Novi dosanjani san San Francisca

Ugodna iznenađenja

Tri su momčadi napravile veliki pomak u kvaliteti svojih sastava, načinu funkcioniranja i igre te naposljetku u onome najbitnijem, rezultatima. Te tri momčadi su Oakland Athleticsi, Baltimore Oriolesi te Washington Nationalsi.

Ovi prvi su kroz čitavu sezonu, naročito u njenom drugom djelu, dolazili do pobjeda u velikom broju dramatičnih i do kraja neizvjesnih utakmica što govori i podatak da je 2012. godina Athlethicsima donijela čak 15. walk off pobjeda uključujući i onu u doigravanju protiv Tigersa kada je Coco Crisp po četvrti put u tih 15 utakmica bio čovjek odluke. Odlično postavljena bacačka postava, puni pogodak dovođenjem Josha Reddicka te malo sreće bila je dobitna kombinacija koja je dovela do toga da se ova generacija Oaklanda uspoređuje s onom od prije 20 godina, a kako neki analitičari u šali govore i do toga da su ljudi u Hollywoodu počeli razmišljati o Moneyball 2 projektu.

Baltimore Oriolesi su prvi puta nakon 90-ih godina prošlog stoljeća postali prava konkurentska momčad na istoku AL-a. Fantastična home run sezona, odlično bacanje koje je posebno obilježio Jim Johnson s 51 obranom vodstva te odlična obrana u drugom dijelu sezone bili su ključ uspjeha za Ptice ove sezone, što odlazak u divizijsku seriju nakon mnogih godina razočaranja za njih svakako i jest.

Nationalsi su praktički čitavu svoju sezonu bazirali na svojim bacačkim zvijezdama Stephenu Strasburgu, Giu Gonzalezu te Jordanu Zimmermannu. Naravno, prvog doigravanja otkako je franšiza preselila u Washington svakako ne bi bilo bez odličnih sezona Ryana Zimmermana i Adama LaRochea, ali upravo su "ljudi s brežuljka" bili ono što je Natse izdignulo iznad svih na istoku NL-a. Nesretno ispadanje u doigravanju od Cardinalsa te sporna odluka vodstva kluba da u tom doigravanju radi zdravstveno-planerskih razloga ne bude zvijezde Strasburga ostavili su gorak okus u ustima njihovih navijača i dojam da se moglo i više. U svakom slučaju, 2012. je sigurno bila prekretnica za razvoj ovog kluba koji će u narednu sezonu ući s puno više poštovanja od strane njihovih konkurenata.

Rookie senzacije

Ako je netko možda sumnjao u dobru budućnost ovog sporta i brinuo o tome hoće li u naredno vrijeme biti velikih zvijezda koje će moći konkurirati onima u ostalim američkim profesionalnim ligama, 2012. je definitivno uklonila sve te dvojbe jer su Mike Trout i Bryce Harper pokazali kako će se njih puno toga pitati u godinama koje dolaze.

Trout, igrač LA Angelsa, još je uvijek u tijesnoj utrci za MVP-a lige, a u toj utrci je čak i uvjerljivo vodio dok Miguel Cabrera nije počeo davati do znanja da trostruka kruna nije nemoguća misija. Spektakularne obrambene izvedbe koje će naći mjesto u svim pregledima protekle sezone te vrhunska napadačka igra smjestile su ovog 21-godišnjaka uz bok najvećih zvijezda MLB-a. Koliko je ovaj mladić igrao iznad svakog očekivanja govori i pomalo nevjerojatan podatak da je on prvi rookie u povijesti koje udario najmanje 30 homera te ukrao 40 baza (30, 49) u jednoj regularnoj sezoni.

Harper je pak u Washingtonu predstavljao mlade, nadolazeće snage NL-a, a to je činio više nego dobro što činjenica da je postigao 98 runova, 59 RBI-ova uz 22 homera više nego zorno pokazuje. Stvar još više dobiva na značenju ako se zna da je kroz čitavu regularnu sezonu 2012. godine Harper bio teenager jer je tek 16. listopada ove godine napunio 20 godina.

Razočaranja

Dva kluba koja su definitivno imali veća očekivanja na Spring Trainingu 2012. godine, baš kao i njihovi navijači, su Boston Red Soxi i Miami Marlinsi. Ekipa iz Bostona koja je prošle godine na dramatičan i za njih tragičan način ispustila mjesto koje vodi u doigravanje ove sezone nije niti bila u kombinacijama za to mjesto, točnije bila je kilometrima udaljena od takvog ostvarenja. Rezultat katastrofalne sezone Bosoxa bilo je otpuštanje, uz veliku pompu dovedenog, menagera Bobbyja Valentina, kao i čistka unutar sastava nakon koje su u velikoj razmjeni svoju igračku sreću u LA Dodgersima potražili Adrian Gonzalez, Carl Crawford i Josh Beckett.

Marlinsi nisu uspjeli ni u kojoj mjeri iskoristiti veliki adrenalin i entuzijazam u najvećem gradu Floride nastao otvaranjem novog stadiona, stvaranjem novog izgleda kluba te dovođenjem igračkih zvijezda i kontroverznog skippera Ozzieja Guillena. Dapače, igrali su manje-više očajno kroz cijelu sezonu te uvjerljivo zauzeli posljednju poziciju na istoku NL-a. Kao i kod Bostona i u Miamiju je takva sezona rezultirala odlaskom velikih imena. Hanley Ramirez otišao je put Los Angelesa u već spomenute Dodgerse, dok je Omar Infante završio u, kako će se poslije pokazati, prvacima AL-a, Detroit Tigersima. Jasno, Guillen je dobio otkaz baš kao i njegov kolega Valentine.

