraj s krajem na terenu. Učinkovitost mu je značajno pala te je tek pred kraj regularnog dijela sezone odigrao nekoliko šuterski zadovoljavajućih utakmica.

Doigravanje

Doigravanje je za Lakerse zapravo počelo u pretposljednjoj utakmici regularnog dijela sezone. Nakon što je "Svjetski mir" divljački udario laktom Jamesa Hardena, liga mu je odredila suspenziju od sedam utakmica. To je značilo da će morati pauzirati barem prvih šest dvoboja doigravanja u kojem je njegova momčad započinjala svoj put protiv Nuggetsa Georgea Karla.

Lakersi su kontrolirali seriju protiv Nuggetsa i vodili 3-1, kada su im se dogodile dvije loše večeri Gasola i Bynuma pa se o sudioniku konferencijskog polufinala odlučivalo u sedmoj utakmici. Zanimljivo, upravo je World Peace odigrao dobru partiju i djelomično se iskupio za ranije napravljenu pogrešku.

"Drvo doigravanja" ponovno je spojilo Lakerse s Thunderom, World Peacea s Hardenom. Brownovi igrači su uprskali dvije utakmice u kojima su imali značajnu prednost i nakon 4-1 sezoni Lakersa je stigao kraj.

"Osjećam da sam mogao učiniti puno više", riječi su kojima se od sezone oprostio Mike Brown.

Povratak u budućnost

A sada, povratak zabrinutom čovjeku s početka teksta. Mitch Kupchak, generalni menadžer Lakersa treba odlučiti koji put vodi ka sreći. Kobe Bryant će u kolovozu navršiti 34 godine. U njemu još uvijek ima vatre, ali Crna mamba se silno želi okititi još kojim prstenom na zalazu svoje karijere. Na Kupchaku je da složi momčad koja će mu to omogućiti.

Najveći upitnik stoji iznad Bynuma i Gasola. Amerikancu ističe ugovor, ali Lakersi imaju opciju produljenja i sigurno će ju iskoristiti bez obzira što kanili učiniti. Španjolac je također ugovorom vezan za klub, ali ukoliko Los Angelesom zapuše vjetar promjena, on je prvi kandidat.

Gasol je stariji od Bynuma i prošao je vrhunac svoje karijere. I sam je priznao kako se ove sezone nije uspio pronaći u Brownovom sustavu, a mnogi su mu zamjerali i nedostatak agresivnosti: "Rekao sam da mi je u nekim trenucima bilo zaista teško snaći se. Uvijek želim biti agresivan, ali morao sam se privikavati na drukčiju ulogu. Nisam se nalazio u situacijama na koje sam navikao i bio sam prisiljen napadati s različitih pozicija. Ne volim isprike, ali za prilagodbu je trebalo vremena".

Iz navedenih razloga moguće je da se Pau više ne vrati u Los Angeles. Lakersi bi njegovom razmjenom mogli doći do vrlo vrijednih igrača, ali ne mogu očekivati neku mladu zvijezdu, jer na takvu razmjenu nitko ne bi pristao. Dodatni uteg u eventualnoj razmjeni bio bi izrazito visoki ugovor Gasola koji vrijedi još dvije sezone.

Nije sasvim nemoguće da klub napuste i Gasol i Bynum, odluči li se Kupchak za temeljitu rekonstrukciju. S druge strane, moguće je i da obojica ostanu te da se Brownu pruži mogućnost da u miru ljetnog trening kampa pronađe način kako da iz njih, zajedno s Bryantom, izvuče ono najbolje. Bynum je mlad, a igrači te kvalitete su na njegovoj poziciji vrlo rijetki pa je teško očekivati da bi ga se Lakersi odrekli.

O svojoj će sudbini sam ovog ljeta odlučivati Sessions, budući da on drži u rukama opciju produljenja ugovora s Lakersima. Ispadi Metta World Peacea su vjerojatno svima dosadili pa nije nemoguće da ga snađe Odomova ili slična sudbina. Isto bi se moglo dogoditi i Blakeu, sleti li u momčad novi razigravač, uz ostanak Sessionsa. Sudbine svih ostalih ovisit će o raspletu situacije s Gasolom i Bynumom. Slobodni igrači bi trebali postati Hill, Barnes i Murphy, a najveće šanse za povratak u Los Angeles ima Hill.

S obzirom na trenutno raspoloženje, realnije je očekivati promjene. Mnogo je nezadovoljnih i teško je za vjerovati da bi ista momčad iduće sezone mogla polučiti znatno bolji rezultat i uključiti se u bitku za naslov. Ipak, vodstvo Lakersa ne bi smjelo srljati u nepromišljene igračke promjene. Na kraju, konačan rasplet će uvelike ovisiti o stanju na tržištu i ponašanju drugih momčadi. Ma kojim putem krenuli, pred Lakersima je zanimljiva predsezona. Na terenu i u uredu.

Zbroje li se svi ovosezonski događaji, teško je reći da su Lakersi podbacili. Spursi i Thunder su bili znatno uvjerljiviji u cijeloj sezoni i zasluženo igraju u finalu Zapada. Osim ranije spomenute rečenice, Mike Brown je u završnom obraćanju novinarima ponudio i dozu optimizma za budućnost: "S obzirom na okolnosti, smatram da smo dosta toga postigli. Najvažnije, mislim da smo puno naučili."