Vratila se još jača i u Londonu želi isključivo medalju

Zaigrana, vrckasta, pozitivno "luda"..., to je Sandra Perković. Hrvatska, ne nego svjetska, atletska zvijezda. Sportašica koja u Hrvatskoj nema tretman kakav zaslužuje jedna od najdominantnijih sportašica danas u kraljici sportova. Nedodirljiva je već dugo vremena i dok je bila odsutna zbog suspenzije nakon pozitivnog doping testa, cijeli svijet je vjerovao i znao da će se vratiti na vrh.

Ah taj doping, tko je zaboravio suze mlade zvijezde na konferenciji za novinare nakon što je potvrđeno kako je bila pozitivna na kontroli. I to niti mjesec dana nakon što je u Varaždinu bacila najdalji hitac u svijetu u posljednjih 12 godina kada je disk stao na nevjerojatnih 69 metara i 99 centimetara. Odmah nakon toga Sandra je imala doping kontrolu koja je pokazala kako je posve čista, ali kobni dodatak prehrani koji je koristila ranije imao je u sebi sastojak koji nije dozvoljen i uslijedila je kazna. Kazna od šest mjeseci dodatno pokazuje kako nije riječ o sastojku koji joj je pomogao u ostvarivanju vrhunskih rezultata, međutim nalazi se na listi zabranjenih i pogreškom je preparat uzet. Tko je pogriješio? A tko nije? No to više uopće nije važno, važno je da je Sandra tu, potpuno spremna i psihički i fizički za London, nastup na OI gdje će biti jedan od glavnih favorita za zlatno odličje.

Stigma dopinga će ju pratiti kroz cijelu karijeru. Kada se vratila nastupima, dio atletičarki se nije prema njoj ponašao kao ranije, to je uteg kojeg se vrlo teško riješiti, ma kako težak ili minoran prijestup bio. A što je danas doping, ili bolje rečeno što uopće nije? Priča o tome može dugo trajati i mjesto za raspravu se mora naći. Bez nekog velikog insinuiranja i u toj priči postoje jednaki i jednakiji ma koliko god se to nekom svidjelo ili ne. Tehnologija ide naprijed, a lista zabranjenih supstanci samo raste. Da se danas možda prošetate Siskom pokraj Rafinerije, postoji realna mogućnost da bi pali na doping testu.

No Sandru to nije dotuklo, bilo joj je teško, ali je uzela mjesec dana odmora i krenula u ispunjavanje zacrtanog cilja - "želim se vratiti još jača i bolja."

Vratila se od prvog dana u vrh svjetskog diska. Danas na godišnjoj listi IAAF-a među 14 najboljih rezultata Sandra Perković ima čak sedam. Izuzev glavne konkurentice za zlato Ruskinje Darje Piščalnikove nitko nije bio toliko dobar i konstantan. Nadine Müller se jednom približila granici od 69 metara, Yarelys Barrios je prebacila 68 metara, Yanfeng Li je bacila 67.84, a deset centimetara kraća je bila Stephanie Brown-Trafton. Međutim nitko od njih nije uspio više nijednom ići preko 67 metara. Sandra i Darja su išle četiri puta s tim da Perković ima i dva hica od 66.94 i 66.92, na granici od 67 metara.

To pokazuje kako je konkurencija dobra i jaka, u Londonu će biti teško, ali isto tako pokazuje da samo Perković i Piščalnikova imaju konstantu na velikim daljinama. Priče o medalji u Londonu imaju uporište, naravno, disk je čudna disciplina, ali ukoliko sve bude u redu, Perković bi trebala biti najveći hrvatski zicer za medalju.

Za daljinu ne brinemo, a ono što i Sandra samo želi je da hitac bude ispravan. Disk će otići na veliku daljinu, u to nema sumnje kada je Perković u pitanju, ostaje samo stvar izvedbe. Ne tako davno na Europskom prvenstvu u Helsinkiju je dugo "pila živce" i sebi i treneru Ivančiću. "Prvi hitac je bio neispravan i pitala sam se Sandra pa što se događa? Nakon drugog neispravnog hica sam si rekla 'bravo Sandra, tako se nastupa u finalu, dva pokušaja i dva promašaja', srećom treći je bio ispravan, mislila sam da će se trener srušiti od šoka. Uopće me nije zanimala daljina, bilo je važno samo pogoditi sektor", govorila je Perković nakon zlata na EP.

