Je li osvajanje naslova prvaka najveći uspjeh čovjeka koji je polarizirao svijet sporta?

Rijetko koji sportaš "uživa" toliku prepoznatljivost da sam spomen njegova imena budi razne oprečne reakcije. Od divljenja njegovim fizičkim i tehničkim mogućnostima, do potpunog prijezira zbog načina na koji se ponio prema navijačima kluba u kojem je počeo svoju profesionalnu karijeru. Međutim, koliko god se na prvi pogled njegovi postupci činili bezobzirnima i prvom redu nepromišljenima, priča koja veže Jamesa i Heat ipak je nešto dublja.

The Decision

I prije nego je ovaj mladić iz savezne države Ohio odlučio okrenuti novu stranicu svoje karijere koja će njegove talente ponuditi navijačima i vlasnicima kluba sa South Beacha, bilo je jasno kako je učinio sve da naslov kojeg slavi posljednjih nekoliko dana donese u Cleveland. Igrajući gotovo sam protiv najboljih momčadi lige nikako nije uspijevao zakoračiti na posljednju stepenicu. Sedam je godina pokušavao postati prvak. Roster oko njega se mijenjao, sam je vukao sve suigrače, ali kako se čini u njegovoj rodnoj saveznoj državi formule za uspjeh u košarci nije bilo.

Iako je šire poznato tek to da je po isteku svog ugovora James organizirao emisiju u kojoj je čitav sat "cijedio" živce sviju obožavatelja košarke u Clevelandu, da bi im na kraju slomio srce, postoje još neki podaci koji nisu toliko glasno ponavljani. Naime, prije nego je donio "odluku" o selidbi u toplije krajeve Miamija, James je svim silama pokušavao nagovoriti svog sadašnjeg timskog kolegu, Chrisa Bosha da mu se pridruži u redovima Cavsa. Sve molbe koje je LeBron uputio u smjeru Toronta naišle su na odbijenice.

U tom trenutku "Kralj James", kako su ga već godinama nazivali navijači Clevelanda, pokušao je zaključiti kako na najbolji način priopćiti javnosti da se seli. Ne da bi trljao nekome sol u ranu ili "skakao" navijačima po živcima, već da bi onemogućio bilo kakve glasine i da bi licem u lice svima rekao što će učiniti. I u svom promišljanju i kombiniranju donio je odluku koja se kasnije pokazala toliko pogrešnom da će ga vjerojatno pratiti do kraja karijere, ako ne i dulje.

Odlučio je od svog transfera napraviti jednosatnu emisiju. Možda nije imao pogrešne namjere, možda se htio osobno oprostiti sa svim navijačima koji su ga gledali tog dana ili pokazati svima koliko mu je ta odluka bila teška. No, čak i s dvije godine odmaka i analiza moguće je sa sigurnošću zaključiti da ni u jednoj od tih stvari nije uspio. Razloge tomu valja tražiti na dvama mjestima, njegovoj nemogućnosti da u prvi tren shvati kakve će posljedice takav show imati na poimanje njega kao osobe i možda još više u želji medijskih kuća da show učine što je moguće većim.

Na toj vrlo kratkoj listi krucijalnih nedostataka Jamesovog postupka spomenuti drugi dio vrlo je lako shvatljiv i nadovezuje se na razvoj sporta i praćenja sporta, kako u SAD-u tako i u ostatku svijeta. Ali bilo kojem pratitelju zbivanja bilo koje društvene vrste teško je razlučiti što je sam LeBron time htio postići, jer već unaprijed se moglo predvidjeti da je takav pothvat osuđen na propast. Koliko god je za način na koji je u tom trenu postupio nemoguće pronaći opravdanje, jednako toliko za njega postoji obrazloženje.

Ono nije dovoljno da ljudima iz Clevelanda zacijeli rane ili možda promijeni nečije mišljenje o Jamesu, ali je barem prvi korak u shvaćanju toga što on jest više kao čovjek nego kao košarkaš. To obrazloženje pokušala u riječi pretočiti Jackie MacMullan, novinarka medijske kuće ESPN, kada je u jeku ovogodišnjeg doigravanja upitana o svojim iskustvima u radu s Jamesom. "U svojih više od 30 godina karijere rijetko sam naišla na ijednog superstara koji je bio toliko otvoren za pitanja ili razgovor, ali kroz upravo te razgovore čitava stvar oko Odluke donekle mi je jasnija. On jednostavno nije vidio sve moguće posljedice toga što radi, već je mislio da je takav način jedini pošten u toj situaciji. Mogu jedino reći da je kao mnogi drugi vrhunski sportaši po pitanju poimanja reakcija društva jednostavno 'ugođen' na neki drugi način", kazala je MacMullan.

Što znači biti velik?

