Olimpijski ratnici svjetlosti: Federer, Đoković i Murray

Ratnik svjetlosti brazilskog autora Coelha na Olimpijskim igrama ima drugi naziv. Zove se Olimpijac.

Samo rijetki među olimpijcima koji predstavljaju najbolje što njihova država može ponuditi dobiju priliku stati na časno olimpijsko postolje. Nekad nemaju najviše bodova na ATP ljestvici, nekad nisu osvojili nijedan ATP turnir, a često nisu uživo vidjeli Novaka Đokovića.

Naslov je ovog uvoda u OI trebao biti Teniski trijumvirat, vladavina trojice koja godinama stoluje svjetskim tenisom, tema je trebala biti tko će od njih objesiti koju medalju oko vrata, zašto su ovo jedne od predvidljivih Olimpijskih igara i kako će Federeru bijeli kardigan stajati uz švicarsku zastavu, a Nadalu najnoviji Nike-ov eksperiment uz žuto-crvenu. Zbog Nadalovih koljena priča dobiva novu dimenziju, ranjivost favorita u kombinaciji s olimpijskom nepredvidljivošću izbija na površinu, i ponovno nitko ne djeluje nepobjedivo. Čudnu neku povezanost ima ta srbijansko-španjolsko-švicarska kombinacija. Kad jedan od njih zakaže (ili otkaže), tko će na njegovo mjesto zapravo možeš na eci-peci-pec.

Što je zajedničko Slovaku Miloslavu Mečiru, Švicarcu Marcu Rossetu i Čileancu Nicolasu Massúu? Nikad nisu osvojili Grand Slam, nikad nisu bili među tri najbolja tenisača na svijetu i - osvojili su zlato na Olimpijskim igrama. Od 1988. naovamo, otkad je tenis vraćen među olimpijske sportove, tri od šest pobjednika na toj najvećoj sportskoj sceni bilo je izvan kruga favoriziranih tenisača. Zapravo su jedino Agassi 1996. i Nadal 2008. bili među izrazitim favoritima.

Trebale su ovo biti rijetke Igre na kojima bi se borba vodila između tri igrača. Jedina pitanja koja su dolazila u obzir još prije tek nekoliko dana bila su: Može li se Đoković suprotstaviti Federeru u istim uvjetima mjesec dana kasnije? Je li Federer umoran i može li održati započeti ljetni tempo? Hoće li Nadal iskoristiti duži odmor za obranu olimpijskog zlata? Vladavina trojice toliko je umrtvila faktor iznenađenja da se većina pomirila da je jedina nepoznanica tko će od njih objesiti medalju kojeg sjaja.

Za sve su kriva Nadalova koljena.

Prvenstveno, za Murraya u prvom planu, o kojem bi se inače rasprava pokrenula tek u slučaju iznenadnog poraza nekog od trojice nedodirljivih. Odustankom Nadala od putovanja u London i ispražnjenim mjestom na unaprijed insceniranom postolju, dolazim(o) do zgodnog zaključka: još tu netko nabija lopticu, a ne odaziva se na Roger, Novak ili Rafael.

Još uvijek se najviše očekuje od Švicarca koji je nešto više od mjesec dana unatrag bez puno drame svladao Đokovića i Murraya u polufinalu i finalu Wimbledona, domu predstojećih Olimpijskih igara. Poprište događaja je isto, različito je ruho, bijela wimbledonska maska po prvi će put ostaviti prostora za skok iz tradicije. Zapravo će se sve osim zelene trave promijeniti na 15 dana u prastarom All England Clubu, a ipak, travnata podloga potpuna je novost otkad je tenis ponovno predstavljen kao olimpijski sport.

Roger Federer - graciozni ratnik

Ako ćemo primijeniti Samaranchovu: "Olimpizam je brak sporta i kulture", Roger Federer je rođeni olimpijski pobjednik. Ako se, pak, bacimo na Connorsovu: "U eri specijalista, ili ste specijalist na zemlji, ili na travi, ili na tvrdim podlogama... Ili ste Roger Federer", onda ćemo lako zaključiti da je taj 31-godišnjak nešto posebno, čak i ako nemamo nikakve veze sa zemaljskom kuglom ili smo posljednjih 10-ak godina pješačili Saharom u potrazi za skrivenim blagom.

