Ostali sportovi

Doživjeti olimpijski duh kroz uspjehe sestara Zaninović

Piše:Mišo Gulić • petak, 20.07.2012.
Doživjeti olimpijski duh kroz uspjehe sestara Zaninović

Olimpijske igre u Londonu za hrvatski sport imat će i jednu drugu dimenziju, ne samo zbog činjenice da je ovaj put riječ o rekordnoj hrvatskoj delegaciji ili pak da bi sudeći po rezultatima u olimpijskoj godini moglo doći i do izvjesne žetve medalja, nego i zbog činjenice da će na istima po prvi puta sudjelovati i jedne sestre blizanke, Ana i Lucija Zaninović. Nove splitske, hrvatske, europske i svjetske, a jednog dana možda i hollywoodske heroine...

Nova priča o splitskom, a samim time i hrvatskom sportu, ponovno nudi sjajnu priču o snovima, mukotrpnom radu, odricanjima, predrasudama, nepravdama, ali i novom uspjehu, dišpetu i zadovoljštini koja je valjda, voljom Onog gore, morala doći zaobilaznim putem i to ovaj put "puta dva", čisto da ne bi bilo lako. Hm, valjda Svevišnji već ima previše iskustava s "jednostrukim" Splićanima i njihovim usponima, stoga je ovaj put odlučio malo začiniti stvar i dodatno dobiti na drami. Uspio je.

Kako je sve krenulo...

Priča o sestrama Zaninović, Ani i Luciji, ona životna da ne bi bilo zabune, počela je 26. lipnja 1987. godine kada je, kako bajci i priliči, bračni par Zaninović dobio ne jednu, nego dvije bebe ženskog roda, pokazat će se, olimpijski materijal i priča koju će s velikim zadovoljstvom pisati izvjesni potpisnik ovih redaka nakon nešto više od četvrtine stoljeća, no zbog ovakvih stvari novinarstvo i jest lijep posao.

Sudbina je tako htjela da Ana svjetlo dana ugleda točno dvije minute prije Lucije, što će u kasnijoj priči valjda dati i odgovor zašto je to Ana dobila zadaću biti onaj teži dio (sedam kilograma) sestrinskog dua i tako za svakim ručkom "vaditi mast" onoj lakšoj. Čujte, starije je uvijek poštivalo, ma koliko na mlađima svijet ostajao. No, šalu na stranu, sistem jedna za drugu ni u jednom trenutku nije došao u pitanje, a odogovor na "težinsko" pitanje leži u dva centimetra manjoj Luciji, samim time lakšoj i prilagodljivijoj.

Njihov put krenuo je i iz male, skučene i trošne dvorane jedne splitske osnovne škole u kojoj su tada 13-godišnjakinje Ana i Lucija, doduše Ana nešto ranije, i njihov tek nešto malo stariji trener, 19-godišnji Toni Tomas, krenuli na "put", a vjerojatno ni slutili nisu koliko će im to donijeti frustracija u jednom dijelu života, ali i ponosa u onom drugom.

"Ja sam počela trenirati godinu dana nakon Ane. Kada je kući počela dolaziti s medaljama, rekla sam, ako može ona, onda mogu i ja. I tako je krenulo", otkrila je Lucija što je bilo presudno da se zakotrlja priča o blizankama sportašicama, olimpijkama, prvakinjama.

Odmah na samom početku karijere, Splićanke rekle su kako im je krajnji cilj zajednički uspjeh na jednom velikom natjecanju i plasman na Olimpijske igre. Rečenica koja je bila izrečena, pokazalo se i proročanska, bila je tek početak onog što će uslijediti, situacija koje su uistinu nevjerojatne, neponovljive i odličan materijal za ekranizaciju. Nešto uistinu u pravom olimpijskom duhu.

"Počela sam trenirati radi olimpijskih igara gledajući nastup Nataše Vezmar u Sydneyu, sanjala sam da se jednog dana nađem u mimohodu", rječi su "starije" Ane.

Zašto bi bilo jednostavno, kada može komplicirano

Lucija je u međuvremenu postala dvostruka europska prvakinja (2010. i 2012.), Ana europska (2012.) i svjetska viceprvakinja (2007.), a potom i prvakinja (2011.), ali ono što je bilo prilično nevjerojatno jest podatak kako im se nikako nije moglo sve posložiti pa da se s istog natjecanja vrate s dvije medalje. Nikad slavlje nije bilo potpuno, jer bi uvijek jedna sestra suosjećala s onom koja je poražena.

"Sav taj put smo lakše prebrodile, jer smo uvijek gurale jedna drugu naprijed i bile si međusobna podrška. Sve smo prolazile zajedno, od odlazaka na trening i uspjeha i neuspjeha pa do najobičnijih stvari u životu. Uvijek se događalo da bi jedna osvojila medalju, a druga ne, međutim, ne bi se tugovalo zbog ove koja nije ostvarila rezultat, nego bi se veselili zbog uspjeha jedne od nas. Medalje nikada nisu bile Lucijina ili Anina, nego naše zajedničke", uglas su ispričale Splićanke.

No, nije ni to moglo dovijeka. Svaka sila za vremena, rekla bi stara narodna. Prilika koju su dugo čekale, a ujedno i prilika za ispravljanje nepravde koja im je nanesena četiri godine prije pri izboru reprezentacije za Peking, odnosno kvalifikacija za iste, kada je izbornik reprezentacije, izvjesni Hong, odlučio zanemariti činjenicu da je rezultatski riječ o najboljim hrvatskim tekvandoisticama, ukazala se u kvalifikacijama koje su održane u azerbajdžanskom gradu Bakuu.

