Turbulentna sezona sa šlagom na kraju i trešnjom na vrhu

Ovako je završilo

Iako je sve što je bilo odigrano u sezoni uoči početka Lige za prvaka sugeriralo da će se Cibona vrlo teško naći na pobjedničkom postolju u hrvatskom prvenstvu, završnica sezone sasvim je promijenila većinu prognoza iz sredine ožujka, poslije završetka regularnog dijela ABA lige. Bez obzira što je Jasmin Repeša tada već bio na klupi, Cibosi u posljednjim kolima u regionalnom natjecanju nisu bili sjajni, u nekim utakmicama s vidljivim pozitivnim pomakom, ali bez rezultata, uz tijesne domaće poraze od Maccabija i Partizana, a poneki put i bez dobrog dojma i bez rezultata.

Otkako je u posljednjim danima 2011. preuzeo momčad, Repeša je poslije svakog novog kola u ABA ligi češće bio pretežito ili izrazito nezadovoljan izdanjem svoje momčadi i napretkom koji su napravili, a kada je 13. ožujka ubilježen poraz od Zagreba CO u Domu Dražena Petrovića, trener Vukova otišao je tako daleko da je javno rekao kako "ova momčad ne može biti prvak Hrvatske".

Ipak, u međuvremenu, sve do kraja sezone, sve se za Cibonu pokrenulo u boljem smjeru, uz nekoliko pozitivnih okolnosti.

Osim što je Repeši trebalo vremena da posloži momčad, a momčadi da se bolje navikne na ono što trener od njih traži, Cibosi su u Ligi za prvaka i završnici prvenstva značajno izmijenili krvnu sliku dolaskom Zacka Wrighta, koji je dotad igrao odličnu sezonu u grčkom Rethymnu i brzo se prilagodio i nastavio slično među Vukovima. Jako je pripomoglo i što je Khalid el-Amin bio fizički pripremljeniji nego u prvih mjesec-dva po dolasku u Zagreb i što je poslije Wrightovog dovođenja dobio pravog partnera na poziciji razigravača, što je, kako je nakon osvajanja naslova istaknuo Repeša, kompletiralo momčad i omogućilo da Cibona može mijenjati ritam s dva različita tipa igrača u organizaciji igre.

U prethodnom dijelu sezone, ni Brian Chase ni Davor Kus ni Demonte Harper nisu bili pravo rješenje za značajniji učinak u toj ulozi. Dvojica Amerikanaca nisu ni dočekala slavljenje naslova u Ciboni, dok se, s El-Aminom i Wrightom, Kus mogao usmjeriti na svoju prirodniju poziciju šutera.

Kada se sve posložilo, Jasmin Repeša imao je dovoljno aduta za puno rotacija, kako voli igrati, bez prevelikih padova i crnih rupa i kada bi se dogodio izostanak ponekog igrača. U doigravanju se to nakratko dogodilo s Andrijom Žižićem i na duže razdoblje s Antwainom Barbourom, koji se vratio tek u posljednjoj utakmici finala protiv Cedevite, bez većeg učinka. No, kako je stroj tada već bio dobro podmazan, Repešina momčad je odlično izgledala i bez Barboura, koji je, koliko god izazivao hvatanje za glavu Ciboninih navijača zbog povremenih teško razumljivih poteza u napadu i(li) "plivanja" u obrani i skoku, ipak bio među važnijim igračima Vukova u ranijem dijelu sezone.

Momčad je bila broj jedan, taj trenerov pristup su svi igrači kupili i potpisali - i ponajprije zbog toga dogodili su se 19-1 u prvenstvu i povratak titule u Draženov dom.

Počelo je s Europom

Cibona je prve izazove u novoj sezoni imala krajem rujna i početkom listopada. Nedugo nakon što je s reprezentacijom doživio neuspjeh na Europskom prvenstvu u Litvi, Josip Vranković oprostio se od dužnosti izbornika Hrvatske i poveo Vukove upravo u Litvu, u Vilnius, na kvalifikacije za Euroligu, u kojima je Cibona proslavila tijesnu pobjedu nad Choletom (77:70) i uvjerljiv poraz od domaćeg Lietuvos Rytasa (88:71).

Za tako ranu fazu sezone, tada još neposložena Cibona nije izgledala loše u Vilniusu, ali problem je postao vidljiviji u nastavku europske sezone. Poslije ispadanja u euroligaškim kvalifikacijama, Vukovi su otišli u Eurokup i u skupini A prvog kruga tog natjecanja bili bez ijedne pobjede u šest kola. Ako ćemo tražiti koja je Cibonina utakmica bila najslabija u cijeloj sezoni, teško ćemo zaobići nastup protiv Gravelinesa sredinom studenog u prvom kolu, kada su gosti iz Francuske proslavili 101:71 u Domu Dražena Petrovića.

Vukovi su tada izgledali vrlo skromno u napadu, često igrajući "jedan na pet" i bez prave ideje, dok je u obrani bilo napravljeno jako puno pogrešaka, pogotovo u branjenju suparničkog vanjskog šuta, koji je te večeri bio toliko dobar da ga je trebalo braniti pažljivije. Jedino pozitivno što možete zapamtiti poslije takve utakmice može biti to što je Juby Johnson pred novinarima lijepo pričao o Hrvatskoj, pozdravljajući Zadar, koji mu je ostao u ugodnom sjećanju.