A svaka medalja za Perković jako puno znači. Uvijek se vraćamo na priču o uvjetima rada, troškovima i tu se vraćamo na tvrdnju s početka da Perković nema zadovoljavajući tretman. Atletičari diljem svijeta, vodeći atletičari u svojim disciplinama, imaju kraljevski tretman i vrhunske uvjete. Međutim, u našoj državi je to gotovo uvijek problem. Početkom godine Sandra je ogorčena zavapila i zatražila pomoć. "Od mene traže medalju, a ne mogu mi osigurati niti fizioterapeuta. Ne tražim nikakve kuće ili bajke, želim samo minimalne uvjete za nastavak karijere. Pitam se dokad će više trajati to ismijavanje i omalovažavanje. Idem po raznim salonima da bi me netko izmasirao i pripremio, neki se nisu ni plasirali na OI pa imaju vrhunske uvjete, a od mene traže medalju iz kakvih uvjeta?", s pravom je bila ogorčena Perković.

Trener Ivančić je brzinski iz glave izračunao kako joj za godinu dana za kompletan tim, treninge, putovanja i rekuperaciju treba oko 50 tisuća eura. Puno? Budimo realni, kod nas prosječni nogometaš toliko zaradi, a da će mu zauvijek ostati san zaigrati za reprezentaciju, a da ne pričamo o nekim osvajanjima medalja i slično.

Očajnički vapaj je u konačnici uslišen, Grad Zagreb je uskočio u pomoć i Perković je dobila potrebna sredstva. Za Olimpijske igre ima sve što joj je potrebno, sretna je, u odličnoj formi, ali pitanje je koliko će to potrajati. Na žalost, u vrijeme uoči tako velikih natjecanja i ako daj Bože osvojite medalju par dana nakon toga, u euforiji je sve moguće. ""Nema problema, sve će se riješiti, okrenut ćemo par brojeva, trebaš li još štogod, ma samo dođi da se uslikamo par puta", fraze su kojih su se mnogi naslušali, a u konačnici je vrlo malo toga izrealizirano.

Ostaje nada da se u ovom slučaju neće takvo što dogoditi, ma kakav god Perković ostvarila rezultat u Londonu. Sandri su tek 22 godine, ona još nije niti blizu onih najboljih bacačkih godina i može samo još više napredovati. Mora joj se to omogućiti jer to i zaslužuje, vrhunska je sportašica u sportu gdje je konkurencija nemilosrdna i jaka i Sandri se mora pomoći da nastavi kontinuitet sjajnih rezultata.

A ne toliko poznata priča iz njezinog života nije nimalo lijepa. Krajem 2008. i početkom 2009. godine Sandra se borila za život i tek činjenica da je bila vrhunska sportašica i u punoj snazi su joj pomogli da se izvuče. "Liječnik mi je otvoreno rekao da ne bih dočekala drugi dan da nisam ovako jaka. Imala sam upalu slijepog crijeva koju liječnici nisu primijetili, naknadno sam ipak operirana na nalog doktora Lackovića, ali operacija nije bila dobro izvedena i javili su se veliki problemi. Šest dana sam bila u teškom stanju i ponovno je doktor Lacković reagirao shvativši da sam dobila sepsu i morala sam na novu operaciju. 90 posto ljudi tu operaciju uopće ne preživi", pričala je svoju životnu dramu Perković.

Bilo je to početkom 2009. godine, značajno je izgubila na kilaži, ali se vratila kako sama voli istaknuti - još jača. Već sredinom godine je na Europskom juniorskom prvenstvu u Novom Sadu osvojila zlatno odličje da bi seniorski pohod započela nešto više od godinu dana nakon teške operaciju osvajanjem zlatnog odličja na Europskom prvenstvu u Barceloni.

Već te godine je bacila 66.85 u Splitu i najavila kako napada svjetski bacački vrh. Napredovala je iz natjecanja u natjecanje sve do tog kobnog prošlogodišnjeg lipnja kada nije prošla na doping kontroli.

No ponovno, vratila se na pravi način i u Londonu će ići po medalju. Ona to može i za takav doseg je itekako sposobna. Sama je sebi najbolji motivator i za London je cilj odavno postavljen - osvajanje odličja. Bez obzira na snažnu konkurenciju, sve ispod toga je neće zadovoljiti. Takva je Perković, ona će to i otvoreno reći. Kod nje nema okolišanja, izravna je, iskrena i zaigrana. Daleko od one slike velike zvijezde. "Treneru smijem li ovo, treneru smijem li ono, treneru može li to ovako...", otvoreno, u svakom trenutku, poluozbiljno komunicira s Ivanom Ivančićem, pred kamerama i diktafonima i daleko od njih. Ivančić može samo uživati, u svojim rukama ima dijamant, uigran su i sjajan tim, znaju pravila igre svatko sa svoje strane i koliko dobro funkcioniraju pokazuju i rezultati. Pokazat će i London, uvjereni smo.