I upravo navedenih sat vremena počelo je Jamesu utabavati put prema statusu "državnog neprijatelja broj jedan", barem što se sportske pozornice i pažnje tiče. Nije pomoglo ni to što je tom zloglasnom emisijom skupio čak dva milijuna dolara za dobrotvorne svrhe. Svih sedam godina njegove karijere stavljeno je pred sud, a svaki djelić statistike kojega je u životu postigao analiziran iz barem tri različita kuta gledanja. Postalo je krajnje nebitno što LeBron radi na terenu u trenucima u kojima mu stvari polaze za rukom. Svi triple doubleovi, postignuti koševi, izvrsna obrana koju igra i razni pozitivni brojevi pali su u sjenu tog jednog poslijepodneva.

No, treba biti pošten i naglasiti kako je neke od medijskih i navijačkih "nedaća" sam navukao na svoja ramena, jer show koji je organizirao prilikom odlaska iz Clevelanda bio je čajanka u usporedbi s onime što se dogodilo na predstavljanju "velike trojke" u Miamiju. Vatra, glazba koja je krunila pobjednike i prije nego su to James, Bosh i Wade kao momčad postali, bili su najmanju ruku neukusni. LeBron nije ni na koji način doprinio snižavanju tenzija u tom trenutku. Samopouzdano je primio mikrofon u ruku i najavio: "Ne tri, niti četiri, niti pet, niti šest, niti sedam naslova."

Nije bilo bitno to što su i on i Wade na snimci nasmijani i što je izjava barem djelomice izrečena kao dio nastupa, sudbina LeBrona kao zlikovca bila je zapečaćena. Ne zato što je pobrajao naslove prije no što je odradio i jedan trening, a kamoli utakmicu s novom momčadi, već jer se usudio. Usudio se tvrditi kako je pobjednik i kako može stati uz bok najvećim igračima koji su koračali parketima NBA lige. On, koji je do tada igrao u jednom finalu i koji nikako nije uspijevao postizati koševe u ključnim trenucima još ključnijih utakmica.

Međutim, ako se vuku paralele s velikim igračima potrebno je barem donekle definirati što taj pojam veličine znači. Je li riječ o bravurama Magica Johnsona i Showtime Lakersa? Ili možda njegova velikog rivala Larryja Birda? Ili se pak radi o nevjerojatnih 11 naslova koje uz svoje ime ima jedinstveni Bill Russell? Ili se treba naći u vječnim usporedbama s "gospodinom Zrakom"? Ili Kobeom Bryantom? Koliko je kratka ili duga lista velikih košarkaških imena na koju je ciljao LeBron?

Koliko god zvučalo otrcano, ta lista mnogo je šira i duža od nekoliko nabrojanih imena. Ona ne staje na pet ili deset najsjajnijih zvijezda koje su ikada igrale. Među velikim igračima NBA lige nalaze se i oni koji iz ovih i onih razloga nisu imali priliku podići pehar ili staviti prsten. Jer nemoguće je "čeprkati" po velikanima ovog sporta bez spomena Karla Malonea, Johna Stocktona, Patricka Ewinga, Charlesa Barkleyja ili čak Reggieja Millera. Neki od njih možda su i bili najbolji u svojim uskim specijalizacijama, ali su i dalje bogatim karijerama zaslužili ući u barem "odokativni" Top 25.

S naslovom ili bez njega, i James je zaslužio zaviriti negdje na tu listu. Ni na koji način ne bi bilo pošteno izostaviti ga iz tog društva jer je svojom prisutnošću u igri i prvih sedam, ali i posljednjih dvije godine donio nešto sasvim novo. Sa svojih 203 centimetra i 113 kilograma te čistom fizičkom snagom koju posjeduje, LeBron je radio nešto što se do njegove pojave nije događalo. Ne samo da je bio u stanju, već se od njega i zahtijevalo da u toku jedne utakmice igra bilo koju od pet pozicija. Nerijetko se nalazio na leđima protivničkom centru u obrani, da bi već u sljedećem napadu dobio loptu u ruke kao razigravač.

I nakon što bi najčešće odigrao oko 40 minuta, raspoređujući svoju energiju na dane mu zadatke i pozicije, svaki promatrač bi od njega zahtijevao još korak više. Maksimalnu koncentraciju u odlučnim trenucima. U sekundama u kojima se utakmica lomi i u kojima su sve obrane još dodatno podizale razinu agresije, kako prema svima tako i prema najboljem igraču na terenu. Ipak, u kontekstu svojevrsnog "ganjanja" statusa velikana bilo mu je nužno prekoračiti i tu stepenicu. Pritisak da se istakne dodatno se povećao nakon što je došao u redove Heata. I upravo iz tog razloga prošlogodišnje finale protiv Dallas Mavericksa došlo je kao savršen scenarij za sve pojedince koji su mu željeli neuspjeh.