Josip Vranković je u ranoj fazi Cibonine sezone proveo sveukupno samo 12 utakmica na klupi. Poslije tri poraza zaredom u tjedan dana sredinom studenog, uz već spomenuti teški domaći protiv Gravelinesa, i u gostima kod jeruzalemskog Hapoela u Eurokupu (89:73) i podgoričke Budućnosti u ABA ligi (85:69), strpljenja vodstva kluba više nije bilo. Vrankovića je odmijenio dotadašnji pomoćnik Danijel Lutz, s kojim se, međutim, stanje nije rezultatski popravilo u europskim utakmicama.

Sa samo jednom pobjedom u ukupno osam susreta i 0-6 u skupini Eurokupa u kojoj su bili s Gravelinesom, Doneckom i Hapoelom iz Jeruzalema, ocjena Cibonine sezone u Europi bila je izrazito negativna.

Niti užasno niti sjajno

Ukoliko za prikazano u kvalifikacijama za Euroligu i Eurokupu zaslužuju palac dolje, za Ciboninu sezonu u ABA ligi mogli bismo reći da je bila toplo-hladna, uglavnom bez mogućnosti da predvidite kakvu će utakmicu odigrati tog dana. No, ako pogledamo završnicu sezone, rezultat i dojam bili su slabiji u odnosu na prikazano u domaćem prvenstvu.

Od početka s Josipom Vrankovićem, preko pet utakmica u kojima je Danijel Lutz bio glavni trener, pa do 13 kola s Jasminom Repešom na klupi, Cibosi su se uglavnom držali blizu, ali realno gledajući, zaostatak za vodećima na ljestvici je kroz veći dio sezone bio dovoljno velik da se teško moglo očekivati kako će izboriti Final Four regionalne lige. Kvalifikacije za Eurokup bile su utješna nagrada, do koje su Vukovi i došli.

Cibona u ABA ligi nije uhvatila konstantu ni s jednim trenerom. S Vrankovićem su bili na 5-3, uz uvjerljive gostujuće poraze od Partizana i Budućnosti i teško izborenu domaću pobjedu nad Hemofarmom u tri posljednje regionalne utakmice s nekadašnjim izbornikom na klupi, omjer Danijela Lutza bio je 2-3, dok je i Repeša završio ispod 50 posto, s omjerom 6-7 u svojih 13 utakmica. Sveukupno, Cibona je na kraju lige bila na sedmom mjestu, uz po 13 pobjeda i poraza, učinkom potvrđujući osrednji dojam u tom natjecanju.

Podbačaj u Kupu

Kup Krešimira Ćosića je u sezoni za nama za Cibonu trajao kratko. Odigrali su samo jednu utakmicu, 29. prosinca u dvorani koja nosi Krešino ime, pretrpjevši četvrtfinalni poraz s 90:89 od domaćeg Zadra, sa sjajnim učinkom Gorana Vrbanca za pobjedničku momčad. Nekadašnji član Vukova "utrpao" je 44 poena uz 9/12 za tricu, a u junaka završnice prometnuo se Ante Delaš, ubačajem za dvicu u posljednjim trenucima za prolazak svoje momčadi na Final Four Kupa.

Dan poslije tog poraza, Jasmin Repeša vratio se na klupu Vukova, a s iskusnijim trenerom i za igrače jačim autoritetom nego su ga imali i Vranković i Lutz, momčad se postupno dizala i učinila sezonu puno ljepšom nego se činila početkom 2012. godine.

Bez obzira što je u međuvremenu Repeša javno posumnjao u mogućnost dolaska do naslova.

Dobitak su i Smogovci

Osim zbog trofeja u hrvatskom prvenstvu, Cibona je u drugom dijelu i završnici sezone mogla biti vrlo zadovoljna i zbog povratka organiziranog navijanja na domaćem parketu i u gostujućim dvoranama. Ako ćemo tražiti što je bilo izrazito pozitivno, Smogovci će se u pogledu unatrag naći u prvom planu, s glasnim navijanjem, ali bez incidenata ili vrijeđanja suparnika. Iako ima drugih navijača koji će to dočekati "na nož" ili se čak rugati trudu Ciboninih navijača, nadajmo se da će se većini ipak svidjeti njihov način.

Smogovci su osobito "potegnuli" i pomogli igračima u završnici puta do naslova prvaka, stvarajući atmosferu kakvu u glavnom hrvatskom gradu redovito imaju još jedino hokejaši Medveščaka. Bila bi sjajna vijest da njihov entuzijazam ostane jednako jak i u narednoj sezoni, bez otužnog ugođaja u kojem se rijetko tko diže sa svojih sjedala i pomaže momčadi navijanjem, što je unatrag dvije godine bila prečesta slika u Domu Dražena Petrovića.

Može li vodstvo kluba pratiti ugled kluba?

S obzirom na povijest kluba, voditi Cibonu nije lak posao, a povratak naslova prvaka i pozitivna atmosfera s tribina koja je pratila Vukove stvaraju dodatnu obvezu sadašnjem klupskom vodstvu.

Cibona ne smije lutati s trenerima i za početak, mora pronaći pravo rješenje poslije odlaska Jasmina Repeše u Unicaju, koje neće trajati tri mjeseca. Cibona ne smije promašivati s dovođenjem igrača i stvarati nove dugove, pogotovo kada još postoje i neki nepodmireni stari. Cibona stare dugove mora skinuti s dnevnog reda bez da se zbog toga u javnosti povlače repovi, uza svo razumijevanje da te dugove nije stvorilo sadašnje vodstvo kluba. Cibona mora popraviti rad s mladim igračima i početi proizvoditi za prvu momčad. Cibonin sportski direktor ne smije fizički napadati menadžere igrača zbog nekog ranijeg sukoba.

Pravi posao slijedi, bit će ga puno.