Michael Phelps i Ryan Lochte - Sudar titana u londonskom "plavetnilu"

Velika rivalstva sastavni su dio svakog sporta i ona mu, možda i najviše od svega drugog, daju pravu ili dodatnu draž. Kroz povijest, ali i sadašnjost svjedočilo se mnogim velikim rivalstvima između dvaju ili više fantastičnih i nedostižnih sportaša, ponekad "samo" fantastičnih i nedostižnih u jednom određenom vremenu, ali nerijetko i fantastičnih i nedostižnih sportaša koji su takvi ostali za sva vremena.

Najčešće priča o velikim ili najvećim rivalstvima počinje i završava s jednim od ili najboljim sportašem svih vremena koji dobije nekog sebi ravnog u određenom trenutku u karijeri. Biva poražen ili nadmašen, ali ostaje među velikanima iako ga ovaj drugi i prestigne po dostignućima, rezultatima ili popularnosti i onda taj drugi ponovno s godinama dobije sebi ravnog. To je gotovo jedan zatvoreni krug, jedna životna priča, jedna velika karijera.

Najveći nogometaš svih vremena Pele dobio je dvadesetak godina nakon svojih najboljih dana konkurenciju za taj svevremenski epitet u Diegu Armandu Maradoni, u drugim su sportovima najveći svih vremena poražavali svoje prethodnike te dobivali svoje nasljednike. Tako je Roger Federer s trona "skinuo" Petea Samprasa, ali je zato dobio Rafaela Nadala. Larry Bird je imao Doktora košarke nasuprot sebi, Juliusa Ervinga, a Michael Jordan i Scottie Pippen Johna Stocktona i Karla Malonea. Wayne Gretzky je na vrhuncu karijere dobio Marija Lemieuxa koji ga je u nekim stvarima i nadmašio, Janica Kostelić imala je protiv sebe Anju Pärson koja je bila također fantastična skijašica, ali je imala nesreću što joj je karijera bila na vrhuncu za vrijeme vrhunca Janice. Muhammad Ali imao je Joea Fraziera, Tiger Woods Phila Mickelsona, Ayrton Senna Alaina Prosta...

A najveći plivač svih vremena Michael Phelps, nakon što je u svemu nadmašio svoje prethodnike Marka Spitza, Iana Thorpea, njegova imenjaka Crockera i ine, dobio je svog Doktora, Lemieuxa ili Prosta, dobio je svog Fraziera, svog Rafu Nadala. Dobio je Ryana Lochtea.

Takva suparništva, naravno, najčešće ili uvijek na težini dobivaju na najvećim natjecanjima poput svjetskih ili kontinentalnih smotri odnosno na Olimpijskim igrama. Na Igrama su pisane možda i najveće sportske priče od svih, na Igrama su se događale povijesne stvari, a na njima su najčešće i najveći rivali odlučivali o tomu tko je zaista najbolji. Jedna od takvih priča ispisana je tijekom prošlih dvaju Igara, a bit će nastavljena i u Londonu te će zasigurno u srcu Engleske dobiti i svoj epilog.

Naravno, radi se o priči Michaela Phelpsa i Ryana Lochtea, o priči o najvećem plivaču svih vremena i jedinom čovjeku koji ga je mogao pobijediti i koji ga je mogao barem donekle nadmašiti. Priča o američkom dvojcu, o većim prijateljima izvan bazena nego suparnicima unutar njega, priča koja traje od Olimpijskih igara u Pekingu, a i od ranije i - koja će biti nastavljena, a vjerojatno i završena u Londonu.

Michael Phelps

"Ondje gdje nema nikakve borbe, ne može biti niti pobjede."

Michael Phelps je američki plivač koji je već kao 27-godišnjak dio povijesti. Postao je to već sa 15 godina, ponovio s 19 i 23 i sada uživa u plodovima iz najboljih dana karijere koji su objektivno iza njega, ali ne i jako daleko. Čovjek kojem u svijetu plivanja nitko ništa nije mogao od 2004. do 2008. godine, što je jako dugo razdoblje u plivanju, a u podosta stvari mu ne može ni danas. Njegov put, koji još uvijek nije završen, započeo je 30. lipnja 1985. godine u Rodgers Forgeu, kvartu gradića Towsona koji je praktički sjeverozapadni dio grada Baltimorea u Marylandu.

