Antonio Cassano došao na svoje preko hrvatskih leđa

Mnogo zanimljivih sportskih priča, osobito nogometnih jer taj sport spada u gornji dom onih koji pišu nevjerojatne ljudske priče, seže u povijest i one se pišu dugi niz godina. Netko je jednom rekao "Kolo sreće se okreće" i imao je pravo - osim u ponekim slučajevima nizozemske nogometne reprezentacije, Portland Trail Blazersa i sličnih, no ni njihove priče nisu još završene. Činjenica je samo da se jednom čovjeku napokon otvorilo i da je jedan čovjek uspio naplatiti dug iz prošlosti. Radi se o Antoniju Cassanu, karizmatičnom nogometašu, kojem se sreća osmjehnula nakon godina tuge i razočaranja i kojem se poklopio teško vjerojatan splet okolnosti i događaja.

Priča o Cassanovu "prokletstvu" što se Europskih prvenstava tiče krenula je ne tako davne 2004. godine, u vrijeme kada je on bio mladi, perspektivni talijanski napadač. Igrao je za Romu, koja je tada bila prepuna zvijezda i u kojoj su igrali velikani poput Francesca Tottija, Vincenza Montelle, Marca Delvecchija, Emersona, ali i bivšeg Dinamova igrača Leandra Cufrea. Bila je to odlična momčad s odličnim rezultatima, a 22-godišnji Cassano bio je jedan od najboljih napadača Europe u tom trenutku.

Međutim, ovo nije priča o Antoniju Cassanu ni talijanskoj reprezentaciji ili bilo kojoj drugoj. Ovo je priča o sreći, nekad ključnom faktoru za uspjeh.

Nakon što je oduševio u svojim prvim nastupima za reprezentaciju, za koju je debitirao 2003. protiv Poljske - zemlje u kojem se igra sadašnji Euro i protiv koje je Cassano odmah i zabio - pozvan je mladi Talijan na EP u Portugalu već naredne, 2004. godine. Na sam zapad Starog kontinenta otputovala je Italija kao i na svako natjecanje - pompozno, samopouzdano i s velikim očekivanjima nacije na leđima.

No, na njihovu žalost nije se proslavila.

Tu kreće i nevjerojatna Cassanova priča jer se on sa svojim suigračima našao u skupini C, kao i na ovom Euru, a protivnici Azzura bili su opasni Bugari, nejaki Šveđani i nedorečeni, ali vrlo dobri Danci. Italija je bila apsolutni favorit skupine, dok je Danska pretendirala na četvrtzavršnicu. Međutim, dogodilo se ono najmanje očekivano.

Iako je Italija tada bila mnogo jača, iako je ta reprezentacija u odnosu na današnju imala bolje i zvučnije igrače te iako je imala boljeg trenera, Italija je ispala i nije napravila podvig koji je trebala. Trener je tada bio današnji irski strateg Giovanni Trapattoni, ali osam godina mlađi i još "u formi", igrački kadar predvodila su legendarna imena poput Alessandra Del Piera, Fabija Cannavara, Tottija ili Christiana Vierija - i to u najboljim danima.

Današnju Italiju vodi ne toliko renomirani i iskusni Cesare Prandelli koji u kadru ima nekoliko igrača s mizernim brojem nastupa za izabranu vrstu ili nijednim nastupom, ima nekoliko limitiranih i slabijih igrača, ali je učinio ono što Trapattoni nije s reprezentacijom koja je igrala osminu finala ranijeg Mundiala i čiji je kostur bio europski viceprvak četiri godine ranije. Ta je reprezentacija bila mnogo bolja od današnje, barem po imenima i od nje su mnogi očekivali više od ostvarenog, a današnja je Italija postigla ono što njihovim kolegama nije uspjelo 2004. godine - proći u četvrtfinale Eura.

Netko jednom reče: "Formula za uspjeh? Vjera u sebe i predani rad." Da, ali i danak sreće. Italija iz 2004. nije ju imala, ali ju je zato Italija iz 2012. godine imala stostruko.

Na spomenutom Euru u Portugalu Talijani su remizirali bez golova s Dancima uz crveni karton Tottiju zbog "okršaja" s Dancem Poulsenom. Potom su odigrali 1:1 sa Šveđanima u utakmici u kojoj je gol za Italiju zabio baš Cassano, dok je za Šveđane uz maksimalnu dozu sreće izjednačio Zlatan Ibrahimović. Da je Ibra gađao još sto puta taj gol Buffonu ne bi zabio - ali tada i tim "nesretnim" Talijanima u Portu je zabio.

U posljednjem kolu te skupine dogodila se situacija da tri reprezentacije - Danska, Italija i Švedska - ulaze s istim brojem bodova ukoliko Talijani pobjede slabe Bugare, a Šveđani i Danci remiziraju jer su Skandinavci lako porazili Bugare u prva dva kola i remizirali s Talijanima. Znalo se prije same utakmice da susjede Šveđane i Dance zajedno dalje vodi samo rezultat 2:2 u slučaju pobjede Italije nad Bugarima i tada na to nitko nije gledao kao na mogući ishod iz jednostavnog razloga - što se nešto slično tome nikad prije nije dogodilo.