I da je podloga drugačija, i da se ne igra u Federerovom "dnevnom boravku" - Centralnom terenu Wimbledona, svejedno bi taj teniski virtuoz zauzeo poziciju najvećeg favorita. Ove okolnosti gotovo i ne daju prostora nikom drugom. Cijeli svijet očekuje još taj Golden Slam, gotovo jednako koliko se opiru tipičnoj olimpijskoj senzaciji u kontekstu već spomenute dječje brojalice.

London 2012. je švicarskom Maestru idealna, a možda i posljednja prilika da u svoju trofejnu prostoriju ubaci i jedan 400 grama težak komad zlata neprocjenjive osobne vrijednosti. Već postaje blaga misija pronaći sve Federerove rekorde, ali ono što već na prvi pogled nedostaje ta je "kolajna" sa zlatnim privjeskom. Branit će zlato iz Pekinga u paru s Wawrinkom, no prioritet je vrlo jasno u više navrata iznio i sam Roger. "Velika je stvar za sve nas doživjeti taj olimpijski duh, upravo tamo, u najnevjerojatnijoj areni koju imamo u tenisu. To je moj veliki cilj, bez ikakve sumnje", Švicarčeva je izjava za BBC.

Svoj olimpijski put sada prvi tenisač svijeta započeo je u Sydneyu 2000. Zanimljivo, te godine je napravio i svoj najbolji rezultat u singlu došavši do polufinala gdje je izgubio od Tommyja Haasa te potom i u meču za treće mjesto od Arnauda Di Pasqualea. No, tada je tek bio dugokosi temperamentni 19-godišnjak s potencijalom za lijepu olimpijsku priču.

Usporedno s nestankom naglog karaktera mlađahnog Švicarca počele su dolaziti velike pobjede pa se tinejdžerska drama pretvorila u gospodske manire podizanja kragne iz bijelog pulovera te nešto kraću i manje "opuštenu" frizuru. 2004. je švicarski tenisač u Atenu došao pod nešto većim pritiskom, konkretno, pritiskom tri osvojena Grand Slama i statusom favorita.

"Imam jedan rekord iz Atene, a to je da sam osoba koja je provela najmanje vremena na nekim Olimpijskim igrama", sarkastično se našalio mlađi kolega Nadal (koji je tada izgubio u prvom kolu svojih prvih Igara), no mogao se i Švicarac pronaći u toj izjavi i nasmijati na svoj račun. Od olimpijske se prijestolnice brzo oprostio, izgubivši u drugom kolu od perspektivnog Tomaša Berdycha te odmah nakon toga i u istoj fazi natjecanja parova (s Allegrom).

Nešto se bolje snašao četiri godine kasnije, no u pojedinačnoj konkurenciji 2008. zaustavljen je od Jamesa Blakea, tadašnjeg osmog igrača na svijetu, u četvrtfinalu turnira. Tada je njegov najljući rival ispunio svoje snove osvojivši zlato, no ni Federer nije iz Pekinga otišao praznih džepova. Razigrani Rog, Maestro ili Fedex nakon pobjede je u euforiji "zagrijao" ruke nad svojim "vatrenim" suigračem Stanislasom Wawrinkom i na trenutak se vratio desetak godina unatrag i skinuo površinski sloj "savršenog predstavnika bijelog sporta".

To su Olimpijske igre. Izvlače ono suštinsko iz svakog karaktera i svjetla usmjeravaju prema ključnim vrijednostima. "Nije uvijek sve zbog novca, bodova i renkinga." Najbolji tenisač svih vremena i jedan od najviše plaćenih sportaša današnjice prenosi poruku koja ga izjednačava s Adrianom Ungurom ili Malekom Jazirijem. Barem u početnoj strasti.

Roger Federer je ratnik koji zapaža da konj, u trenu kad preskače preponu, napinje sve svoje mišiće. Federer je u sportu što je konj u životinjskom carstvu: simbol mudrosti, intelekta, razuma, hitrine, svjetlosti, plemenitosti. Njegov je tenis simbol ljepote. Podno vještine i lakoće upravljanja reketom, nalazi se najjači mišić koji upravlja njime, a koji će se za Olimpijskih igara još jače stisnuti. Srčani.

Novak Đoković - ratnik sa zapetom strijelom

"Vidio sam Đokovića u suzama nakon osvajanja bronce. To se ne događa u polufinalu Grand Slama", izjavio je Andy Murray. Bronca je uspjeh, čast i sreća. Srebrom se ne gubi zlato, srebro se osvaja. Đoković zna što znači biti olimpijski pobjednik. No, Đokoviću je, bez sumnje, veliki cilj osvojiti i zlato. Jer, pobjednici ne bi bili to što jesu da uvijek ne žele biti korak naprijed. Ispred drugih i ispred sebe.