Usponi, padovi i naslov

Izgubljen u očekivanjima i pritisku James je podbacio. U seriji protiv momčadi koja je to finale shvatila kao posljednju priliku jedne generacije i koja je svaki dvoboj igrala kao posljednji u karijeri, James je počeo promašivati ili prenositi pritisak na one koji nisu bili u stanju iznijeti momčad. Takvi postupci su mu više od bilo čega drugoga "prišili" etiketu chokera. Više nije bio u stanju nositi se s onim što košarka na toj razini donosi i jednostavno se prepustio.

Baš zbog toga u sezonu 2011./2012. po vlastitom je priznanju ušao s ciljem da sam postane bolji igrač i timski kolega u svojoj momčadi. Skraćena sezona i težak raspored ostavili su trag kako na njemu tako i na najvažnijim suigračima. Chris Bosh je propustio niz važnih utakmica, kako protiv Indiane tako i protiv Boston Celticsa, a Wade je muku mučio s ozljedom koljena koje su mu često morali punktirati. Ali LeBron se nije dao smesti. Uzeo je loptu u svoje ruke i počeo lomiti, kako utakmice tako i serije. Najbolji pokazatelj te odlučnosti bila je šesta utakmica konferencijskog finala u Bostonu. Okrenut leđima prema zidu pogodio je 19 od 24 šuta i postigao 45 koševa te omogućio Heatu da u posljednjoj utakmici prvim momčadskim nastupom u dugo vremena izbaci zelenu "veliku trojku."

No, čitav put do finala za njega i Heat bio je popločan kritikom. Jedna ili dvije izgubljene utakmice donosile su salvu kritika i apokaliptičnih najava u svim medijima. Od toga da LeBron nikada neće osvojiti naslov ako to ne učini ove godine jer je Thunder u naletu, pa sve do najava o tradeanju Bosha ili Wadea kako bi se oko Jamesa izgradila "dublja" momčad. Jedno dodavanje u trenutku u kojem su ili stručnjaci ili laici procijenili da je trebao gađati prema košu u posljednjih pet minuta utakmice, izvlačilo bi toliku gomilu statistika na "male ekrane" da bi se i onima educiranijima zavrtjelo u glavi.

Vrhunac takvih zbivanja dogodio se nakon prve utakmice velikog finala. Medijske kuće ESPN i ABC počele su kritizirati LeBrona da je u četvrtoj četvrtini postigao samo sedam poena uz nešto manje od 50 posto šuta, dok je Kevin Durant s druge strane pogodio čak 16 poena. Možda bi takve kritike bile na mjestu da tih sedam poena nisu bili tek 0,5 ispod njegova prosjeka po svakoj četvrtini te utakmice. Samo taj maleni trenutak zarobljen u posljednje dvije godine pokazuje da, iako je dio kritika na njegov račun zasnovan na činjenicama, barem je jednako toliko njih zasnovano na popularnosti kritiziranja Jamesa.

Međutim, ostatak finalne serije s Oklahomom LeBron je iskoristio kako bi svim kritičarima pokazao i dokazao da je po prvi puta posložio sve kockice kako na terenu tako i van njega. Jer promjena koju je ove godine donio u doigravanje bilo je totalno isključivanje iz društvenih mreža i medijskih naklapanja. Počeo je čitati knjige umjesto tvitati prije utakmica i koncentrirati se samo na igru bez vanjskih distrakcija koliko je to god bilo moguće. Takav se pristup isplatio, te je iz utakmice u utakmicu rastao s Heatom da bi u petom dvoboju svoj prvi naslov zapečatio na način na koji to veliki zaslužuju. Triple doubleom pred vlastitom publikom.

Ali u trenutku u kojemu konfeti još lepršaju diljem Miamija pojavile su se prve teorije zavjere. Zavjere u kojoj su navodno sudjelovali i NBA liga (kroz suce) i mediji, a koja je za cilj imala LeBrona Jamesa kao prvaka. Bez ulaženja u razloge zbog kojih se i zasluženi naslovi barem donekle moraju provući kroz blato, postoji sasvim racionalno obrazloženje zašto tomu jednostavno ne može biti tako. Od livestreama svakog Jamesovog otkucaja srca upravo su liga i mediji najviše zarađivali. Gledanost je bila nevjerojatna, a medijski prostor se punio vijestima o LeBronu kad god bi se ijedan voditelj sjetio pričati o sportu. Velik se novac zgrtao jer svi su htjeli vidjeti Jamesa kako podbacuje, a čini se da su u tome prednjačili navijači iz Clevelanda. Jer od svih gradskih područja (uključujući ona Miamija i Oklahome) najveću gledanost ova je serija utakmica imala baš u tome gradu.

Bilo da je riječ o želji za neuspjehom ili nekom duboko skrivenom ponosu, njihov "sin" je uspio. Ne na mjestu na kojem bi to većina njih htjela, ali mu je ipak pošlo za rukom osvojiti naslov. A ako se prema vlastitim željama jednom vrati zaigrati kod kuće, dočekat će ga raširenih ruku. Koliko god se to činilo nemoguće u ovom trenutku.