Neopasni i porozni - Dinamova područja za napredak

Dinamo u 200. nastup u Uefinim natjecanjima kreće s 10 poraza u nizu u grupnoj fazi Lige prvaka. Porto i Dynamo Kijev preostale su šanse hrvatskom prvaku da ne izjednači neslavan rekord Anderlechta (12 uzastopnih poraza), da ne postane 16. momčad koja nije osvojila ni bod (a zahvaljujući lanjskoj sezoni, već je u tom društvu), da ne postane tek treća momčad koja nije postigla pogodak (Deportivo i Maccabi Haifa) i, po mogućnosti, da ne sruši vlastiti rekord po broju primljenih golova (22). Puno ružnih brojki, ali to je realnost prema onome što Dinamo ove dvije godine pokazuje u Ligi prvaka.

Dakako, dvostruki prvak Europe i momčad koja je još neporažena ove sezone, Porto, nije idealan suparnik za prekid crnih nizova. Dinamu teoretski na ruku ide što je Porto već osigurao prolazak dalje, no Porto želi biti i prvi u skupini, a opuštenost nije uvijek pozitivan znak za autsajdera jer tada favorit zna zaigrati maštovito, dopadljivo, za gušt.

No, Dinamu je ovo nova prigoda da prestane ponavljati prošlu sezonu. Tada se raspao u zadnja dva kola i do kraja pokvario dojam, a nakon vrlo slične četiri utakmice ove sezone, ne smije si dopustiti isto protiv Porta i kijevskog Dynama. Postoje li argumenti da je ovogodišnji Dinamo barem za nijansu bolji od lanjskog?

Za sada, nema ih previše.

Dinamo iste stvari radi bolje od prosjeka, iste lošije od prosjeka, a iste na razini prosjeka Lige prvaka. Ukratko, Modri imaju solidan broj dodavanja, dobro trče, ali su prilično neopasni.

Dinamo je ove sezone nadtrčan samo u Kijevu, a s prosjekom od 116 pretrčanih kilometara Modri su 2.5 km iznad prosjeka natjecanja. Iako taj ukupni broj skriva neke važnije, poput broja sprinteva, on svjedoči kako hrvatski prvak uspijeva odgovoriti na "plućne" izazove Lige prvaka i tako zadovoljava jedan od osnovnih kriterija. Štoviše, očito je iz tih brojki da se Modri trude, da voljni element nije upitan.

Ono što brojke ne mogu otkriti jest razlika u samoj brzini i fizičkoj snazi, gdje su Modri često inferiorni.

Nadalje, Dinamo je i lani (podaci također nakon prve četiri utakmice) bio solidan po broju i uspješnosti dodavanja, ove sezone je još "mrvicu" bolji. S uspješnošću od 70 posto (prosjek Lige prvaka je 71 posto) te 336 točnih dodavanja po utakmici, Dinamo spada u zlatnu sredinu Lige prvaka. Usporedbe radi, manji broj dodavanja po utakmici imaju Dynamo, Olympiakos, Milan, Malaga, Borussia, BATE, Cluj, Benfica, Spartak i Celtic (kod posljednja tri valja spomenuti kako su u skupini s Barcelonom što iznimno utječe na ovu statistiku). Jedan Cluj, koji se još uvijek bori za prolazak u drugi krug, ima tek 176 točnih dodavanja po utakmici (od 353 pokušaja), od čega je više od 40 posto - dugih lopti.

Dinamo je u Kijevu konačno imao i veći posjed od suparnika, no i omjer kod PSG-a (52-48 za domaće) svjedoči da Modri sve bolje uspijevaju parirati u posjedu lopte.

To mogu zahvaliti svojim srednjacima, prije svih Mateu Kovačiću koji je u posljednje tri utakmice (u prvoj protiv Porta igrao je tek 11 minuta) imao 159 točnih dodavanja uz 86 posto uspješnosti, što su već zaista respektabilne brojke. U tom pogledu, dobrih nastupa imali su i Brozović (50/66 u Parizu, 40/51 u Kijevu) i Ademi i Sammir i Vida, a Šimunićevih 36/37 na Parku prinčeva dokazuje njegovu tehničku superiornost.

