Ovaj put bi moglo biti zauvijek

"Ovaj put bi moglo biti zauvijek."

Riječi su to od kojih je na neki način strahovao svaki ljubitelj Formule 1, a koje su uslijedile prvog četvrtka u listopadu 2012. godine nakon obavijesti jednog velikana o ponovnom odlasku u vozačku mirovinu.

Riječi kojima je utrka u Japanu na trenutak bačena u drugi plan i na neki način zaključena jedna era ovog sporta. Koja je trebala biti zaključena još 2006. godine, ali joj je veliki Nijemac omogućio "produžetak".

Ponovno su na vidjelo izašle emocije, iste one koje su pratile pobjedu Nijemca u Monzi prije šest godina. Ponovno je nekima "prisjeo" taj dan i ponovno je došlo vrijeme za analizu, ovaj put ne cijele Nijemčeve karijere, već samo njezinog drugog dijela, do čijeg kraja je ostalo još pet utrka.

Tih pet utrka teško može promijeniti dojam ostavljen u bolidu Mercedesa. Dojam koji je potrebno sagledati iz više od jednog kuta, u kojeg manje ulaze brojke i statistički podaci ostvareni na stazama diljem svijeta od 2010. godine, a više neke druge stvari, kojeg će različiti tipovi ljudi shvatiti na različite načine.

Reći da je Michael Schumacher pogodio što se vratio u Formulu 1 nakon tri sezone izbivanja iz nje u ulozi vozača bilo bi dosta smjelo i naći nekog s takvim mišljenjem dosta teško. No, s druge strane, pronaći nekog ljubitelja Formule 1 kojeg Schumijev povratak nije, ako ne usrećio, onda barem donekle obradovao, bilo bi još teže.

S te strane gledajući, povratak Schumija u Formulu 1 bio je potreban. Ako ne njemu samom, onda ovom sportu. Zasigurno.

S one druge strane promatrajući, neki će Nijemca dobronamjerno osuđivati i poručivati mu da je trebao ostati u mirovini, onoj mirovini u koju je otišao s mnogo viših pozicija od one sadašnje. Problem je vjerojatno predstavljala činjenica da Schumacher nije otišao s najviše pozicije jer je već prije šest godina njegovu nepobjedivost, vjerojatno i njegov ego, kojeg možda vrijedi spomenuti, narušio Fernando Alonso u koprodukciji s Flavijom Briatoreom.

Povratak u Mercedes, ponovno pod skute Rossa Brawna koji je netom prije poharao Svjetsko prvenstvo i u prvaka promovirao Jensona Buttona, činio se idealnim. Idealnom prilikom da se vrati na vrh.

Tada, početkom 2010. godine, kad je Formula 1 dobila još malo na atraktivnosti Michaelovim povratkom, glas naroda je bio podijeljen oko toga hoće li Nijemac doći do osmog naslova u svojoj karijeri, mada bi se sigurno našlo dosta njih koji bi se "kleli" u to.

No, kod razgovora o pobjedama Schumachera u svom drugom mandatu rijetko kad bi se ljudi razilazili u mišljenjima oko toga hoće li ona ili više njih doći. Za većinu je to bilo pitanje vremena, nešto u što su sumnjali samo dežurni sumnjivci.

Pet utrka prije kraja, vjerojatno konačnog kraja njegove karijere, u novu pobjedu vjeruju samo nepopravljivi optimisti i možda još sam Michael.

U 53 utrke sve što je Schumacher uspio napraviti je popeti se na postolje u Valenciji, prikupiti sve zajedno 191 bod, odnosno zauzeti devetu i osmu poziciju u prethodna dva izdanja Svjetskog prvenstva Formule 1, uz držanje 13. mjesta u aktualnoj sezoni. U isto vrijeme njegov momčadski kolega je redovito ispred njega u poretku, a u 2012. godini je uspio doći i do pobjede.

Michael, doduše, razloge za njega skromnog bodovnog učinka može tražiti i u čestim odustajanjima, što vlastitom, što momčadskom krivicom ili pod utjecajem drugih faktora. Samo u 2012. godini Schumacher je odustao u sedam od 15 utrka, godinu prije ukupno u pet navrata, uz još dva plasmana koja sugeriraju da je bio daleko od ozbiljnog utrkivanja tih nedjelja, a 2010. su ubilježena prihvatljiva dva neprolaska ciljem. 14 odustajanja u 53 utrke "bode u oči", pogotovo kad se sagleda podatak o pet odustajanja Nice Rosberga u istom tom razdoblju.

Je li razlog manjak sreće, neprilagođenost bolida Michaelovom stilu vožnje, sam taj agresivniji stil vožnje po sebi, posebno prepoznatljiv u dvobojima na stazi ili činjenica da Schumacher ipak više ne može u potpunosti odgovoriti zahtjevima ovog sporta, znaju donekle vjerojatno samo Ross Brawn i sam vozač. Možda se i odlazak u mirovinu može protumačiti kao Michaelovo priznanje posljednje navedene teorije, ali istovremeno je niz pokazatelja koji će ići u prilog pobornicima opozitne teorije.