Rođen u ne toliko sportskoj obitelji kao i mnogi sportaši prije i poslije njega nije imao lako djetinjstvo i lak put do onoga što je postigao. Roditelji - majka Debbie, profesorica i ravnateljica srednje škole, i otac koji nosi isto ime kao i proslavljeni sin, inače perspektivni srednjoškolski igrač američkog nogometa koji je gotovo ušao u NFL - nisu ga uputili u plivanje. Učinile su to starije dvije sestre, mali Michael je prvi puta u bazen skočio kao sedmogodišnjak, a kada je imao devet roditelji su mu se rastali. To je imalo velik utjecaj na njega kao i svaka rastava roditelja, a Michael je u plivanju pronašao mir i spokoj, odmak od životnih teškoća te se potpuno posvetio njemu.

Rezultati takvog života u kojem je plivanje bilo na prvom mjestu stigli su vrlo brzo. Zbog dijagnosticiranog poremećaja ADHD-a Phelps je zračio energičnošću, neumoljivom snagom i voljom i već je kao desetogodišnjak stigao do velikog rezultata. Tada je bio nacionalni rekorder za svoju dobnu skupinu, a ključna se stvar dogodila za njegovu karijeru baš u tom trenutku. Ugledao ga je Bob Bowman, trener plivačkog kluba iz sjevernog Baltimorea, koji je od mladog Michaela napravio najboljeg plivača svih vremena.

S 15 godina prvi je put upisan u povijesne knjige. U doba vladavine Iana Thorpea i Aleksandra Popova u svjetskom plivanju, osobito u slobodnom stilu, koji je uz leptir Michaelov najveći forte, Phelps je postao najmlađi američki olimpijac nakon 68 godina kvalificiravši se na OI 2000. godine u Sydneyju. U zemlji s 300 milijuna stanovnika i više stotina tisuća aktivnih plivača. I ne samo to - Phelps je izborio finale na 200 metara leptir i završio na petom mjestu (!) - u vrijeme kada njegovi vršnjaci najveće brige u glavi imaju oko srednjoškolskih predmeta i istiskivanja prištića.

Nakon tih igara je Phelps prvi put značajnije skrenuo pozornost na sebe, 2001. godine na kvalifikacijama za SP Amerikanac je srušio svjetski rekord na 200 metara leptir - svojoj najjačoj disciplini - a učinio je to sa samo 15 godina i devet mjeseci, čime je postao najmlađi svjetski rekorder ikad i čime je srušio raniji rekord Iana Thorpea koji je sa 16 godina i 10 mjeseci srušio svjetski rekord na 400 metara slobodno. Iste godine na Svjetskom prvenstvu u japanskom gradu Fukuoki, Phelps je po prvi puta pobijedio samoga sebe - srušio je svoj rekord na 200 leptir i po prvi puta postao svjetski prvak. Još uvijek kao 15-godišnjak.

"Onaj tko poznaje druge je mudar, onaj tko poznaje samog sebe je prosvijetljen, onaj tko može pobijediti druge je jak, onaj tko je pobijedio samog sebe je svemoćan."

Izreka koju je izgovorio Lao Tse i koja je s vremenom postala kineska poslovica najbolje je primjenjiva na sljedeće godine karijere Michaela Phelpsa. Poslije natjecanja s najboljim plivačima na prijelazu tisućljeća, koji su tada bili u najboljim godinama i na vrhuncu karijere, dok je Phelps još bio tinejdžer, došla su vremena kada je Baltimore Bullet postao protivnik samome sebi što je i najteži posao kod svakog sportaša. Međutim, nakon što je Phelps porazio i u nekim utrkama čak i za tri sekunde iza sebe ostavio neke od svojih dječačkih uzora poput Iana Thorpea, Toma Malchowa ili Iana Crockera, došle su i brojne medalje, popularnost, divljenje.

No, tada se u njemu javila i "luda" ideja, budući da su se bližile OI u Ateni 2004. godine. Pokušati srušiti najvećeg plivača svih vremena, Marka Spitza i srušiti njegov rekord od sedam zlata i sedam svjetskih rekorda iz Münchena 1972. godine. Phelps je znao da to može i odlučio se na pokušaj, iako su mnogi sumnjali u njega.

