Daleko od vrha, još dalje od dna

54 naslova škotskog prvaka, 33 osvojena škotska kupa, 27 osvojenih Liga kupova, jedan Drybrough kup i jedan Kup pobjednika kupova. Sve to i još mnogo, mnogo više može se spomenuti uz ime jednog škotskog kluba.

Kluba ili nečeg većeg od kluba, većeg od isključivo sportskog kolektiva. Simbol jedne religije, religija sama po sebi, pokret ili način života. Bježanje od svakodnevice ili dodatno uljepšavanje te iste svakodnevice. Svatko tko pripada "plavom" dijelu Glasgowa na svoj će način opisati klub osnovan 1872. godine. i nitko neće biti u krivu.

Riječ je, naravno, o Rangers Football Clubu, članu četvrtog razreda škotskog klupskog nogometa.

Zašto četvrtog? Iz jednostavnog razloga što se u nekim državama konkretnim potezima slijede zakonski akti.

Ranije spomenuti škotski velikan u proteklih nekoliko godina prolazi kroz možda i najteže trenutke u povijesti, a tek će budućnost pokazati jesu li najteži zaista i prošli. Problemi su se pojavili negdje početkom novog tisućljeća kad su u klubu iz nekih razloga, dobro, očito iz razloga nedovoljne imaštine, odlučili ignorirati porezne obveze.

U međuvremenu su potraživanja poreznika narasla na više milijuna, odnosno više desetaka milijuna funti, a dolaskom na čelo Rangersa Craiga Whytea stigla su i obećanja kako će dug naslijeđen od vladavine Davida Murraya biti saniran. Međutim, porezni dugovi i kazne ovaj put su izvojevali pobjedu, na svojoj strani imali su uređenu državu i zakone.

Spor s britanskim poreznim, kao i carinskim vlastima, pokazao je kako su Rangersi u "crvenom" 49 milijuna funti. Također, protiv kluba je pokrenut sudski postupak zbog načina isplaćivanja djelatnika i ponekih igrača na način da su se njihova potraživanja pretvarala u neoporezive dioničarske udjele u vlasničkoj strukturi kluba, čime se na neki način upuštalo u "dribling" poreznog sustava

U nemogućnosti da pribjegnu metodi "solarnog" plaćanja, kao što su u sezonama prije bili u nemogućnosti prihode izjednačiti s rashodima, a nedovoljno poučeni iskustvima ponekih balkanskih sportskih kolektiva, klupski čelnici odlučili su se za populistički gledano možda nepopularan potez, ali vjerojatno jedini moguć.

Onog dana kad su oni koji se Hajdukom diče slavili 101. rođendan tog velikana jedan još dugovječniji škotski velikan tako je službeno bankrotirao i stavio se na raspolaganje stečajnoj upravi. U škotskoj Premier ligi natjecanje je nastavio uz oduzimanje deset bodova, a sezonu je završio na drugom mjestu s 20 bodova manje od prvaka Celtica.

Bankrotirao i prestao postojati, svu svoju trofejnu povijest ostavio prošlosti, osuđenu na uspomene, a nikako na ponavljanje iste? Pa i ne baš.

"Stari" Rangers jest osuđen na prestanak postojanja, ostavljen u rukama likvidatora BDO-a, kasnije se pokazalo uz ukupan dug od 94 milijuna funti, ali je istovremeno osnovana druga kompanija pod imenom Sevco Scotland Ltd., koja je preuzela imovinu, poslove i povijest ovog kluba. Ubrzo je preimenovana u Rangers Football Club Ltd. i "novi" Rangersi bili su pred novom epizodom svoje stoljetne priče. Škotska nogometna liga priznala je novom klubu nastavak na tradiciji starog, što je značilo da će Rangersi aktualnu sezonu započeti u Division Three, četvrtom razredu škotskog klupskog nogometa.

Doduše, uoči sezone upućena je molba čelnicima vodstva natjecanja da se Gersi priključe Premier ligi, ali takva opcija je odbijena uz deset klupskih ruku protiv toga. S druge strane, 25 od 30 klupskih ruku članova Scottish Football League glasalo je da momčad s Ibroxa natjecanje nastavi u spomenutoj Division Three i tako je ova priča dobila nastavak.

Ukratko je to bilo o ukupnoj situaciji na Ibroxu, a nekako je logično da uslijedi i osvrt na onaj dio kluba bez kojeg on sam po sebi ne bio smislen, barem prema pravilima igre. Uz dužno poštovanje navijačima, koji će dobiti svoju crticu u ovom tekstu, riječ je o momčadi, igračima pod vodstvom menadžera Allyja McCoista, najboljeg strijelca u povijesti ovog kluba s 355 pogodaka, koji se na sadašnjoj poziciji nalazi od svibnja 2011. godine.

U svlačionici McCoist danas ima igrače vrijedne sve zajedno oko 11 milijuna funti, prema slobodnoj procjeni njihove tržišne vrijednosti od strane transfermarkta. Uz odlaske dobrog dijela iskusnijih igrača na raspolaganju je roster s prosjekom godina 23,9, uz tek četiri igrača koja su zašla u četvrto desetljeće života.

Odljev s Ibroxa uslijedio je već po prvim naznakama financijskih problema, a nakon konačnog sloma dvadesetak igrača pronašlo je svoje nove poslodavce, u pet slučajeva u engleskom Premiershipu, od čega je klub utržio manje od 1,5 milijuna funti, gotovo zanemariv iznos s obzirom koliko neki otišli pojedinci vrijede. Otišle su najveće zvijezde poput Stevena Naismitha, Stevena Davisa, Mauricea Edua, Stevena Whittakera, Kylea Laffertyja, Allana McGregora, Carlosa Bocanegre, Dorina Goiana i ostalih, dok je jedan od legendarnih igrača kluba, može se tako reći, Saša Papac, zaključio karijeru.

