On zabija jer on to može

Nogometni svijet zanimljivo je područje cjelokupnog društva. Zanimljivo baš poput svega ostalog što privlači toliku pozornost. U toj zanimljivoj društvenoj sferi postoje zanimljivi i manje zanimljivi likovi i kolektivi. Postoje oni koji će naići na poštovanje i odobravanje kod svakoga, postoje neki drugi, oni o kojima se vode sukobi, bitke i ratovi. Mišljenja, naravno.

Postoje, eto, igrači o kojima će malo tko ili nitko reći da nema posebno mišljenje. Postoje oni koji su osuđeni na medijsku pozornost. I oni koji je svojim postupcima gotovo svakodnevno privlače. Što vještinama na sportskim borilištima, što teško shvatljivim postupcima van njih. Zajedno se znaju opravdati sintagmom - neshvaćeni genijalci. Genijalci na terenu, neshvaćeni van njega.

Da, već je jasno da će ovo biti tekst o Mariju Balotelliju. O igraču koji je ponovno u prvom planu, ali ovaj put zbog svojih nogometnih vještina.

Konačno, reći će mnogi. Konačno, a tek mu je 21 godina. Tek je u dobi u kojoj se od malo kojeg igrača toliko očekuje, a još manje njih je u toj dobi ostvarilo toliko da cijela jedna nacija u finalu Europskog prvenstva najviše nade polaže na 21-godišnjeg napadača. Opravdano ih polaže.

Balotelli je, naime, na ovom Prvenstvu u prvom planu zbog svojih izdanja na travnjaku, zbog nepredvidivosti u kretanju, zbog osjećaja za ulazak u prilike, zbog nemogućnosti da ga se čuva bez greške, zbog udarca za koji mu treba vrlo malo prostora i koji prohuji uz vratnicu, nekad s unutarnje, nekad s vanjske strane, zbog lucidnih dodavanja i neočekivanih pokušaja prodora. Jednom riječju, zbog svega što je hrvatske navijače 14. lipnja tjeralo u strah kad bi Mario primio loptu na travnjaku u Poznanu.

Zbog svega što ima otkad se pojavio na velikoj sceni u dresu Intera, otkad su mnogi koji su ga ugledali ostali u nevjerici godištem tog igrača, njegovim fizičkim potencijalom i kvalitetom koja je sugerirala da će jednog dana bit u samom svjetskom vrhu. Sa 17 godina je počeo tresti mreže u seniorskom dresu, u utakmicama velike važnosti, prilikom borbe za trofej.

Činilo se tada da njegov uspon ne može naići na neku ozbiljniju prepreka, ali kao i mnogo puta dotad, prepreke su se pojavile. S velikim zaslugama Balotellija samog za njihovu pojavu. Dao je povod za omraženost onima koji vole prema nekom gajiti takve osjećaje, stavio je pred sebe još teži zadatak, još zahtjevnije dokazivanje pred poslodavcima, ali i cjelokupnom javnošću.

Zato jer je, eto, bio mlad i svojom zaigranošću se zabavljao na načine koje će društvo nazvati iščašenima. Zbog kojih je usrećio one koji uzbuđenjima iz tuđih života popunjavaju praznine iz njihovih samih. Ponekad su, nedvojbeno, ti potezi bili teško shvatljivi, poneki i teže opravdani, ali uglavnom bez ikakve, a pogotovo bez veće zle namjere. No, njima je jedno vrijeme punio medijske stupce mnogo češće nego zbog svog posla, kako sam kaže, zbog zabijanja pogodaka.

Odlaskom u Manchester City dobio je novu priliku, u drugoj sredini, bez "repova", bez tolikog navijačkog pritiska i uvučenosti u podjele na tribinama. No, još jednom s potrebom koju mu je nametnula javnost, a koju je on često ignorirao. Potrebom za dokazivanjem vrijednosti.

Često je na travnjaku djelovao indolentno, često nepovezan sa situacijom u kojoj se nalazi, sa zamkama spremnim za suigrače i protivnike, sportskim i nesportskim. Na travnjaku ispunjenim surovim profesionalizmom vratio je "vic", nekom shvatljiv, nekom ne, ali "vic" zbog kojeg je nogomet upravo toliko popularan. Njegov pristup često nije bio na razini cijele momčadi, ali i takav je često bio nerješiva enigma protivničkim obranama.

Ponašanjem, nepredvidivim i među suparničkim braničima, i za upravljačem automobila, i u trening kampu, i u restoranu, osiguravao si je medijski prostor. Osiguravao si je osudu jer se zabavljao, možda i kao plod ljubomore onih koji nisu to mogli napraviti kao on. No, onda bi srušio Manchester United na Old Traffordu ili u 94. minuti susreta protiv QPR-a majstorski asistirao za pogodak i naslov, podsjetivši da ljubomoru, ili divljenje i poštovanje, ovisno o osobnosti pojedinca, može izazvati samo svojim nogometnim kvalitetama.

No, što god napravio, uvijek ga se vraćalo dva koraka unazad, stavljalo i isti koš s onima koji ne posjeduju talent kao on, ali ga iskorištavaju do maksimuma. Svaka njegova promašena prilika bila je izglednija od iste takve nekog drugog igrača, svaki njegov neuspjeli pokušaj driblinga nepotreban, a loše izvedeni pokušaj atrakcije besmislen. Statistikom mu se spočitavao loš učinak, onda kad je statistika išla u korist onih koji mu imaju namjeru bilo što spočitavati.

Naravno, nije Balotelli bio jadan ostavljen sam protiv svih i nije nedostajalo ni komplimenata na njegov račun, no za njih je uglavnom morao napraviti mnogo više nego netko drugi. Jer je sam to tražio, reći će zlobnici i možda biti u pravu. Jer ima potencijal za mnogo više, reći će drugi i "pogoditi" dio problema. Jer su mu zabava i atrakcija važniji od rezultata, reći će netko treći i također opisati Balotellijevu osobnost. Tko je najbliže istini, teško je zaključiti, no Mario se ovog lipnja svojski potrudio utišati sve "zle jezike" i iznijeti svoju istinu.

Svoju nogometnu istinu, ako se tako može nazvati njegov talent.

Od prve utakmice se stavio u službu kolektiva, možda ne toliko momčadskom igrom, ali već činjenicom da suigračima baš ničim nije odmagao. I već tako je postao najopasniji igrač Azzurra, unatoč priličnom broju promašenih prigoda u koje, doduše, neki drugi igrači možda ne bi niti ušli.

Odlučio je možda, jer s 21 godinom se voli donositi odluke, dopustiti svijetu da se divi njegovim vještinama. Odlučio je u polufinalu postići pogodak, a tada ga često i postigne. Iz udarca prilikom njegovog drugog gola i proslave istoga može se iščitati odgovor dežurnim kritičarima. Možda i poruka svima koji će mu stati na put, na zelenom travnjaku. Mada je vjerojatnije da je u tom trenutku samo napravio - ono što mu se u tom trenutku radilo. Kao mnogo puta dosad.

Preostali su još Španjolci na spomenutom putu do europskog naslova, na kraju kojeg bi, ukoliko do njega dođe, stekao argument za pobijanje svih kritika u samom njihovom začetku. Dokazao bi se pred svima, iako je teško reći da mu je uopće stalo do toga. Veći su izgledi da se želi samo dobro zabaviti i potrčati obitelji u zagrljaj nakon pogotka koji bi vjerojatno više značio njima i ostatku talijanskog puka nego njemu samom.

A zašto onda zabija pogotke?

"Zato što mogu", vjerojatno bi rekao Mario.