Buđenje na svim meridijanima: Britanci, Amerikanci i šeici poludjeli za rukometom

Stari kontinent apsolutni je vladar rukometne igre. Europsko prvenstvo najjače natjecanje, Liga prvaka putem interneta solidno gledana i na drugim kontinentima, Bundes, ASOBAL i sada i LNH lige su koje privlače najviše interesa i to s razlogom, jer kvaliteta je debelo na njihovoj strani. Sve jači Veszprem, Kielce, u posljednji trenutak spašen bivši AG Kobenhavn, dokaz su da kompletna Europa želi imati jednake šanse u igri zvanoj osvajanje trofeja.

Tek rijetki Europljani prate ligaški rukomet na ostalim kontinentima, vrhunac nam je pogled na poznata imena unutar rostera nekoliko uvijek istih nacionalnih vrsta koje izbore svoje mjesto na svjetskim prvenstvima. IHF-ov Super Globe po mnogima je nepotreban turnir na kojem se smiješno u konačnici i gubi novac, no mogućnost suprotstavljanja različitih rukometnih svjetova, dvoboji aktualnog europskog (THW Kiel), južnoameričkog (C.D. Sao Bernardo), afričkog (Al-Zamalek), azijskog (Mudhar) i pacifičkog (Sydney University) prvaka mogu samo pomoći da ovaj sport još jače zaživi na svim stranama svijeta.

Europski rukometaši i bez ovog turnira imaju prenaporne sezone, posebno svake četiri godine u godini s dva velika reprezentativna natjecanja, no to je tema koja zahtjeva zasebnu analizu.

"Handball? Handball!"

"U svakom slučaju, utakmica je počela i vrlo brzo smo shvatili da je ženski rukomet luda kombinacija hokeja, košarke, lacrossea i filma Vincea Vaughna 'Dodgeball' i još su u njemu djevojke (Nije li zabavno gledati takav sport? I mislio sam...). Iz onoga što sam uspio shvatiti, potrebne su tri stvari da budete uspješni u rukometu: igrač poput Stevea Nasha, konstantan realizator s krila i dobar vratar. Moram biti iskren - nije još niti prvo poluvrijeme završilo kada smo se počeli pitati: "Zašto rukomet nije popularniji? " i "Zašto SAD nije bolji u rukometu? " SAD je užasan u rukometu, otprilike još lošiji nego da drugoligaške košarkaške igrače postavite nasuprot onim najboljima", duhovito je i na sebi svojstven način ovaj sport, sebi i svojim sunarodnjacima, opisao Bill Simmons u jednoj od kolumni koje je pisao iz Londona.

Foto: EPA

Najtrofejnija nacija nedavno završenih Olimpijskih igara, nacija koja tako suvereno vlada jednim drugim momčadskim sportom - košarkom - tiho je pratila rukometni turnir, a nakon posljednjeg dana i borbe za medalje interes u SAD-u znatno se povećao. Nadaju se Amerikanci kako bi kroz nekoliko godina, no bliže realnosti nekoliko olimpijskih ciklusa, svoj rukomet mogli dovesti u jedno potpuno drugačije stanje. Biti konkurentni ostalima, čak i u mogućnosti osvajanja odličja. Simmons je većim dijelom prisustvovao utakmicama ženskog turnira, a i uzevši u obzir da su u nogometu (zlato), vaterpolu (zlato), odbojci (srebro) i odbojci na pijesku (zlato i srebro) od svojih kolega uspješnije upravo Amerikanke ne bi bilo čudno da željeni razvoj prvo dostigne ženska selekcija.

New York City Team Handball Club jedan je od najozbiljnijih promotora rukometa u SAD-u. U svibnju ove godine njegovi su članovi osvojili četvrti naslov najbolje momčadi u posljednjih pet godina, a upravo traju predbilježbe za probne treninge. Upravo su Olimpijske igre zaslužne za povećani broj upita gdje se i kako oprobati u ovom sportu. Amerikance rukomet privlači svojom kompletnošću; "veliki broj zgoditaka kao u košarci, grubost ragbija i vještine slične onima koje krase nogometaše čine ga kompletnim sportom", a u stvaranju novih zaljubljenika, a zatim i potencijalnih budućih profesionalnih rukometaša, služe se i statistikom koja govori kako Svjetsko rukometno prvenstvo po praćenosti ne zaostaje mnogo za ostalim spektaklima poput Super Bowla, Formule 1, nogometne Lige prvaka, finala svjetskog ragbi kupa i World Series u bejzbolu, te Wimbledonskog finala.