S obzirom na Dinamove manjkavosti u nekim drugim elementima, ove brojke potvrđuju i dojam iz samih utakmica kako Dinamo u posjedu lopte, u tehnici dodavanja, ne zaostaje za prosjekom Lige prvaka. Daleko je od razine najboljih, ali je bolje od jedne tehnički limitiranije skupine klubova.

Zašto su, onda, i takvi uspješniji od Dinama?

Dinamov problem je što mu je snaga upravo ono što je još veća snaga klubovima jačima od njega, a kao klub iz četvrtog bubnja uvijek igra s takvima. Dinamo uspijeva biti prosječan u držanju lopte, no PSG i Porti su - nadprosječni.

S druge strane, Dinamo je slab u onome u čemu autsajder mora biti dobar kako bi parirao jačemu - u fazi obrane i u realizaciji napada.

Dinamo prima golove iz prekida i iz (polu)kontri, onako kako slabija momčad nikako ne smije primati golove ako želi imati šansu za uspjeh. I protiv očigledno jačih suparnika kao što su Porto ili PSG (čak više u Parizu nego u Zagrebu), Dinamo je imao relativno duge periode gdje mu protivnik nije bio opasan dok su Modri držali čvrsto svoje redove i linije, dok ih je dovoljan broj pokrivao vlastitu sredinu. No, čim se zbog primljenog pogotka Dinamo morao otvoriti, kvalitetniji suparnici su to iskažnjavali.

Dinamu, posebno ove sezone, nedostaje agresivnosti. Samo 8.5 prekršaja po utakmici? To si rijetko mogu priuštiti i Barcelona ili Manchester United, a kamoli slabije momčadi poput Dinama. Usporedbe radi, lani je APOEL radio 15 prekršaja, Otelul Galati 18, Viktoria Plzen također 15.

Nekolicina igrača ne cijeni dovoljno posjed, olako predaje loptu suparniku, a to se u Ligi prvaka nerijetko kažnjava. Nije PSG u Zagrebu dao dva gola iz nekog dugog, organizianog napada, već nakon dva nepromišljena dodavanja Luisa Ibaneza. Prvi gol u Parizu? Dekoncentracija kod prekida. Drugi gol u Kijevu? Serija pogrešnih odluka u dodavanjima ispred vlastitog šesnaesterca. Prvi gol protiv Porta? Loše ispucavanje. Drugi gol? Polukontra.

Sve te pogreške znak su nekvalitete zbog koje Dinamo i ima nulu na kontu, no nije to nekvaliteta u nogama, nego u glavi. Što je, dakako, također dio igre, ali je dio koji se može ispraviti radom, razmišljanjem, koncentracijom, učenjem, treningom.

Ukratko, Dinamo bi morao biti sposoban u 12 utakmica Lige prvaka, čak i protiv redom jačih suparnika, barem jednom ne primiti pogodak, ako bi mu to bio cilj.

No, Dinamu to nije cilj, Dinamo uporno želi i do pogotka, a sterilnost u tom segmentu igre dinamovce frustrira još više nego obrambeni propusti.

Dinamo ove sezone u prosjeku puca još manje nego lani (tek sedam udaraca u prosjeku, od toga četiri na gol), što je daleko ispod prosjeka Lige prvaka. No, najočitija razlika između Dinama i ostalih klubova je u broju opasnih ulazaka u kazneni prostor (bilo pojedinačno bilo dodavanjem) - Modri imaju tek 4.25 takvih situacija po utakmici, po čemu zajedno s Nordsjaelandom (koji ima teže protivnike) drže začelje ljestvice u Ligi prvaka. Čak su i lani bili dvostruko uspješniji u tom segmentu, ove sezone jednostavno su - neopasni.

