Tika-taka postaje dosadna, ali ostaje učinkovita

Utakmice španjolske reprezentacije uvijek imaju jednu konstantu. Španjolska uvijek igra isto ili gotovo isto u posljednjih pet-šest godina. Prepoznatljiva Barcelonina tika-taka postala je proteklih godina novi nogometni smjer poput talijanskog catenaccia. I to uopće nije problem. Dapače, Španjolska je tom, gotovo istom igrom, osvojila Europsko i Svjetsko prvenstvo, a grabi i prema trećem uzastopnom velikom natjecanju.

Jedino što se mijenja je igra protivnika i kako se on prilagođava na igru Španjolske. Praktički nijedna reprezentacija nije uspjela pronaći recept za otključavanje španjolskog lokota u spomenutom razdoblju. Jedna od njih bila je jako blizu. Hrvatska. Ali nije uspjela, kao ni Francuska, koja nije bila ni blizu.

Vicente del Bosque uspio je iznenaditi nogometni svijet na ovom Europskom prvenstvu svojom postavom. Ostavio je na klupi i Fernanda Torresa i Fernanda Llorentea i Davida Negreda, tri svoje klasične špice, i zaigrao sa šest veznjaka. I prošlo je. I protiv Italije u prvom kolu i protiv Francuske u četvrtfinalu.

Iako Španjolska izgleda ubojitije i opasnije s barem jednom pravom "devetkom" u momčadi, Del Bosque nema zašto mijenjati sustav koji daje rezultate. Sustav koji frustrira protivnike, a sve više i gledatelje, što je bilo očigledno u subotu u Donecku, ali donosi rezultat.

Španjolska ne odstupa od Barceloninog sustava bezbrojnih dodavanja u sredini terena koji obično na kraju utakmice prelaze brojku 600. Dosadno? Možda, ali učinkovito. Iako to ljepše izgleda u Barceloni, ali Barcelona se može pohvaliti da u svojim redovima ima najboljeg svjetskog nogometaša koji svojom okomitošću, tehničkim vještinama, brzinom i spretnošću u velikom broju slučajeva sam presuđuje utakmice. Ima i Danija Alvesa koji profitira Xavijevim dodavanjima i redovito je asistent.

Protuigru za takav sustav ponudio je nekoliko puta Jose Mourinho, a najbolji primjer je posljednji ogled Barcelone i Real Madrida u Primeri. Međutim, za takvo što potrebna je fizički maksimalno spremna momčad puna tehnički potkovanih igrača jer Španjolska, kao i Barcelona, nakon gubitka lopte kreće u snažan presing na igrače i obično osvaja loptu. To je strašno zahtjevna igra, a na ovom prvenstvu možda je Njemačka jedina koja je sposobna odigrati tako nešto. Italija je pokazala put.

Hrvatska je pak pokazala put Francuskoj, ali izabranici Laurenta Blanca jednostavno nisu bili ni blizu izdanju Kockastih. Sve se svelo na dalekometne pokušaje, linije su bile nepovezane, a Španjolskoj je to idealno došlo.

Francuska nije bila posebno inventivna u taktičkom smislu kad su se pojavili sastavi. Na prvi pogled bilo je jasno da je to praktički preslika hrvatske postave u trećem kolu. No hrvatska postava bila je daleko organiziranija, rastrčanija, borbenija. Nije bila toliko obrambeno orijentirana. I nije primila rani pogodak.

Andres Iniesta i Jordi Alba probili su u 19. minuti najčuvaniji dio francuske momčadi, njezin desni bok. Uslijedio je Albin ubačaj na Xabija Alonsa i njegov mat glavom. I tu je utakmica završila. Primiti rani pogodak protiv ovakve Španjolske je "smrt". Priznao je to i Laurent Blanc čija momčad ništa nije promijenila u svojoj igri sve do sredine drugog poluvremena kad je bilo prekasno.

Xavi, Iniesta, David Silva, Alba, Alonso, Sergio Busquets i Cesc Fabregas u stanju su voditi igru po horizontali, u širinu, svih devedeset minuta. Zapravo, najbolji su u tome. I to nije sporno. To se zna. Ono što je začudilo je francuska pasivnost, neagresivnost, neinventivnost u sredini terena. Drugim riječima, Francuska je olakšala Španjolskoj koja je majstor zadržavanja rezultata koji joj ide u korist. Obično ne pobjeđuje velikim razlikama, ali to nije ni bitno kad osvajate sve na što naiđete.

Osim što joj je samovoljno predala posjed lopte, koji bi ionako bio na strani Furije, Francuska je odigrala bezidejno, nije imala pojedinca koji bi donio razliku, a cijela momčad izgledala je bezvoljno. Taman kako odgovara braniteljima naslova koji su se bez velike muke plasirali u polufinale.

Začudila je Blancova odluka da ostavi Samira Nasrija na klupi. Veznjak Manchester Cityja najkreativniji je kotačić u francuskom raštimanom stroju. Kad je ušao, ostatak momčadi već je bio umoran od pustog trčanja za Španjolcima koji su neumoljivo valjali loptu od jednog do drugog i teško je bilo očekivati izjednačenje kamoli preokret.

Do pobjede protiv Ukrajine u drugom kolu Francuska na velikim natjecanjima nikoga nije svladala bez Michela Platinija ili Zinedinea Zidanea u momčadi. Zidane je predvodio posljednju francusku generaciju koja je ostvarila veliki rezultat na velikom natjecanju, kad je 2006. bila viceprvak. Od njegova odlaska jasno je da Francuska nema u svojim redovima dovoljno karizamtičnog vođu. Momčad koja je harala svijetom prije više od deset godina imala ih je napretek. Jedan od takvih bio je i današnji izbornik. Današnji najbolji igrač, Franck Ribery, to nije, a kako dosad nije, teško da će i biti.

Francuska ipak može zadovoljno otići s Europskog prvenstva. Nakon dva velika natjecanja na kojima je doživljavala debakle, ostvarila je prvu pobjedu nakon 2006. na velikom natjecanju i pokazala da ima mlade snage koji bi mogli podignuti posrnulu nogometnu naciju uoči domaćeg Eura. Nešto se pak mora promijeniti u internim odnosima u momčadi. Iako to na ovom prvenstvu nije bilo toliko očito kao na posljednja dva, Nasrijev ispad i drugi primjeri pokazali su da atmosfera ipak nije bila na zavidnoj razini.