Postoje li kriteriji kojima se mogu definirati pojedinci koji nadrastu sport?

Općenito gledano postoji nekoliko što objektivnih, što subjektivnih glavnih razloga za imenovanje nekih pojedinaca ili ekipa većima od sporta kojime se bave. Sažeti u razumljive cjeline oni su: medijski, ekonomski, "ljudski", sportski (u tehničkom ili rezultatskom pogledu) i emotivni. Nabrajanje je naravno "najsuši" dio bilo kojeg teksta i kao svaka druga kategorizacija vrlo je podložno reviziji i konstantnom nadograđivanju. Međutim, navedene stavke bit će sasvim dovoljne za uočavanje i grubih i finih linija koje su barem na tren sportaše u očima mnogih učinile gotovo "božanski visokima".

Mediji i novac (ne) pokreću svijet

Sustav koji danas prevladava u vođenju i praćenju sporta uvelike je izmijenio sliku profesionalnog sportaša u očima pristranih ili nepristranih promatrača. Mnogi od njih se hvataju za "slamku" romantičarskog gledanja na sport po kojemu se sportaši bave svojim zanimanjem iz čistog užitka i ljubavi. Koliko god se svi ljubitelji upravo takvog pristupa zgražali nad tržišnom utakmicom za potpisima igrača, ili njihovih klubova kada su TV prava u pitanju, čitava slika današnjeg sportskog svijeta nije crno-bijela. I dalje postoje pojedinci koji se svojim potezima i uspjesima upravo igraju profesionalnog sporta.

Oni koji su nepokolebljivi i kada ih sustav sruši na koljena i koji će dati sve od sebe kako bi "okrutnom" svijetu pokazali i dokazali da postoje. I baš u tom trenutku na scenu stupa pozitivni aspekt medijskog praćenja događaja na sportskim borilištima. Izvrstan primjer upravo takvog šekspirijanskog obrata je Jeremy Lin. Mladić koji je košarku igrao na harvardskom sveučilištu i koji je posvetio svoju mladost više obrazovanju nego li sportskim uspjesima šetao je parketima NBA lige gotovo nezapaženo do trenutka kada ga je "sila" koja obično ni najviše instance ne pita za dopuštenje prisilila da se iskaže.

I mladi Amerikanac tajvanskog podrijetla se odazvao zovu sudbine. Odigrao je sedam najboljih utakmica u životu i pokrenuo apsolutno medijsko ludilo. Gledatelji su strepili nad njegovim potezima ispred TV ekrana, dvorane koje su ponekad bile i poluprazne punile su se kako bi navijači na tribinama barem na tren okusili maniju Linsanityja. Koliko god je doživljaj nakon nekog vremena i iz objektivnih razloga splasnuo tih nekoliko tjedana Lin je bio veći od košarke, NBA lige ili bilo kojeg sportskog događaja u SAD-u. U državi u kojoj je utjecaj medija uvelike definirao i odvijanje samih utakmica bilo da je riječ o košarci, hokeju, footballu ili baseballu upravo te velike medijske kuće u konstantnom su traganju za herojima koji će pokrenuti mase.

Naravno ne radi se o pokretanju kojemu je prvenstveni cilj zadovoljavanje pojedinaca već se mnogo češće radi o podizanju zarade koliko TV kuća toliko i momčadi pa i uzročno-posljedično novonastalih heroja. Ali ne treba smetnuti s uma da su za svakoga tko ne može doći na samo lice mjesta upravo ti mediji svojevrsna vrata na sportsko borilište. Bez njihovog utjecaja i moći mnogim sportskim zaljubljenicima bilo bi uskraćeno zadovoljstvo praćenja onoga što toliko vole.

