Španjolska pred titulom najbolje reprezentacije svih vremena i želi plus ultra

Nikad niti jedna nogometna reprezentacija u povijesti natjecanja na svjetskim i europskim smotrama, dakle najvećim nogometnim manifestacijama, nije uspjela ostvariti famozni treble i osvojiti tri titule najbolje reprezentacije svijeta i/ili Europe zaredom.

Najbliže je tomu bila Zapadna Njemačka u 70-ima sa slavnom i teško ponovljivom generacijom s Kaiserom Franzom, Gerdom Müllerom, Günterom Netzerom, Paulom Breitnerom i još hordom legendarnih nogometaša. Ta je Njemačka osvojila EP 1972. godine u Belgiji, dvije godine kasnije se okrunila i trofejem Julesa Rimeta na domaćem terenu, da bi u Beogradu "Panenkom" bila zaustavljena od Čehoslovačke ka postizanju nikad ostvarena cilja.

No, i ta Njemačka imala je smjenu generacija u tomu vremenu, dosta se igrača promijenilo u četiri godine, ali naposljetku nije uspjela imati tri titule u svojim vitrinama. Gotovo 40 godina kasnije pojavila se momčad koja bi mogla napraviti ono što tadašnja Njemačka nije mogla. Nalazi se u istoj situaciji - s trofejima europskih i svjetskih prvaka u rukama, a samo ju obrana naslova za najbolju ekipu Starog kontinenta dijeli od besmrtnosti, od činjenice da bi time postala najbolja europska reprezentacija, a ujedno i generacija igrača, svih vremena, a možda i najbolja svjetska nogometna reprezentacija u povijesti te plemenite igre.

Naravno, zbog svega toga su oči čitave zemlje, koja ima jednog Rafaela Nadala, jednog Fernanda Alonsa ili Alberta Contadora, braću Gasol i već godinama najbolju košarku u Europi, zemlja koja ima Marca Marqueza i Ivana Pereza te Ikera Romera ili Javiera Hombradosa... Oči te zemlje uprte su u Kijev, na susretu su s Talijanima, koji će odlučivati o svemu za jedne i za druge, a nadaju se u Španjolskoj kako im (morski) susjedi neće biti onakvi kakvi su Čehoslovaci bili Nijemcima u Jugoslaviji - kobni.

Ništa u Španjolskoj nije važnije od nogometa u ovom trenutku, to je zemlja velikih razlika i u kojoj nogomet (donekle) zbližava Kastilju i Kataloniju te Baskiju ili Andaluziju. Naslovi se slave u Barceloni i Madridu, Bilbau i Sevilli, a sav antagonizam i neslaganje barem nakratko prestaje. Jer u reprezentaciji igraju svi, nema razlika među igračima i igra se za trofej i prestiž. Borba i htijenje za najvišom stepenicom postolja jednako gura naprijed sve Španjolce ma otkud god bili.

Tako je barem na travnjaku, a zanimljivo je da su Španjolci do naslova europskih i svjetskih prvaka 2008. odnosno 2010. godine stigli u gotovo identičnom sastavu, dok se današnja reprezentacija sastoji od nekih novih imena, ali je sam kostur ostao isti. To znači da bi Španjolska u gotovo istoj reprezentaciji i s vrlo sličnom igrom mogla doći do osvajanja trećeg uzastopnog velikog natjecanja bez da je mijenjala one najvažnije igrače...

Kadar, taktika, igra

Španjolci u squadri na ovom Euru imaju čak 12 igrača koji su sudjelovali u osvajanju prvog španjolskog trofeja, a čak ih je devet danas prvotimaca, premda su i prije četiri godine oni bili važni igrači s klupe ili su to mogli biti. Da se Carles Puyol i David Villa neposredno prije prvenstva nisu povrijedili bio bi spisak tih imena i dulji, ali je i ovako ostao značajan dio kostura momčadi.

Osvajači Eura iz Austrije i Švicarske u današnjoj prvoj jedanaestorki Vicentea del Bosquea su redom: Iker Casillas, bez konkurencije najbolji vratar svijeta posljednjih pet-šest godina, potom Sergio Ramos koji je bio desni bek prije četiri godine da bi danas preraspodjelom uloga u reprezentaciji stigao na stopera. Od braniča je još tu Alvaro Arbeloa koji je bio zamjena Joanu Capdevili na prošlom Euru, dok je jedino potpuno novo bekovsko ime Jordi Alba. U Austriji su stoperi bili Marchena i Puyol, a jedini novi igrač u odnosu na tadašnju reprezentaciju što se "srca" obrane tiče jest Gerard Pique. No, i on je kvalitetu dokazao na Mundialu u JAR-u i nije nikakva nepoznanica, baš naprotiv.