Kina je bila Noletov navještaj blistave karijere (u istoj godini osvojio je i svoj prvi Grand Slam - Australian Open), a London bi mu vrlo lako mogao biti jedan od ključnih trijumfa. U četiri godine Đoković je sazrio i nadogradio svoju igru, a prošle godine je "buknuo" te od tada zapeto čeka na istek Olimpijade da bi krenuo po dragocjeni komadić metala. U Londonu, Đoković će biti ratnik koji je naučio od strijelca da je za odapinjanje strijele na daljinu luk potrebno držati dobro zategnut.

Za Đokovića ove Olimpijske igre imaju duplu dozu važnosti. Naime, trenutno drugi tenisač svijeta izabran je za stjegonošu na ceremoniji otvaranja. Tek na svojim drugim OI, Đoković će povesti skupinu srbijanskih sportaša kao njihov ogledni primjerak.

Istu je čast dobio i Nadal, no kako na Igrama neće nastupiti crveno-žuta će se zastava vijoriti visoko iznad španjolskih sportaša - nosit će je Pau Gasol. Koliko su Federer, Nadal i Đoković superiorni govori sama činjenica da su sva trojica trebala predvoditi svoju povorku iznimnih sunarodnjaka. Švicarac se još nije oglasio nakon što je izjavio da će tu čast nakon osam godina možda prepustiti nekom drugom.

25-godišnjak iz Beograda će olimpijski duh osjetiti i u selu sportaša, u kojem će se s partnerom iz igre parova - Viktorom Troickim i ostalim prijateljima naći u neobičnoj situaciji. Bez puno privatnosti, s nekoliko cimera, 24-satnom kaotičnom atmosferom i u minijaturnim krevetima, Đoković će pokušati isplivati iz jednakih šansi cijelog teniskog dijela sela i zapapriti Federeru koji će ritualno iznajmiti kuću i uživati u poznatom sigurnom okruženju.

Andy Murray - ratnik u iščekivanju vatrometa

Kada bismo započeli po već ustaljenom britanskom modelu stvaranja pritiska Murrayu koji kulminira suzama na Centralnom terenu, rekli bismo da je Škot sigurno čuo za Josiaha Ritchieja, koji je posljednji osvojio zlatnu medalju za Veliku Britaniju u singlu. Problem nastaje kad se wimbledonskih 76 godina posta pretvori u 104 godine, i kada britanska glad za uspjehom u "bijelom sportu" postane golema.

Ipak, Olimpijske igre na domaćem terenu trebale bi biti savršena prilika Murrayu da se ugura na podij, a možda i iz sporedne uloge uz kiks kojeg od glavnih glumaca ode na visoke stepenice.

Želi se iskupiti i za poraz u prvom kolu prije četiri godine, kada je prvi put nastupio na OI, a bolji od njega bio je Yen-Hsun Lu. "Nisam razumio koliko su mi tada značile Olimpijske igre", iskreno je progovorio 25-godišnjak o 21-godišnjem sebi. Zreli Murray divi se olimpijskom zlatu nazivajući ga "vrhuncem sporta".

Da je riječ o bilo kojem Grand Slam turniru, Murraya bi se stavilo po strani. Na Olimpijskim igrama, Murray je ratnik koji je naučio od zvijezda da samo unutarnje izgaranje omogućuje njihov sjaj. Godinama već izgara iznutra, a najljepši sjaj bi mogao izbiti na površinu upravo na najvećem sportskom festivalu na svijetu.

Hoće li Federer smoći snage i popeti se na sportski Olimp, jedinu visinu koja mu je još preostala? Ili će Đoković upotpuniti svoju riznicu najčasnijim naslovom od svih? Ako se vodećem dvojcu dogodi Rosol, ima li Murray petlju omogućiti Britancima melodiju "God Save The Queen" na centralnom stadionu teniskog hrama?

Tko god učini svoju državu ponosnom i tko god ulije inspiraciju u milijune olimpijski povezanih srca, zasluženo će biti hvaljen kao Ratnik svjetlosti, heroj modernog doba, ogledalo iskonskih vrijednosti. Od 5. kolovoza pa zauvijek.