U Ateni je Phelps zadivio svijet iako nije uspio u svom naumu. Bolesni Ian Crocker stajao ga je rekorda već dan nakon prvog osvojenog Phelpsova zlata na 400 mješovito. Crocker je otplivao kriminalno u finalu na 4x100 slobodno i SAD su završile brončane. Još jednu broncu Phelps je uzeo već izmoren i demotiviran na 200 slobodno gdje su bolji od njega bili Thorpedo i Nizozemac Pieter van den Hoogenband. Međutim, premda još uvijek tinejdžer i 19-godišnjak, Phelps je na tim igrama postao drugi najuspješniji plivač u povijesti Igara sa šest zlatnih medalja (100 i 200 metara leptir, 200 i 400 mješovito, 4x200 slobodno, 4x100 mješovito) i već spomenute dvije bronce. Pritom je Amerikanac srušio dva svjetska, dva nacionalna i tri olimpijska rekorda. No, nije uspio u jednoj stvari - jedinoj koju je želio - nije srušio legendarnog Marka Spitza. Manje je poznato da je Phelps ipak izjednačio Spitzov rekord od četiri individualna zlata na jednim Igrama čime je postao drugi čovjek u povijesti koji je na OI osvojio više od dvije zlatne medalje. No, to ni njemu u datom momentu nije bilo važno.

Na sljedećim trima natjecanjima (dva SP-a i jedne Panameričke Igre) Phelps je od mogućih 19 uzeo 17 zlatnih medalja (!) uz dva srebra. Tim je najavio svoj pohod na rekord koji nije ostvario u Ateni, a njegova "Meka" bio je kineski Peking koji je kao i same Igre, kako se kasnije pokazalo, privatizirao. Prije samih OI Phelps je na SP-u 2007. godine u Melbourneu uzeo sedam zlata, a na Trialsima SAD-a pobijedio je u pet od šest individualnih utrka u kojima se natjecao te je pritom srušio dva svoja svjetska rekorda. U jednoj je utrci bio drugi, ali je osigurao štafetu u tri discipline koje su mu bile potrebne kako bi u Pekingu mogao krenuti u pohod na Marka Spitza.

Na Igrama u kineskoj prijestolnici Phelps je došao u centar pozornosti, pažnje i zbivanja. Zasluženo. "Privatizirao" je kompletne OI zajedno s Usainom Boltom i ispisao povijest koju će teško netko moći nadmašiti. Prvo zlato koje je uzeo bilo je u jednoj od najjačih njegovih disciplina, 400 mješovito. Olimpijski je rekord srušio još u kvalifikacijama, a u finalu je postavio svjetski rekord. Na kraju Igara uzeo je osam zlatnih medalja (prvak u svim disciplinama u kojima se natjecao) i postavio sedam svjetskih rekorda te jedan olimpijski. Netaknut je ostao samo svjetski rekord iz pretposljednje Phelpsove utrke, na 100 leptir, kojeg je zadržao također Amerikanac, Ian Crocker.

"Ono što je najvažnije jest koliko dobro hodaš kroz vatru", riječi su Charlesa Bukowskog. Phelps je tijekom cijeloga života "hodao kroz vatru", i to bolje nego itko prije njega...

Phelps je osam zlata osvojio u utrkama na 100 i 200 leptir, 200 slobodno, 200 i 400 mješovito individualno te u štafetama na 4x100 i 4x200 slobodno, 4x100 mješovito. Sedmo finale, ono na 100 leptir, bilo je kontroverzno i definitivno povijesno. Phelps je pobijedio Srbina Milorada Čavića za samo jednu stotinku sekunde na što se žalila Srbijanska olimpijska delegacija, ali je žalba bila odbijena pa se smatralo u Srbiji da je utrka namještena, budući da je jedan od Phelpsovih sponzora bila tvrtka koja je mjerila vrijeme, Omega.

No, sve su žalbe odbijene, Phelps je izjednačio rekord Marka Spitza i nedugo zatim ga je i nadmašio. Izjednačio je s pet individualnih zlata rekorde Erica Heidena sa ZOI-a 1980. godine te Vitalija Ščerba s OI-a u Barceloni 1992. godine. I to u konkurenciji svih sportova jer je najboljim plivačem u povijesti Igara već postao. Posljednju, osmu, zlatnu medalju osvojio je na kraju samih Igara, u štafetnoj utrci 4x100 mješovito gdje je plivao leptir. Zajedno s Aaronom Peirsolom, Brendanom Hansenom i Jasonom Lezakom srušio je sedmi svjetski rekord, pobijedio nadmoćno nad svim ostalim reprezentacijama u toj utrci te zaključio svoju priču ulaska u povijest. No, ono što fascinira jest činjenica da je u toj utrci Phelps nakon nekoliko dugih dana natjecanja i teškog utrkivanja ostao dovoljno svjež da presudi u toj utrci. U bazen je skočio kao treći, a njegova je reprezentacija tada zaostajala za Australijom i Japanom. A "umorni" Phelps ke uspio isplivati najbržu "smjenu" u povijesti štafete od 50.1 sekundi, čime je postavio Amerikance na prvo mjesto i omogućio Lezaku da lako dođe do konačnog trijumfa. Toliko mu je to značilo.