No, ovog se puta slučajno ili ne dogodilo. Jon Dahl Tomasson doveo je svoju reprezentaciju u vodstvo fantastičnim udarcem s distance. Krajem prvog dijela Šveđani su izjednačili golom legendarnog Henrika Larssona iz najstrože kazne koju je i sam izborio, a Danci su ponovno poveli golom Tomassona manje od pola sata prije kraja. I tada je napisana povijest jer je i prije i poslije te utakmice malo poznati ofenzivni veznjak Švedske, Mattias Jonson, tada igrač engleskog drugoligaša Norwicha, zabio za povijesni rezultat 2:2 i to u 89. minuti te su tim rezultatom Nordijci prošli u četvrtfinale u kojem su kasnije izbačeni od strane Češke i Nizozemske.

Talijani su u drugoj utakmici posljednjeg kola skupine C slavili mukom protiv Bugara koji su poveli svojim jedinim golom tog Eura - zabio je Martin Petrov krajem prvog dijela. Talijani su izjednačili preko Simonea Perrotte, također igrača Rome, u 48. minuti, a u četvrtoj minuti sučeve nadoknade je za pobjedu Italije zabio baš Antonio Cassano. Ali njegov gol nije doprinio prolasku Talijana u četvrtfinale iako bi u slučaju bilo kojeg rezultata Švedske i Danse osim 2:2 bio dovoljan za prolazak skupine i Cassano bi zasigurno postao junak u domovini.

Ovako je, kao i cijela njegova momčad, postao tragičar.

Od toga dana do posljednjeg kola također skupine C, također Europskog prvenstva, prošlo je gotovo punih osam godina. Osim Cassana, Andree Pirla i Gianluigija Buffona, Italija nema niti jedno ime isto kao u momčadi iz Portugala. Potpuno nova generacija talijanskih nogometaša na ovom je Euru uspjela proći grupu imajući i samopouzdanja i kvalitete i prošavši proces mukotrpnog rada i treninga. Ali ova Italija imala je i znatno više sreće.

Ta sreća uvijek ima i neko ime i prezime ili više njih. Da li je ono Iker Casillas ili Wolfgang Stark, Jesus Navas ili neko četvrto, kad se sve zbroji i oduzme nije ni bitno. Italija je prošla dalje, sreća joj se osmjehnula, a leđa okrenula Hrvatskoj, a najsretniji čovjek zbog svega toga vjerojatno je bio baš Antonio Cassano.

To je čovjek čije su najbolje godine obilježile ozljede, transfer iz Rome u kojoj je imao sve u Real Madrid u kojem je gotovo doslovno, kao i svi odlični igrači koji tašto odu u Kraljevski klub, propao. Igrač koji je godinama osporavan, koji je prošao i probleme sa srcem, igranje u slabim ekipama, koji se vraćao u reprezentaciju i odlazio iz nje. Taj je nogometaš sada naplatio onaj gol Bugarima i remi Danaca i Šveđana jer je ponovno u istoj situaciji u skupini, kada je Italiji prijetilo ispadanje ukoliko Španjolci i Hrvati odigraju identičnih 2:2, odigrao maestralno, zabio Ircima i "otvorio pipu" te je unatoč Balotellijevu pogotku baš taj Cassano ponovno zabio odlučujući zgoditak - a on je ovaj put za njega i cijelu Italiju bio sretan.

Time je postao i jedini čovjek u povijesti Europskih prvenstava kojem se dvaput dogodila ovakva situacija s bodovima u skupini i koji je u obje odlučujuće utakmice svoje reprezentacije dao ključni zgoditak. Nevjerojatna slučajnost.

Međutim, žal je u tome što je baš tim pogotkom Cassano izbacio Hrvate s europske smotre na kojoj ne postoji reprezentacija koja ju je više zaslužila osvojiti ili barem doći do njena polufinala. Od još uvijek gorka i nezaslužena poraza protiv Nijemaca u Engleskoj 1996. godine, preko također teško zaboravljivog nekvalificiranja u Nizozemsku i Belgiju, potom ruke Trezegueta i promašenih "mrtvih" šansi protiv Švicaraca u Portugalu, pa sve do Turske 2008. godine i onda Španjolske prije nekoliko dana.

Teško da postoji reprezentacija s manje sreće od Hrvatske na Europskim prvenstvima ili Nizozemske na Mundialima, ali uvijek ostaje nada u bolje sutra i nada da se sve mora bar jednom vratiti što dokazuje i Cassanov slučaj. Ovo "bar jednom" Nizozemcima se vratilo 1988. godine kada su trupe Rinusa Michelsa suvereno i više nego zasluženo stigle do trofeja.

A kad će se vratiti Hrvatskoj? To nitko ne zna, ali se svi nadaju/nadamo da će to biti što prije. Da li u predstojećim kvalifikacijama za SP ili u samom Brazilu gdje su hrvatski igrači prije više od pola stoljeća igrali fantastično braneći boje bivše države. Hrvatski igrači oduvijek su imali kvalitetu, srce, momčad. Oduvijek su željeli, morali, htjeli - pogotovo na europskim prvenstvima, ali uvijek je falilo "ono nešto".

Tako su i Bilićevi izabranici imali sve. Imali su formulu - predano su radili i vjerovali su u sebe te su naposljetku definitivno zaslužili vidjeti Ukrajinu i četvrtfinale, ali su opet ostali "prekratki". Dakle, rad, srce, htijenje, samopouzdanje imamo - fali samo da se sa svim tim poklopi i sreća, kao i u slučaju Antonija Cassana. Valjda Hrvati neće morati čekati osam godina kao Talijan...