Krv, znoj i suze u Bakuu

Tatami je prva osjetila Lucija, europska prvakinja u konkurenciji do 49 kilograma, pritom pregazivši konkurenciju uz bodovnu razliku od 53:12 i srebrnim odličjem potvrdila vizu za London. Aktualna europska prvakinja iz kola u kolo nizala je uvjerljive pobjede u konkurenciji 50 djevojaka, a nakon što je kao nositeljica bila slobodna u prvome kolu, pobijedila je predstavnicu Uzbekistana Galinu Khan s 10:7, u trećem je kolu bila bolja od Ukrajinke Ganne Soroke s 10:1, a četvrtfinalni i polufinalni meč završila je prije isteka borbe zbog bodovne nadmoći.

Brončanu Marokanku s posljednjeg Svjetskog prvenstva Sanu Atabrour ostavila je na 15:3, a Dominikanku Yajairu Peguero na 14:1. Lucija je finalni meč predala Kineskinji Wu Jingyu bez borbe, ne želeći riskirati neku ozljedu, jer su joj finale i drugo mjesto bili dovoljni za odlazak u London.

Prvog dana pola posla je bilo obavljeno, stoga su sve oči bile uprte u Anu koja je dan kasnije dala završni pečat na priču s početka karijere, onu o zajedničkom uspjehu na jednom velikom natjecanju i zajedničkom odlasku na Olimpijske igre. Ali kako...

Ruku na srce, Ani, najboljoj taekwondoašici svijeta, put bio je kud i kamo teži, jer su se u njenoj olimpijskoj kategoriji do 57 kilograma, i to baš na njenoj strani ždrijeba, nalazile čak tri aktualne svjetske prvakinje iz kategorija do 53, 57 i 62 kilograma. Naime, na Igrama postoje tek četiri kategorije, zbog kojih ostale jednostavno stopljenje u jednu, čime je kategorija do 57 posla uvjerljivo najteža, pomalo i nepravedno.

Ana je u turnir ušla kao četvrta nositeljica te je u prvom kolu bila slobodna, u drugom je s lakoćom slavila protiv Srpkinje Tanje Tanačković s 9:1, u trećem je svladala Finkinju 6:3, a u četvrtfinalu bila bolja od Libanonke Andree Paoli s 15:7. Nakon toga se na tatamiju odvijala prava drama, jer je dvije sekunde prije kraja polufinalnog susreta, sudac dosudio Ani kazneni poen kojim je sa 6:5 pobijedila Kineskinja Yuzhuo Hou. Starijoj sestri je nakon toga preostala isključivo jedna prilika, biti ili ne biti, borba za broncu i lov na jedino preostalo mjesto za odlazak u London.

Protivnica joj je bila Japanka Hamada, a u prve dvije runde Splićanka je bila u vodstvu, da bi u trećoj dobila udarac u ruku koji je prouzrokovao prelom kosti i činilo se tada novi nevjerojatan splet nesretnih okolnosti. Deset sekundi prije kraja meča Ana je gubila sa 7:4 u bodovima, bandažirala slomljenu ruku, stisnula zube i onda udarcem u glavu protivnice izjednačila na 7:7 te tako izborila dodatnu rundu u kojoj je pobijedila zlatnim bodom.

Bodom za pobjedu, bodom za London, bodom za ostvarenje snova, bodom za naplatu svakog sata i svake sekunde dugogodišnjih treninga.

Napokon živjeti svoj san i disati olimpijskim plućima

Tim rezultatom splitske olimpijke ušle su u ekskluzivno društvo blizanaca koji su izborili pravo sudjelovanja na najvećem svjetskom sportskom natjecanju, a uzme li se u obzir da su obje legitimne kandidatkinje za neku od medalja, uspjeh je k tomu još i veći.

Završni dio priprema sestre su odradile u idiličnom Skradinu, skrivene od očiju javnosti, okružene pitoreksnim krajolikom, odličnim uvjetima za rad te odlično organiziranim programom u kojem su veliku pomoć imale i od kolegica iz reprezentacije koje su se nesebično dale u svrhu što boljeg sparinga i same shvaćajući da svjedoče nečemu uistinu velikom.

"Mislim da su ovo bile najduže pripreme, sigurno najteže do sada. Bilo je jako naporno, tome su pridonijele i ove enormne vrućine. Sretne smo jer smo prošlog petka završile s jakim ritmom od četiri treninga dnevno i sada je pred nama još nekoliko dana laganih treninga kako bismo što svježije dočekale London. Dale smo sve od sebe, trenirale smo naporno. Što bude bit će, sve je u Božjim rukama", kaže aktualna svjetska prvakinja i europska viceprvakinja Ana Zaninović.

No, svjesne činjenice da je slava, ako se uopće možemo poslužiti tim terminom, kratkog vijeka, Lucija i Ana su upisale Kineziološki fakultet, da bi se potom prebacile u Visoku školu za sportski menadžment te tako osigurale život i van tatamija, dvorana, teretana i izolacija. Lucija je inače i jedna od prvih sportašica zaposlenih u MORH-u, zbog čega je izvjesno vrijeme provela i na obuci.

Sudeći po svemu onome što su prošle, snova koje su sanjale, prepreka koje su preskočile i rezultata koje su ostvarile, tko se još usudi kladiti da ova priča neće dobiti i svoju konačnu i najveću nagradu u vidu olimpijskih medalja, ako baš hoćete i to onih najsjajnijih. Kakva bio to tek onda priča bila.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik20.07.2012. u 18:09
    sritno cure..
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik20.07.2012. u 12:48
    Carice, svaka im čast!!! Preodlične su, na svakoj slici osmijeh od uha do uha... Ajmo po medalje za sebe, za grad Split i za Hrvatsku!!!
    Obrisan korisnik