Možda i najimpresivnija utrka cijelih Igara i definitivno najteže osvojeno zlato bilo je u drugoj utrci Michaela Phelpsa. Zašto pored Čavića i 100 leptir? Zato što nije ovisio sam o sebi - radilo se o štafeti 4x100 slobodno gdje je u finalu Phelps bio zajedno s relativno slabom postavom Garrettom Weberom-Galeom, Cullenom Jonesom i Jasonom Lezakom. Luda utrka startala je tako da je australski bivši svjetski rekorder Eamon Sullivan "povukao" i već nakon prvih 50 metara vodio za jednu dužinu tijela i tri sekunde ispred svjetskog rekorda. U nekim trenucima je čak šest reprezentacija plivalo vrijeme bolje od svjetskog rekorda kojeg su u Ateni postavili upravo Amerikanci i to s Phelpsom i Lezakom u štafeti. No, tijekom utrke su na prvo mjesto izbili ponajveći favoriti za zlato, Francuzi, koji su preko Fredericka Bousqueta i također bivšeg svjetskog rekordera Alaina Bernarda izbili na čelo. No, posljednju je izmjenu savršeno isplivao Jason Lezak koji je na okretu u zadnjih 50 metara zaostajao više od dvije dužine tijela za Bernardom, ali je uspio u završnom sprintu sve nadoknaditi te osigurati pobjedu Amerikancima sa samo osam stotinki ispred Francuske, uz naravno svjetski rekord, a čak je pet reprezentacija završilo s vremenom boljim od svjetskog rekorda. Erupcija oduševljenja kod Michaela Phelpsa obišla je svijet, ostalo mu je omogućeno da uzme osam zlata što je kasnije i učinio, iako su se u toj finalnoj štafeti Amerikanci "kockali", a ostalo je povijest. Ta je utrka pokazala svu napetost i ljepotu plivanja kao sporta jer je pokazala koliko zajedništvo i timski rad znače pojedincima te je plivanje etablirala kao jedno od važnijih timskih sportova.

Michael Phelps je "bogomdan" plivač. On je bio predodređen za uspjeh. Velika snaga i energija koju je imao zbog ADHD-a pomogla mu je u mnogočemu, ali fizičke su predispozicije njegova prava posebnost. Dugačak i tanak torzo kakav malo ljudi posjeduje, raspon ruku od 201 centimetra što je u najmanju ruku čudno na njegovu visinu od 193 cm, potom velika stopala, fleksibilna koljena i kratke noge naspram tijela te hipermobilni gležnjevi, učinili su od Phelpsa ono što on danas jest. Tu je u mnogočemu pomogla i psiha koju je godinama brusio jedini Phelpsov trener u životu, Bob Bowman, te velika želja za nadmetanjem i pobjedom.

Ni na sljedećim natjecanjima Phelps nije stao, na tri velika natjecanja (dva SP-a i jedne Panameričke Igre) uzeo je 18 medalja od čega 14 zlatnih, tri srebra i jednu broncu. Pobjeđivao je najbolje plivače svijeta godinama, smijenile su se i generacije, drugi su i novi te mlađi plivači ušli u životnu formu, ali iako je od njih znao i izgubiti pokoju utrku, Phelps je većinom pobjeđivao, osobito u važnim utrkama. Prvo je s trona "skidao" Iana Thorpea, Iana Crockera, Pietera van den Hoogenbanda i Alaina Bernarda te Petera Vanderkaaya, a kasnije Nijemca Paula Biedermanna, Laszla Cseha, Erica Shanteaua, te Jasona Lezaka i još jednog, godinu starijeg plivača, koji je u životnu formu ušao puno kasnije od "Metka iz Baltimorea", plivača s kojim je u štafeti zajedno pobjeđivao i kojega je individualno pobjeđivao. Ali, i plivača koji ga je donekle uspio spustiti s trona, koji ga je mnogo puta uspio pobijediti i koji mu je kao nitko prije njega uspio vratiti očekivano izgubljenu vanjsku i unutarnju motivaciju te koji ga je ponovno nakon dugo godina nagnao na pravi rad. Taj se plivač zove Ryan Lochte i bit će Phelpsova najveća prepreka na predstojećim OI. Jer, osim njega i samoga sebe, Phelps se nema s kim nadmetati te će zlato uzeto protiv Lochtea biti teže osvojivo i sjajnije od bilo kojeg drugog zlata.