Mercedes u posljednje tri godine definitivno nije bio na razini očekivanoj u javnosti, vjerojatno i u Mercedesu te ostalim momčadima. Sama brzina nije u modernom dobu ovog sporta bila dovoljna, "suradnja" s gumama, ključnim faktorom Formule 1 posljednjih godina, nedovoljno dobra, baš kao i mnoge druge stvari o kojima se može napisati zaseban tekst.

Schumacher više nije u rukama imao Ferrari, njegova realnost nisu bila uzastopna postolja i pobjede, mada se u najavama svake sezone upravo nešto takvo spominjalo. Nijemac je bio osuđen na stajanje u redu za pobjedu s mnogima iza Red Bulla i McLarena, odnosno čekanje da se loš dan vozača te dvije momčadi preklopi s dobrim vlastitim, kao i dobro odabranom strategijom. Dogodilo se to, gledamo li aktualnu sezonu, Rosbergu, dogodilo se Maldonadu, skoro i nekom od Lotusa, kao i Perezu. Događalo se nešto češće i Alonsu, ali Španjolčevu tajnu još nismo dokučili.

Sve u svemu, Schumiju se nije poklopilo. Čak ni onda kad je svojom izvedbom na asfaltu oduševljavao i podsjećao na neke prošle scene svoje karijere. Možda bi bilo fer da je, primjerice, u Kanadi prošle godine izborio postolje koje je zaslužio, u možda najboljoj utrci "druge" karijere. Možda bi bilo fer da nije odustajao kad mu se otvarao prostor za nešto više od borbe za pokoji bod, da se Romain Grosjean nije toliko često nalazio pokraj njega, da su prednja krila na njegovom bolidu bila čvršća, a DRS češće funkcionirao kako treba. Možda, ali nije. Nije se dogodilo, nije popravilo njegovu statistiku, ali dojam je ionako stvoren.

Taj dojam sugerira kako je Michael Schumacher odradio tri sezone koje će samo uveličati sliku stvorenu o njemu u posljednjih dvadesetak godina. Unatoč tek neznatnom popravljanju statistike u odnosu na stanje iste 2006. godine, Schumacher je pokazao koliki je njegov profesionalizam, motiv za napredovanjem i radom za momčad, čije će plodove ubrati možda baš Lewis Hamilton.

Schumacher je pokazao dio razloga zašto je, pomalo glupo rečeno, ali i najjednostavnije, Schumacher. Često je pokazivao vozačima oko sebe kako izgleda start na tragu idealnog, barem dva ili tri kruga duže držao iza sebe brže bolide i pokušavao pronaći put ispred suparnika samo tamo gdje to pokušavaju vozači poput njega. Pokazao je netom spomenute vozačke kvalitete, tu čuvenu njemačku upornost i privrženost ovom sportu.

On je u tri sezone zasigurno uživao, mada je bio daleko od izdanja kojima je postao sinonim za dominaciju, ne samo u granicama Formule 1. Uživali su u njegovom povratku na staze svi ljubitelji oktanskog cirkusa, vjerojatno čak i oni kojima je u proteklom desetljeću bio "trn u oku". Ovako nedominantan konačno je odavao dojam čovjeka u bolidu, bio je "jedan od", a ne "sam na vrhu", a šampione u takvom izdanju ponekad ljudi vole vidjeti, makar izgubili svoja šampionska obilježja. U posljednje tri godine vjerojatno je postao i manje mrzak onima koji su gajili negativan stav prema njemu.

Povratak Michaela Schumachera u Formulu 1 se, može se na kraju zaključiti, trebao dogoditi. Ponekad nije bitno sagledavati smislenost nečega kroz uspjehe ostvarene time, već smisao naći u, ovaj put, samom povratku Nijemca. Ponekad se, dakle, ponekom velikanu "progleda kroz prste" i zapamte samo "lijepi dani".

Ponekad je dovoljno izraziti zahvalnost za sudjelovanje, makar i pasivno, u jednoj eri koja je obilježila ovaj sport.

Eri Michaela Schumachera, čovjeka koji će se još pet puta naći na startu utrke u natjecanju koje ga je proslavilo, ali i natjecanju kojemu je on dao značajan pečat. Zatim će otići, ponovno napustiti posao kojeg je najbolje odrađivao i učiniti nedjelje malo praznijima, bez obzira na sva uzbuđenja koja uvijek dolaze s Formulom 1.

Ponajveći izdanak ovog sporta po drugi put će prepustiti stazu "nekim novim klincima".

"Ovaj put bi moglo biti zauvijek."