Osim što na takav način generiraju ikone čitavih populacija mediji kroz vrlo jednostavne financijske računice definiraju važnost nekog sporta. Jer što je sport praćeniji, plaće i sponzorske premije igrača su veće te je generalno njihov posao više na cijeni. Koliko su pojedinci u stanju promijeniti značaj sporta na svojevrsnoj ljestvici praćenosti i značaja dovoljno govori kako je fond nagrada za sjevernoamerički PGA golferski tour 1997. godine bio oko 70 milijuna dolara da bi nakon deset godina karijere Tigera Woodsa porastao na vrtoglavih 272 milijuna (284% porasta ili 194% ukoliko se uračuna inflacija). S gledanošću koju je Tiger donio golfu i vrijednost golfa je na ekonomskom horizontu značajno porasla.

Upravo u trenucima kada Tiger nije igrao zbog privatnih problema i ozljeda ta gledanost i interes pali su za nevjerojatnih 80%. U tom pogledu ovaj je sportaš definitivno nadrastao sport kojim se bavi i pokazao kako pojedinci mogu "upravljati" sudbinom jednog sporta "na tržištu".

Sport je ponekad "samo" sport

Unatoč nepobitnoj činjenici da su navedeni faktori već odavno bitne sastavnice sportskog života glorificiranje pojedinih sportaša ponekad je isključivo sportska kategorija. Na listu tih imena čiji rezultati, sposobnosti ili karakter kojeg pokazuju na trenu i van njega moguće je dodati mnoge. Riječ je dakako o posebnim pojedincima, ali povijest igara je dugovječna i pamti mnoge pobjednike, svakoga od njih iz nekog razloga.

Maradona, Pele, Jordan, Magic, Di Stefano, Zidane, Senna, Janica Kostelić i još desetci pojedinaca zaslužili su da se nađu na toj listi. Razlozi koji ih čine takvima i više su nego evidentni, ali postoje i neki drugi sportaši koji su po onome što su donijeli svom sportu posebni. Jedan od njih nalazi se u "našem dvorištu", a ime mu je Ivano Balić.

I u godinama koje su prethodile karijeri jednog od najboljih srednjih vanjskih koje je rukometna publika ikada gledala Hrvatska je bila velesila na području ovog sporta. Ali Ivano je svemu tome dodao nešto više. Osim što se od mladih nogu bavio rukometom Balić je veliki obožavatelj košarke i u skladu s time NBA lige. Oduvijek se divio potezima koje su najbolji svjetski košarkaši izvodili ispod obruča, a posebno mjesto u njegovom srcu imao je Paul Pierce.

I to ne bi bilo ništa čudno da Ivano nije odlučio otići korak dalje. Temeljito je proučavao snimke poteza Bostonovog šutera i odlučio ih preslikati u svoju igru. Za rukomet neobično držanje prilikom vođenja lopte je ono što najzornije prikazuje te postupke. Izbacivanje igrača naglim promjenama smjera i ulazak "ispod" obrane postali su svojevrsni trademark hrvatskog reprezentativca.

No, sama činjenica da je na taj način pristupio "problemu" ne bi ga učinila nekime tko je donio revoluciju u rukomet. Uspješnost i dugogodišnja dominacija na terenu ono su što ga je diglo na sljedeću razinu. Upravo tim karakteristikama u kombinaciji s drugačijim setom vještina Ivano je napravio "korak više" i odlijepio se u neku posebnu sferu sportaša. Donio je sportu koji igra nešto novo i pokazao koliko još prostora za napredak ima, a potrebno je "samo" imati viziju.

Takve sportaše može se pronaći i u nekim sportovima o kojima se u Europi manje govori. Jedan od njih je i Mariano Rivera, bacač New York Yankeesa kojeg američki novinari gotovo uvijek navode kao najboljeg sportaša u onome što radi u bilo kojemu sportu. Rivera se specijalizirao za "završavanje" utakmica, tj. održavanje pozitivnog rezultata svoje momčadi u posljednjim izmjenama utakmica.