"Move your legs and run fast"

Rukomet je u povojima i u zemlji domaćina posljednjih Olimpijskih igara, a tome svjedoči i ovaj savjet izbornika britanske muške vrste, Dragana Đukića, za vrijeme jednog od time-outa. Upravo zbog ovih OI, mahom amaterima, 2005. godine sklepani muški i ženski sastavi ukupno nisu uspjeli osvojiti niti bod u natjecanjima kroz skupinu, no da imaju želju napredovati i biti konkurentniji demonstrirati je mogla njihova ustrajnost na terenu, njihova slavlja nakon pogodaka, nevezano za protivnike i tada aktualan rezultat, a posebno radost na klupi u 21. minuti susreta s Islandom kada je zbog "samo" minimalnog vodstva Gudmundur Gudmundsson odlučio pozvati minutu odmora.

Baš kao i Amerikance i Britance prema naprijed, jednim dobrim dijelom, gura želja za proširivanjem sportskih horizonata, odnosno mogućnost uključivanja u "ostale" sportove s ciljem još uspješnije berbe medalja. Đukić, koji će uskoro preuzeti vođenje izraelske vrste, nakon posljednjeg nastupa kratko, ali jasno prokomentirao je učinjeno baš kao i budućnost koja čeka ovaj sport unutar granica Velike Britanije. "Naša je momčad imala veliki problem u nedostatku bilo kakvog iskustva. No svi moraju znati da je ovo tek početak. Moje je osobno mišljenje da vrijeme za britanski rukomet tek dolazi. Smatram da može postati jednim od jačih dvoranskih sportova jer se u njegovoj dinamici oslikava borbeni duh koji Britanci posjeduju."

Jesper Holmris, izbornik ženske selekcije, osim iskustva zaziva i više igračice. "Olimpijske igre pokazale su nam da nam treba još poprilična količina vremena kako bismo dostigli ono što smo zacrtali kao konačan cilj. Sve je u pravilnom i pametnom investiranju i ovdje prvenstveno ne mislim na financije. Za nacijama u vrhu zaostajemo prije svega fizički. Pod hitno nam trebaju više igračice. Ipak, bez obzira na sve ovo je pobjeda za nas, strast koju smo probudili prema ovom sportu daje nam za pravo da se nadamo fantastičnoj budućnosti." Spomenuti hendikep najbolje se mogao vidjeti u susretu protiv Ruskinja, srebrnih iz Pekinga.

"Sjajan je osjećaj vidjeti djecu u sportskim dvoranama umjesto na ulici i pubovima", nadodao je Đukić, a svoju su riječ dali i britanski sportski povjesničari. Tamošnje je društvo kroz povijest pokazalo da u fokusu njihova interesa mogu biti tri, odnosno četiri sporta maksimalno. U prijevodu isto znači borbu rukometa za naklonost britanskog puka s nogometom, golfom, kriketom, ragbijem i sve većom ljubavi za biciklizmom.

Stručnjaci koji su se proteklih sedam godina davali odgoju britanskih rukometaša i rukometašica nadaju se da njihov rad neće potući statistika povjesničara, a podršku im daju i kolege s drugih klupa. "Rukomet vrlo dobro pristaje karakteru Britanaca. I neki od naših predaka došli su s tog područja stoga gajim mišljenje da ovaj sport ima fenomenalnu budućnost u još jednoj zemlji više", pozitivan je i ohrabrujuć bio komentar bivšeg islandskog izbornika Gudmundssona, na čije se mišljenje nadovezao i predsjednik britanskog rukometnog Saveza John Brewer: "Veliki interes za ovim sportom je fenomen. Mediji su pomogli u najvećoj mogućoj mjeri. Rukomet je u Londonu bio jedna od glavnih tema za vrijeme doručka, na televiziji, Twitteru. Svi se pitaju kako ranije nisu otkrili ovaj sport, i što je važnije, kako se mogu uključiti u njegov razvoj ovdje. To je ono na što smo ciljali."

Money, money, money ...

Prizma je kroz koju Katarani nakon nogometa doživljavaju i rukomet. Prvi ozbiljniji projekt QSI (Qatar Sports Investments) je Paris Handball, odnosno njihovim riječima "stvaranje kluba koji će kroz neko vrijeme biti lider francuskog, ali i europskog klupskog rukometa". Na sličnim je temeljima građen sada već bivši AG Kobenhavn stoga će biti itekako zanimljivo pratiti može li i koliko dalje u svojim namjerama otići pariški klub. No osim investiranja u Paris, a s godinama vjerojatno i u još pokoji klub, bogati šeici iz Katara žele osnažiti i svoj domaći rukomet. Prva stepenica u tome je četvrto domaćinstvo IHF Super Globea.