LA Dodgersi nisu toliko razočarali konačnim plasmanom, iako je bilo puno onih koji su ih već u lipnju vidjeli u doigravanju, koliko propuštanjem prilika i nemogućnošću da iskoriste vrhunski start sezone i igračke kapacitete malo prije spomenutog dvojca (Crawford je već tada bio out za sezonu) iz Bostona i bivšeg Marlina Ramireza. Diviziju koju su na kraju osvojili, kako će se kasnije pokazati MLB prvaci, Giantsi označio je miran završetak sezone jer je ekipa iz San Francisca stvorila značajnu prednost, a Dodgersi kao što nisu ozbiljnije prijetili Giantsima nisu do doigravanja uspjeli doći niti putem Wild Carda.

Izvedbe koje su obilježile 2012.

Protekla sezona je već sad postala označena kao sezona vrhunskog bacanja. Čak tri savršene utakmice (Philip Humber, Matt Cain, i Felix Hernandez) i tri no-hittera (u izvedbi jednog bacača) daju za pravo onima koji tvrde da su upravo bacači najveće zvijezde 2012. godine. Međutim, nemoguće je ne sjetiti se Josha Hamiltona i njegova četiri home runa protiv Baltimorea ili ne spomenuti tri homera Pabla Sandovala u ni manje ni više nego World Seriesu. Isti taj teren Baltimorea gdje se Hamilton upisao u povijest bio je mjesto događanja možda i najbolje obrambene reakcije sezone u izvedbi spominjanog Trouta. Svakako, kada se priča o najboljim potezima u obrambenom dijelu igre treba podsjetiti i na akrobatske poteze Rajaija Davisa protiv Yankeesa, odnosno Cocoa Crispa u susretu protiv Tigersa.

San Francisco Giants

Naravno, prvaci zaslužuju posebnu pozornost i analizu onoga što su postigli. San Francisco Giantsi su po sedmi puta postali MLB prvaci (od tih sedam naslova pet su ih osvojili pod imenom New York Giants igrajući kao klub iz New Yorka) i tako drugi put u samo tri godine Commissioner's Trophy donijeli u San Francisco. Na kraju regularnog dijela sezone omjer pobjeda i poraza im je iznosio 94-68, a čak su u dvije serije za vrijeme doigravanja bili na samo poraz od ispadanja. Protiv Cincinnatija u divizijskoj seriji su gubili 2:0 u utakmicama, dok ih je St. Louis u ligaškoj seriji vodio s 3:1 nakon četiri odigrana susreta.

U World Seriesu su više nego uvjerljivo svladali Tigerse u četiri ogleda i tako na najbolji mogući način okončali sezonu koja nije počela tako bajno za njih. Naime, odmah na početku sezone izgubili su svog glavnog zatvarača, Briana Wilsona, a LA Dodgersi su odličnim startom sezone odmakli na divizijskoj ljestvici. Savršenom utakmicom Matta Caina stvari su počeli ići nabolje za ekipu Brucea Bochyja što je dodatno potvrdila sve bolja forma njihove glavne zvijezde Bustera Poseyja. Uz najveća imena u sastavu, od kojih navijači Giantsa uvijek očekuju najviše, posebno u utakmicama doigravanja "iskočila" su i neka manje proslavljena imena. Tako je Marco Scutaro izjednačio rekord u broju udaraca u ligaškoj seriji (14) te zabilježio udarački niz od deset utakmica u doigravanju. Činilo se kako je Angel Pegan svaki puta na bazi kada to Giantsovim sluggerima treba, a pridošlica iz Philadeplphije, Hunter Pence je odličnom obranom i motivacijskim govorima čitavo vrijeme dizao raspoloženje u svlačionici.

Brojke u 2012.

Kako stara američka izreka kaže da i muškarci i žene lažu, ali brojke ne, nije zgorega pozabaviti se nekim podacima u obliku brojki kako bi se stekao dojam o nekim događanjima u protekloj sezoni te na taj način sumirati 2012. godinu i čekati onu narednu kada će u proljeće MLB igrači ponovno zauzeti svoje pozicije i krenuti u novu sezonu, u kojoj će se igrati s izmjenama pravila u interleague serijama i premještanjem Houstona u zapadni AL.

Najveću posjećenost zabilježila je Philadelphia na svom CIitizens Bank Parku s prosjekom od 44-021 gledatelja po utakmici, odnosno s ukupnih 3.565.718. S druge strane, najmanje publike je dolazilo na utakmice Tampe Bay, gdje je na ukupno 81 susret došao tek 1.559.681 gledatelj. Miguel Cabrera je s prosjekom udaranja .330, 44 homera i 139 RBI-ova osvojio prvu trostruku krunu nakon davne 1967. i briljantne sezone Carla Yastrzemskog. Derek Jeter proživljava drugu mladost te je tako u 2012. s novih 216 udaraca došao na ukupno 3.304 u karijeri i 10. mjesto svih vremena kao jedini aktivni igrač u top 30 ove slavne liste. (vodeći na listi je Pete Rose s 4.256 udaraca)

Detroit Tigersi su tijekom regularne sezone samo dva puta ostali bez runova na semaforu što je ujedno bio i najmanji broj takvih utakmica koji je neki klub zabilježio u 2012. godini, da bi u World Seriesu u samo četiri utakmice zabilježili isti toliki broj maksimalno neefikasnih utakmica. Najviše home runova je udareno na Yankee Stadiumu, 2.85 po utakmici, dok ih je najmanje zabilježeno na stadionu prvaka, AT&T Parku u San Franciscu, samo 1.04 po utakmici.