Što se najvažnijeg dijela momčadi kod Španjolske tiče, sredine terena, tu su stvari iste i bit će iste dok god zajedno igraju Xavi i Andres Iniesta. Svi su ostali "samo" bonus. Tako je bilo 2008. godine, također dvije godine kasnije, a i na ovom turniru te su ta dva igrača najvažniji dio španjolske igre. 2008. godine im je leđa čuvao fantastični naturalizirani Brazilac Marcos Senna, a danas to radi Barcelonin Sergio Busquets uz pomoć Xabija Alonsa koji praktički povezuje sve linije kako bi Xavi imao više prostora prema naprijed. Uz njih je kao i prije četiri ljeta David Silva, također i Cesc Fabregas koji, doduše, više nije samo džoker s klupe, već i starter - ako treba i u samoj špici napada.

Napadački je Španjolska u odnosu na Austriju i Švicarsku podosta promijenila cijeli sustav jer je tada igrala 4-4-2 s Fernandom Torresom i Davidom Villom u napadu, umjesto Torresa je najčešće ulazio kasniji igrač Fenerbahčea, a tadašnji član Mallorce, Daniel Guiza, dok se još znao sustav mijenjat u 4-3-3 s jednim zadnjim veznim, dva prednja vezna i dva krila te samo jednim isturenim napadačem, Villom ili Güizom, rjeđe Torresom.

Del Bosqueova Španjolska zadržala je ipak taj kompliciraniji i nešto manje atraktivan način igre 4-3-3 koji lako može prijeći u 4-5-1 i koji može izgledati dosadno jer Španjolci osvoje sredinu terena, nametnu svoj tempo i igraju s "milijun dodavanja" bez čestih okomitih lopti. No, ta je igra učinkovita, bila je u ponekim situacijama tada, također i 2010. na jugu Afrike, a da nije bila učinkovita u Poljskoj i Ukrajini sada bi Talijanima nasuprot stajala neka druga reprezentacija.

Igra Španjolske je slična kao i na prošlom Europskom prvenstvu, mijenjala se samo formacija i to dosta drastično, budući da izbornik radije igra sa šest veznjaka i Fabregasom u vrhu napada nego s klasičnim centarforom, što su neki prozvali novitetom u nogometu i 4-6-0 formacijom. Del Bosque je i oprezniji, mnogo više obraća pažnju na obranu, disciplina mu je najvažnija i zato je Španjolska malo manje atraktivna u odnosu na ono što je bila pod Luisom Aragonesom.

Na kraju, što se klupe tiče, ona je fantastična. Bila i ostala. I na zadnjem EP-u i na ovom na klupi su sjedili i sjede primjerice Raul Albiol, Santi Cazorla ili ponekad i sam Cesc Fabregas. Sada su još među "neiskorištenim potencijalima" i Pedro te jedan zaboravljeni Juan Mata, a pogotovo Fernando Llorente. Gledajući u globalu, u odnosu na 2008. godinu Španjolcima nema Capdevile, Marchene i Puyola u obrani te Senne u veznoj liniji, ali su svi oni odlično nadomješteni, neki čak i boljim igračima, dok je klupa sadašnje Španjolske definitivno bolja od one prijašnje.

Putevi do finala

Na prošlom Euru svijet je vidio novu, mladu, raspucanu Španjolsku. Ekipu koja je došla napadati i zabijati, ali koja se znala braniti. Bila je to bez premca najbolja reprezentacija na tom Euru, a do finala pa čak i do same titule stigla je suvereno, sigurno i efikasno. U skupini D sa Švedskom, braniteljem naslova Grčkom i Rusijom problema nije bilo. Zbornaja je odmah prva pala s 4:1 hattrickom Davida Ville i golom Fabregasa u sudačkoj nadoknadi, dok je počasni gol za Ruse zabilo otkriće tog turnira, Roman Pavljučenko.

Sa Šveđanima, koji su opet na cijelom prvenstvu imali mnogo nesreće, bilo je puno teže. Torresov sjajan pogodak s početka utakmice anulirao je ubrzo Ibrahimović, a kada se već činilo da će utakmica završiti neriješeno, u 92. je minuti Capdevila namjerno ili slučajno izbijajući loptu sa svoje polovice Beckhamovskom točnošću pronašao kasnije najboljeg strijelca prvenstva, Villu, koji je kretnjom prevario Andersa Svenssona i kroz noge loptu gurnuo iskusnom Petteru Hanssonu te je plasirao u kut Isakssonova gola. Erupcija oduševljenje prolomila se Innsbruckom, Španjolci su bili osigurali drugi krug.