"Igru protiv korejske reprezentacije je gotovo nemoguće uvježbavati u Europi, to je specifičan sustav s kojim smo imali puno problema", komentirao je izbornik mađarske vrste Lajos Mocsai i upravo zbog takvih i sličnih problema ovaj turnir ipak opravdava svoju svrhu. No kao i u svim ostalim segmentima Katarani novac i ovdje drže najvažnijom komponentom prema uspjehu. Uspjeh će za njih, najavili su, biti osvajanje turnira u režiji Al Sadda. Taj svoj krajnji cilj stavili su ispred mogućnosti saznanja koliko je daleko njihov rukomet u usporedbi s europskim i onim s ostalih kontinenata, pa su u pomoć pozvali trenera i čak osmoricu članova francuskog prvaka Montpelliera braneći se onom kako cilj opravdava sredstvo.

Foto: EPA

Sve to skupa trebalo bi biti priprema za Svjetsko prvenstvo 2015. koje je dodijeljeno Dohi. Domaćini žele zablistati i organizacijski, ali i kompetativno bez obzira što se tamošnja vrsta ne može pohvaliti pretjerano blistavim rezultatima. Neuspješna je katarska rukometna reprezentacija bila u nastojanjima da se plasira na svjetske završnice 2009. i 2011. godine, a 2007. je natjecanje završila kao 23. od ukupno 24 zemlje sudionice. Najbolji rezultat na azijskim prvenstvima je poraz od Kuvajta u finalu 2002. godine, nakon čega su uslijedila dva treća i dva peta mjesta. Međutim, na ovogodišnjem Prvenstvu Azije u Jeddahu došli su do finala prilično uvjerljivo i tamo u velikoj borbi izgubili od Južne Koreje rezultatom 23:22. Bilo je to dovoljno za još jedan plasman na Svjetsko prvenstvo, ovaj put u Španjolskoj 2013. godine čime su izjednačili uspjeh iz 2002. Što se OI tiče, to im je još uvijek nedosanjani san.

Isti cilj i ponovno isti način Katarani imaju u planu i kada je nacionalna vrsta u pitanju. Razni su svjetski mediji već pisali o kontaktima koje su tamošnji šeici ostvarili s nekim europskim rukometašima, a privoljeti bi ih trebali "sedmeroznamenkastim čekovima". Tri godine nenastupanja za svoju matičnu reprezentaciju jedini su uvjet za ispunjavanje ove ideje zbog čega su najveću prašinu digli izostanci nekolicine slovenskih reprezentativaca s Europskog prvenstva u Srbiji. "Ako ćemo stati u obranu Katarana, ova praksa je već uzela maha u sportu. Španjolska, Njemačka pa i Mađarska su je već koristile u posljednjih dvadesetak godina, međutim nitko se nije posebno bunio niti se dizala tolika prašina sve dok i Katar nije pokušao slično", poentirali su analitičari specijalizirani za rukometna pitanja.

Domaćinstva kao poticaj za razvoj

Rukomet je dugo, kroz najveći dio svoje povijesti, bio isključivo europski sport. Države sjeverne Afrike pod utjecajem Europe djelomično su održavale korak, ali tek u osamdesetim godinama dolazi do njegova pravog širenja. Južna Koreja je nakon dobivanja organizacije Olimpijskih igara 1988. godine počela u njega dosta ulagati i uspjela je stvoriti mušku selekciju koja nije u samom vrhu, ali se cijeni, dok je ženska jedna od najjačih selekcija današnjice. Britanci su rukomet upoznali u Londonu i razočarali se rezultatom, ali to razočaranje ih samo tjera da budu još bolji. Amerikanci su mentalitetom isti, počeli su i oni lagano gledati prema njemu kao zanimljivom sportu budućnosti.

Šeici iz bogatih arapskih zemalja imaju kapital, imaju i želju, no još uvijek nemaju neposredne proizvođače rezultata - igrače. Novac radi čuda i posebno ako im uspije projekt s ulaganjem u francuski klupski rukomet, ne treba sumnjati kako će učiniti sve da dobiju i jaku nacionalnu selekciju. Na ovaj ili onaj način. Teško je predvidjeti što će budućnost donijeti, ali temelji, za postizanje rukometa još globalnijim sportom, su postavljeni. Iako onaj europski još godinama može mirno gledati nastojanja ostalih da ugroze njegovu dominaciju.