Razlozi?

Brojni, i nisu nužno povezani s (ne)kvalitetom Modrih koliko izborom taktike i načina igre. Čačićeve odluke o guranju Sammira na poziciju isturenog napadača ili Rukavine koji se voli izvlačiti na krilo oduzimaju veznjacima pravu metu u šesnaestercu, prema kojoj bi mogli uputiti centaršut ili loptu u prostor. Nadalje, Dinamo u posljednju trećinu ulazi s premalo igrača, prvenstveno zbog manjka samopouzdanja.

Kada bi barem razlog malenom broju igrača u završnici bila "bunkeraška" postava. Ne, Dinamo se protiv PSG-a u Parizu otvorio (i djelomično zbog toga primio ostale golove), no višak igrača nije dolazio u posljednju trećinu već je boravio u "nigdjezemskoj", niti u prostoru gdje pomažu obrani niti u prostoru gdje su opasni za suparnički gol. Modrima nedostaje hrabrosti da s 4-5 igrača okruže protivnički šesnaesterac jer se boje primljenog gola ako izgube loptu. Shvatljivo nakon dosadašnjih iskustava, no teško je biti i pošten i j**** - Dinamo se mora ili predati do kraja obrani ili se opustiti i napasti onako kako bi napao u Prvoj ligi, s vjerom da se u slučaju izgubljene lopte može napraviti prekršaj (pa i za žuti karton) ili start koji će usporiti protivničku kontru.

Dinamo boravi na protivničkoj polovici, pokazuju to sve brojke, ali nema pravu igru, dovoljan broj igrača te - budimo i u tomu otvoreni - pravu kvalitetu u vršku napada da bi bio opasan. Ovo posljednje ne može se ispraviti dok se ne kupi ili razvije bolji napadač od aktualnih, no način kako Dinamo napada može se promijeniti. Akcija poput one kada je Vrsaljko nabacio Rukavini primjer je situacije kakvu Dinamo mora ponoviti barem 4-5 puta u utakmici, ne može to biti tako sporadično. Sammir, Brozović, Ibanez i Kovačić imaju dobre udarce, ali ne mogu doći u situaciju za udarac ako nema napadača - i drugih igrača - koji bi odvukli stopere iz bloka. Ni centaršutevi nemaju previše smisla ako u sredini skače jedan Dinamov igrač protiv četiri protivnička braniča.

APOEL, BATE ili Cluj u brojnim tehničkim elementima nisu bolji od Dinama, u nekima su i očigledno slabiji.

No, to su iskusnije i zrelije, ako hoćete pametnije i taktički potkovanije momčadi koje se znaju braniti, koje ne igraju sa strahom, koje kada napadaju, napadaju odlučno, koje ulaze u duel i koje realiziraju svoje prigode. I koje ne spuštaju glavu čim prime gol ili gaće čim počne himna Lige prvaka. Dakako, APOEL je u svim utakmicama lani bio nadigran, no ako u četiri od šest utakmica protiv Šahtara, Porta i Zenita ne izgubite, onda to nije samo slučajnost ili sreća već i vještina.

Dinamo će se i u Portu uspješno dodavati, ali to neće biti napredak.

Napredak će biti ako vidimo prekršaje, zube, hrabrost, ako vidimo više igrača u završnici, više udaraca, više odlučnih i smionih poteza, a manje alibi centaršuteva na vrh šesnaesterca koji ne služe nikomu. Za početak, napredak će biti ako Ante Čačić složi prvu momčad prema onome što Dinamo inače igra, a ne prema nekoj novoj ideji kako ne primiti pogodak.

Teško je igrati nakon serije loših utakmica u Ligi prvaka, no željeno samopouzdanje morate negdje zaslužiti. Pogodak, bod, Dinamu kod Zmajeva treba nešto kako bi dokazao sebi i drugima da u ovoj školi nešto zaista i uči.