Danas, pred sam početak OI-a u Londonu, Michael Phelps je nesumnjivo najbolji plivač svih vremena jer se protiv njegove statistike i dostignuća jednostavno ne može. Kao što se ne može protiv statistike Waynea Gretzkyja, ostavštine i rezultata Michaela Jordana ili stila igranja tenisa Rogera Federera. Ne postoji kontra argument za 39 svjetskih rekorda od čega 29 samostalnih (2009. godine po tom segmentu prestigao Marka Spitza koji je imao 33 i 26 individualnih) od kojih su samo dva postavljena izvan olimpijskog 50-metarskog bazena, za sedam još uvijek aktivnih svjetskih rekorda, 16 olimpijskih medalja od čega 14 zlatnih. Dvaput je izjednačio rekord od osam medalja na Igrama u konkurenciji svih sportova, a to je prije njega uspjelo samo sovjetskom atletičaru Aleksandru Ditjatinu na OI-u u Moskvi 1980. godine, za koje je poznato da su ih Amerikanci bojkotirali. Nadmašio je sve osobne i povijesne konkurente u svemu što je mogao, pogotovo legendarnog Marka Spitza, ima najviše zlatnih medalja u povijesti OI-a, a samo jedna sportašica ima ukupno više medalja od njega - sovjetska gimnastičarka Larisa Latinjina ima 18 medalja s tri OI-a, dok je Phelps sve svoje postigao na samo dvama Igrama. Svjetski i američki plivač i sportaš godine bio je više puta, a u Londonu će imati samo 27 godina. Impresivno.

Ryan Lochte

"Što je veća prepreka to ima više slave u pobjedi." - Jean Baptiste Poquelin Moliere.

Ryan Lochte ima ponešto drugačiju priču od Michaela Phelpsa i premda on jest velikan svjetskog plivanja, nije ni blizu Baltimore Bulleta. Lochte je rođen u gradu Canandaigui u New Yorku 3. kolovoza 1984. godine, gotovo je godinu dana stariji od Phelpsa, ali je vrhunac karijere počeo doživljavati mnogo kasnije. Iznimno je talentiran plivač s također mnogim predispozicijama za taj sport, koji mu je na jedan način i u genima. Naime, Lochteov otac je trener plivanja koji je Ryana naučio plivati već s pet godina, zbog očeva su posla Lochteovi preselili na Floridu još za vrijeme Ryanova djetinjstva, a upravo je kod svog oca Ryan Lochte i počeo trenirati plivanje.

No, on je kao dječak bio mangup, neozbiljan momak koji je stalno gubio u utrkama za razliku od Phelpsa, nije volio trenirati ni raditi i uvijek se zafrkavao, radio spačke drugoj djeci u klubu, a od oca je nerijetko zbog svega toga bivao i sankcioniran. Zaokret se dogodio kada je imao 14 godina i kada je ostvario loš rezultat na juniorskim Olimpijskim Igrama. Od tada je promijenio stav i počeo ozbiljno raditi na sebi, a o tom je razdoblju svojevremeno i sam izjavio: "Odjednom sam rekao 'dosta mi je gubljenja'. Nakon toga počeo sam jako i teško trenirati i više nikad nisam gubio".

Ozbiljniju seniorsku karijeru počeo je baš u nezgodno vrijeme, 2004. godine kada je u svijetu plivanja postojao samo jedan čovjek - Michael Phelps. Lochte se za razliku od njega pojavio i razvio dosta kasno, jer dok je Phelps praktički još kao dijete rušio svjetske rekorde, Lochtea nigdje nije bilo, nego je poznat širem auditoriju postao tek s 20 godina. Međutim, tada se nije mogao niti približiti Phelpsu, redovito je gubio od njega, a eventualne pobjede u istim disciplinama u kojima se natjecao i Phelps, Lochte je ostvarivao ako i samo ako je ovaj bio uz njega, dakle u štafeti, gdje su njih dvojica u više navrata pokoravali svijet.