Treći je susret bio samo igra Španjolaca s raspadnutim i starim Grcima. Aragones je na travnjak poslao potpuno izmijenjenu momčad, a ona mu se pobjedom na kraju zahvalila za pruženu priliku. Iako je Grčka povela krajem prvog dijela preko Angelosa Charisteasa, izjednačio je u nastavku danas pomalo zaboravljeni Ruben de la Red. Bio je to igrač koji je nakon Eura morao prekinuti karijeru zbog problema sa srcem, sjajan veznjak Getafea i u to vrijeme Real Madrida, zauvijek se umirovio dvije godine kasnije. No, sve je u toj utakmici sjelo na svoje sličnim raspletom kao i sa Šveđanima jer je Španjolska ponovno slavila s 2:1, a Grcima je u finišu zabio Daniel Güiza.

U sljedećoj fazi - četvrtfinalu - Španjolci su odigrali jednu od najlošijih utakmica na tom prvenstvu, a ujedno je i taj susret bio nagori na cijelom turniru. Gle čuda, igrali su s blago rečeno defenzivnim Talijanima. Marcos Senna je u jednom trenutku utakmice imao preko 90 posto točnih dodavanja, naravno, jer je dodavao svojim bekovima i stoperima. Utakmica koje nije vrijedna spomena završila je bez golova, a nakon penala je Sveti Iker bio bolji od Buffona, Fabregas je zabio pobjednički gol kao i Portugalcima na tekućem Euru i Španjolska je bila u poluzavršnici. Tamo ju je čekala Rusija - reprezentacija koja je otvorila prvenstvo s Furijom te koja je prošla kao druga iz iste grupe - međutim, Rusi su na klupi imali Guusa Hiddinka, čovjeka koji nikad nema sreće na velikim natjecanjima i u velikim završnicama. Njega i Ruse glatko su s 3:0 ispratili Španjolci golovima Xavija, Güize i Silve te je tako došlo do finala Španjolske i Njemačke.

Finale je odlučio Fernando Torres lijepim golom prebacivši njemačkog vratara Jensa Lehmanna nakon što je pretrčao Phillipa Lahma. Španjolci su se uspješno obranili do kraja susreta te tako uzeli povijesni pehar za svoju zemlju i započeli put kojeg trebaju završiti na ovom Euru kako bi postali besmrtni - ako već nisu.

Sličnost puta Španjolske do finala na ovom Euru i onom iz 2008. godine jest u nekoliko stvari. Osim što je kostur ekipe i dalje aktualan, osim što je većina igrača još uvijek tu, a njeguje se slična igra te je želja i motivacija također prisutna kao i prije četiri godine, sličnosti s tim Eurom leže i u drugim stvarima izvan same španjolske reprezentacije.

2008. je Španjolska igrala u skupini s Rusijom, a kasnije se s njom srela u polufinalu te je oba puta uvjerljivo slavila i otišla do kraja. Ove je godine ista stvar s Talijanima, samo je prva utakmica završila neriješeno, a drugoj se (još) ne zna ishod. S Talijanima su također Crveni igrali i u Austriji - pobijedili su nakon penala, a zanimljivo je da su oba talijanska igrača, koja su tada promašila svoje udarce s bijele točke, još uvijek važni "kotačići" i u Prandellijevoj ekipi. Bili su to De Rossi i Di Natale. Kao i u Austriji, Španjolska je jednu utakmicu nokaut faze prošla nakon izvođenja kaznenih udaraca i to pobjedničkim golom Cesca Fabregasa. Ponovno su se Španjolci pokazali sjajnima u završnicama utakmica (Hrvatska, Francuska). Ponovno su pokazali nadmoć u sredini terena, strpljivost, lucidnost, klasu.

Sve u svemu, takva je Španjolska od 2008. godine do finala na ovom Euru ostala gotovo neporažena na tri velika natjecanja. U njenu putu do ovog finala ima mnogo sličnosti s onim iz Austrije, njena momčad, igra i pristup utakmicama gotovo je ista ili je slična onima s prošlog Eura. Donekle je razlika samo u formaciji igrača na terenu, ali to je ta Španjolska i ona sada želi još više.

Ona opet ima sve potrebno za osvajanje naslova i nastavlja gdje je stala, jer, sada kada je izborila priliku da učini nešto povijesno i dosad neviđeno, morat će učiniti ono što je i geslo njene cijele države.

Otići Plus ultra. Otići još dalje.