U suprotnom smjeru uglavnom su stizali mlađi i neafirmirani igrači, uz koje se gotovo obavezno povezivao termin "slobodan igrač". Tek je za izvjesnog krilnog igrača Davida Templetona plaćena odšteta, nešto niža od 900 tisuća funti. Također, neki su iskazali vjernost klubu i nastavili svoju epizodu na Ibroxu, poput kapetana i najboljeg strijelca Lee McCullocha, vratara Neila Alexandera i braniča Leeja Wallacea, iako su s obzirom na zrele igračke godine i reputaciju mogli naći i drugi angažman.

McCoist je na raspolaganje dobio momčad s kojom bi u elitnom razredu škotskog nogometa teško konkurirao za nešto više od dna poretka, no za četvrtu ligu je to bilo sasvim dovoljno. Barem se zasad takvim čini. Prvom sastavu je, sasvim očekivano, priključen određen broj igrača iz juniorskog pogona pa se tako u trenerovoj rotaciji nalaze i četiri igrača do 19 godina starosti. Dvojica su se nametnula i iskoristila svoju priliku, 17-godišnji napadač Barrie McCkay i godinu stariji veznjak Lawis MacLeod sudjelovali su u svim prvenstvenim susretima ove sezone te zajedno bili autori dva pogotka i tri asistencije.

Nakon devet kola, odnosno ogleda sa svim suparnicima, Rangersi se nalaze na vrhu tablice s 18 bodova, do kojih su došli s pet pobjeda, tri remija i jednim porazom kod osmoplasiranog Clydea, uz ukupno samo sedam primljenih pogodaka. Prema odigranoj četvrtini sezone može se zaključiti kako će Gersima za ulazak u viši rang najveći konkurenti biti Elgin City, gradski rival Queen's Park i Peterhead, koji redom zaostaju dva, tri, odnosno četiri boda. Vrijedi napomenuti kako prvo mjesto donosi izravan plasman u Division Two, dok preostala tri kluba sudjeluju u doigravanju za viši rang natjecanja.

Škotskog velikana već sad svi vide na vrhu tablice, u najgorem slučaju u doigravanju, što znači da će korak bliže Premier ligi doći već u sljedećoj sezoni. Dat će to vjerojatno novu euforiju svim navijačima, čelnicima, igračima, oružarima i čistačicama ovog kluba. Svim ljubiteljima škotskog nogometa, makar i navijači Celtica bili, koji žele nazad prvenstveni Old Firm kojeg će sa sigurnošću imati, koji žele nekoga "mrziti" i imati protiv koga navijati. Škotski nogomet odavno su u velikom dijelu samo Celtic i Rangers, mada bi kod manjih klubova ovo izazvalo ljutnju, ali generalizirajući situaciju ovaj zaključak itekako drži vodu.

Svojevrsna katarza "polovice škotskog nogometa" zapravo je jedini način da se o škotskom nogometu ponovno jednog dana priča u komparativima i superlativima, o zdravom sportskom podneblju. Realno, trenutno puno više od nogometaša pažnju privlače oni koji često intenzivnije od igrača samih proživljavaju svaki pogodak, promašaj, skok i dribling, krivo dodavanje i preciznu asistenciju. Ostavština simbioze jedne obične igre i neobične ljudske strasti, dokaz koji prkosi pobornicima teorije da je kvaliteta izvedenog na travnjaku najveći čimbenik punjenja ili pražnjenja tribina.

Jer kako objasniti 49.463 čovjeka koja će provesti poslijepodne gledajući razinu nogometa do koje mnogi od njih mogu vjerojatno i sami doći uz određeni period fizičke pripreme. Dobro, ova misao nosi dužnu ispriku onima čijim igračkim kvalitetama dugujemo nešto ljepši opis, ali škotsko četvrtoligaško društvo nikako nije nedostižni san mnogima koji snuju karijeru nogometaša.

"Nije važno koja smo liga, gdje igramo, protiv koga igramo. Važno je da su Rangersi", reći će netko od navijača u brojnim reportažama o ovoj ljubavi. Sličnu, možda i istu rečenicu, moglo bi se čuti od velikog dijela od preostalih skoro 50 tisuća gledatelja na utakmici četvrte lige između kluba s Ibroxa i Queen's Park Rangersa. Svi od reda ujedno su postali sudionici svjetskog rekorda po posjeti jedne utakmice ovog ranga natjecanja.

Svi od reda možda nisu ni imali definirano mišljenje u trenucima kad je njihov klub "visio o koncu, emocije su možda zatrle put razumu u razmišljanju o budućnosti, ali ovaj sadašnji put za ovaj klub je jedini ispravan, baš kao što bi i za mnoge druge bio ili će biti. Bez obzira koliko će trebati da se Gersi vrate u ligu sa svojim najvećim rivalom i postanu financijski konkurentni, tri, četiri, pet, šest ili više godina, bit će to gotovo zanemariv period u ukupnoj povijesti ovog kluba ili, bolje rečeno, pokreta.

Prva liga i vrh još su daleko, ali dno, za koje svaki ljubitelj nogometa ne želi znati kako bi izgledalo, još je dalje. Glasgow i dalje ima dva velikana, dvije najljepše strane ovog grada koji malo čim drugim plijeni. Prvenstveni Old Firm će se jednom ponovno igrati, plavi dio Glasgowa ponovno će slaviti trofeje, a dotad:

"Nije važno koja smo liga. Važno je da su Rangersi."