"Svatko bi trebao doživjeti poraz barem jednom tijekom svoje karijere jer možete puno naučiti iz njega."

Lochte je baš pravi plivač borac, onaj koji ne trpi poraze i onaj koji želi srušiti najveće. Doživio je mnogo poraza u životu što se plivanja tiče, ali oni koje je zadavao, i to najvećim plivačima vremena, bivali su bolniji, zvučniji, veći od onih koje je sam proživljavao. Prije samog rivaliteta s Phelpsom, Ryan Lochte je srušio sedmogodišnju (!) dominaciju na Svjetskim prvenstvima najvećeg plivača svih vremena što se leđne tehnike tiče - također Amerikanca Aarona Peirsola. Pobijedio ga je na SP-u u Melbourneu 2007. godine i usput je srušio i njegov (svoj ujedno prvi u karijeri) svjetski rekord u disciplini 200 metara leđno.

Kasnije je Lochte potpuno srušio sedam godine Peirsolovog monopola u bazenima diljem svijeta pobijedivši ga i u utrci na 100 leđno, najvećem Peirsolovom forteu te ga je time nekoliko godina kasnije "pod stare dane" praktički i poslao u mirovinu. Međutim, tada je, oko i poslije Igara u Pekingu, počelo rivalstvo s najbržim i najboljim plivačem u povijesti. Ono je u pravom smislu te riječi započelo 2010. godine kada se Lochte razvio u najboljeg plivača današnjice. Tada je na Panameričkim Igrama Lochte po prvi puta nakon brojnih poraza bio brži od Phelpsa. Na 200 mješovito je pobijedio i u tom ritmu nastavio na SP-u 2011. godine koje mu je ujedno bilo i najtrofejnije u karijeri. Dvaput je pobjeđivao Phelpsa i na kraju se ovjenčao s pet zlatnih medalja i jednom brončanom. Najveća mu je prednost nad Phelpsom bila leđna i prsna tehnika u kojima je Phelps relativno slab, dok je kraul razvio dovoljno da mu može parirati. Time je postao bolji od Phelpsa u tomu vremenu, dok su mu se u ostalim disciplinama uspjeli približiti samo Japanac Ryosuke Irie i sunarodnjak Tyler Clary. U te dvije "zlatne" godine Lochte je proglašavan i najboljim plivačem godine po izboru Fine, stručnjaka i novinara.

Ryan Lochte je ukupno u dosadašnjoj karijeri osvojio šest olimpijskih medalja od čega tri zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu, ali je na objema Igrama ostao u sjeni Phelpsa. K tome, drži tri svjetska rekorda od čega dva samostalno na 200 i 400 mješovito, dok je vlasnik rekorda u štafeti na 4x200 slobodno, a taj je rekord jedini zajednički s Michaelom Phelpsom. Njegova dominacija posljednjih godina još je veća u malim bazenima nego u velikim, osvojio je sve što jedan plivač u karijeri može osvojiti tako da i njemu ostaje borba sa samim sobom, kao i Phelpsu, jer njegove rezultate više ne može dostići.

Michael Phelps i Ryan Lochte u središtu su jednog od najvećih rivalstava u povijesti plivanja i sporta, a pogotovo današnjice. Ono traje već godinama, a iako je Phelps bez ikakvih problema od 2004. godine do 2010. čvrsto držao primat, posljednje dvije godine je Lochte jači i brži u bazenu. To je objašnjivo Phelpsovim prestankom intenzivnog treniranja što mu se dogodilo nakon Pekinga, nekim skandalima oko uživanja marihuane zbog kojih je i bio suspendiran i okupacijom drugim stvarima poput osnivanja vlastite fundacije za pomoć potrebitima, ali najviše njegovim gubitkom motivacije. Međutim, sada se ona vratila što je nakon teškog poraza od Lochtea na trialsima za London i sam Phelps potvrdio i u Londonu će se vidjeti pravo stanje forme i stvari.

Ne zna se ni za jednog u koliko će disciplina nastupati, ali zna se da je Lochte ambiciozan i da želi plivati u što više njih, dok će Phelps u potpunosti to smanjiti i neće nikad više plivati u osam disciplina kao u Pekingu što je i izjavio po završetku tih Igara. Obojica će imati mnoge nove i mlade suparnike, poglavito sjajnog Australca Jamesa Magnussena, ali ništa neće biti veće od njihova sraza, od njihova dvoboja. A utrkivat će se u barem dvije utrke.

Poslastica.