U svojoj 18-godišnjoj karijeri uspio je ostvariti 608 saveova (utakmica završenih pobjedom) što je rekord MLB lige. Unatoč teškoj ozljedi noge od koje se trenutno oporavlja Rivera je najavio povratak iduće sezone. Koliko je bitan svojoj momčadi pokazuje i činjenica da njegovi Yankeesi bez njega muku muče s dovršavanjem utakmica i ne uspjevaju dominirati divizijom koju su ranije relativno lako "dijelili" s Boston Red Soxima.

Emocije su srž sporta

Impresivnost navedenih vještina moguće je u očima publike pa čak i stručnjaka nadići samo na jedan način. Emocije su ono što najčešće pokreće i gura svakog obožavatelja sportskih događanja da ih prati intenzivnije nego što se posvećuje nekim drugim stvarima. I upravo u trenutcima u kojima sportaši dotaknu emocije ljudi koji ih gledaju nastaju sportske legende koje svojim imenom nadilaze medijski, ekonomski, rezultatski ili tehnički značaj sporta.

Ponekad su osjećaji usko vezani uz osjećaj pripadnosti, ali počesto se i crpe iz događaja izvan samog sporta. Nevjerojatan primjer takvih zbivanja je obrambeni igrač NFL momčadi San Francisco 49ersa Patrick Willis. Sportske sposobnosti koje posjeduje su nepobitne, ali ga one ne čine toliko posebnim koliko ga takvim čini njegova životna priča.

Od četvrte godine kada ga je napustila majka bio je odgovoran za dva mlađa brata i sestru. Kuhao je za njih te ih je i vrlo rano počeo uzdržavati. Otac gotovo nikad nije brinuo o djeci, a maleni Patrick je od prvog razreda radio da bi prehranio obitelj. S deset godina zarađivao je 110 dolara tjedno, a većinu tog novca mu je uzimao otac koji ga je trošio na vlastite potrebe. Kuhao je, radio, išao u crkvu i školu te igrao američki nogomet. I zakleo se da će jednoga dana moći zadržati novac kojeg je zaradio.

U svojoj 16. godini pokazao je otpor i zaustavio oca koji je tukao tada trinaestogodišnju sestru. U narednim mjesecima on, braća i sestre pronašli su udomiteljsku obitelj. Nakon toga stvari su mu krenule na bolje te je zahvaljujući nevjerojatnoj izdržljivosti i posvećenosti uspio doći do profesionalne lige američkog nogometa. I zato nije ni čudno što nosi nadimak The Boss. Baš njegova priča u svakom promatraču pobuđuje snažne emocije i dokazuje kako granice ljudske izdržljivosti mogu biti nemjerljive.

Međutim postoje i druge emocionalne reakcije na sport pa tako da ni u Hrvatskoj slučajevi zanesenosti sportašima nisu rijetkost. Poneseni osjećajima gledatelji (bilo pred TV ekranima, bilo na licu mjesta) počesto zaborave koji sport ili natjecanje prate već uneseni u događanje na neki način postanu jedno s osobom ili ekipom koja prolijeva svoj znoj na terenu. Nemoguće je izmjeriti sve stresove i užitke koje je prosječni hrvatski zaljubljenik u sport proživio uz nogometnu reprezentaciju, Gorana Ivaniševića ili obitelj Kostelić. Od nevjerojatnih poraza do nadljudskih pobjeda u bezizlaznim situacijama. Ti doživljaji stvaraju sportske ikone koje nadilaze ono čime su se bavile.

I ne moraju to biti sretne okolnosti. I dan danas, gotovo 19 godina od odlaska jedinog košarkaškog Mozarta koji je vladao parketima svakome tko ga je ikad vidio s loptom u ruci ili osmijehom na licu na sam spomen njegova imena zastane "knedla u grlu". Miješaju se osjećaji neutješne tuge i neizmjernog ponosa. Dovoljno je samo reći "Dražen" u bilo kom sportskom kontekstu i nitko se neće zapitati o kojem se to Draženu radi. Dražen Petrović je bio i ostao jedan od najvećih dokaza koliko talent, rad, karakter i emocije čine sportaša, ali prvenstveno čovjeka velikim.