Mjesto na draftu garantira samo veći ugovor, za ostalo je potreban rad

Za vrijeme trajanja sapunice oko traženja novog kluba Dariju Šariću, konstantno se provlačila priča o pojavljivanju na NBA draftu i odlasku u NBA ligu ukoliko bude visoko izabran. Ono što je bilo puno važnije od toga, njegov košarkaški razvoj, je stavljeno u drugi plan.

Nije riječ samo o dojmu već i o izravnim izjavama koje su upućivale na novac, novac i samo novac. Šarićev napredak je stavljen u drugi plan i bilo je važno samo pronaći klub koji će biti voljan Darija pustiti da se otisne u društvo najboljih profesionalnih košarkaša.

U cijeloj priči svima je promaknula ona najvažnija stvar, a to je igranje i napredovanje. Šarić samo treniranjem, bez utakmica, neće postati bolji košarkaš. Neće niti NBA skauti postati zagrijaniji za igrača koji toliko dugo ne igra pa samim time neće niti dobiti željenu poziciju na draftu. Da bi se našao među tzv. lottery pickovima, mora igrati i pokazati da vrijedi trošenja ranog izbora jer je bilo podosta primjera u kojima su se klubovi opekli u biranju igrača i sada se puno opreznije okreću, posebno prema Europi.

Što je uopće lottery pick i što donosi igraču

Lottery pick pripada momčadima koje se u sezoni ranije nisu uspjele plasirati u NBA doigravanje. Na ovogodišnjem primjeru, 14 momčadi nije dohvatilo doigravanje i našli su se u draft lutriji koja je određivala njihove pozicije na ovogodišnjem draftu.

Svaka momčad ulazi s različitim šansama u draft lutriju, a šanse su ovisne o omjeru iz prošle sezone. Tako su primjerice Charlotte Bobcatsi imali najveće šanse za prvi izbor drafta 2012. godine, čak 25 posto, međutim na kraju je prvi izbor ipak pripao New Orleans Hornetsima koji su imali 13.7 posto za prvi pick i bili su tek četvrti po šansama.

Pozicija na draftu igraču određuje visinu ugovora i svaka pozicija više, donosi i veći ugovor. Prema važećem kolektivnom ugovoru prvi izbor na ovogodišnjem draftu ima zagarantiran ugovor u iznosu 4.286.900 dolara u prvoj sezoni koji raste do 4.672.700 dolara u trećoj sezoni.

Te brojke padaju s pozicijom na draftu, a najniži ugovor ima, logično, 30. izbor i to u visini 850.800 dolara prve sezone te 927.400 dolara u trećoj sezoni.

Pozicija na draftu ne garantira minutažu i igrački napredak, nego samo novac. U normalnoj momčadi i kod normalnog trenera, a a vjerovali ili ne ima i takvih u NBA ligi, igrač se kroz trening kampove, predsezonu i postepeno ulaženje u momčad imaju priliku nametnuti i doći do željene minutaže, a samim time i napretka u igri.

Iako je sve češće mišljenje kako u NBA ligi treneri već prije sezone podijele minutažu i zna se tko u kom rasponu minuta igra, nije to baš tako jednostavno. Kroz povijest je bilo puno primjera u kojima su igrači koji su na draftu birani u prvih pet-šest izbora skupljali mrvice ili nisu uopće igrali dok su oni s kraja drafta ostvarili sjajne karijere.

Visoka pozicija na draftu igraču može donijeti nešto bolju poziciju na početku trening kampa, međutim u vrijeme predsezone svi imaju sasvim dovoljno prilika pokazati svoje mogućnosti. Druga stvar koju visoka pozicija na draftu donosi je i viša zarada.

U cijeloj toj priči oko Šarića najvažnije je ono gdje će on biti za nekih četiri-pet godina. I da bude izabran kao 20., 30., 40., Šarić se svojom kvalitetom može izboriti za minutažu i za to vrijeme doći do važne pozicije u momčadi i igrački napredovati, a samim time se i izboriti za odličan ugovor po isteku rookie ugovora.

Europljani u početku baš i nisu bili tražena roba

Iako je u europskoj košarci bilo briljantnih igrača, na ranim draftovima za njih nije bilo previše mjesta. Klubovi su birali Amerikance ili eventualno one europske igrače koji su bili na američkim sveučilištima. Tako je i Krešo Ćosić u dva navrata bio biran 1972. i 1973. godine i to u desetoj i petoj rundi drafta dok je bio na Brigham Young sveučilištu.

Svježiji primjeri Europljana koji su sa sveučilišta došli do visokih pozicija na draftu datiraju s početka lotteryja iz 1985. godine kada je Nijemac Detlef Schrempf bio na visokoj osmoj poziciji na draftu, a iste godine njegov sunarodnjak Uwe Blab izabran je kao 17. Dok je Schrempf ostvario odličnu NBA karijeru, Blab se nikada nije dokazao bez obzira na visoku poziciju na draftu i visoka očekivanja.

1988. godine Schrempfa je nadmašio Nizozemac Rik Smits kojeg su kao drugog na draftu izabrali Indiana Pacersi. 224 centimetra visoki Smits je također došao sa sveučilišta i bio je na oku NBA skautima stoga ne treba čuditi njegova visoka pozicija. Ostvario je odličnu karijeru, bio je All-Star igrač i ispunio očekivanja.

Istovremeno su se pokušavali probiti i neki velikani europske košarke koji su u Europi igrali sjajno, ali Amerika im nije vjerovala. Igranje na sveučilištu je bila prednost pa su tako već spomenuti Blab, ali i Christian Welp birani na polovici prve runde dok su daleko veće face mogle sanjati o ulasku u 20.

Tako je jedan Dražen Petrović izabran tek kao 60. 1986. godine, Arvidas Sabonis je iste godine bio 24., 1989. godine Dino Rađa je bio tek 40., Vlade Divac 26., a godinu dana kasnije Toni Kukoč je izabran tek u drugoj rundi kao ukupno 29. izbor.

Svi oni su stvorili zapaženu NBA karijeru bez da su izabrani visoko na draftu. Može se reći i kako su oni otvorili vrata mladim europskim igračima u NBA ligu, a zajednička im je jedna stvar - svi su prije odlaska u NBA stvorili zavidnu europsku karijeru.

Biti među 20 na draftu ne znači i vrhunsku karijeru

Počevši od 1996. godine kada su Sacramento Kingsi s 14. izborom uzeli Predraga Stojakovića, Europljani su počeli zauzimati sve više pozicije na draftu. Međutim, bilo je tu dosta promašaja, igrača koji su birani među 20, a nisu igrali nikakvu ulogu i jednostavno su natjerali vlasnike momčadi u očaj.

Najbolji primjer bačenog visokog izbora je Darko Miličić. Detroit Pistonsi su 2003. godine uzeli Miličića kao drugi izbor na draftu propustivši pritom Anthonyja, Bosha, Wadea i još barem 15-ak igrača koji su stvorili vrlo dobru karijeru. Miličić je imao visinu kojom je dominirao u mladim uzrastima, bio je projekt za budućnost, ali nije igrao. U Pistonsima nisu imali hrabrosti gurnuti ga u vatru, izgubio je gotovo tri sezone sjedeći na klupi i to mu je uništilo karijeru.

Miličić je barem izrastao u prosječnog NBA igrača, ostvario je nekakvu karijeru, ali peti izbor iz 2002. godine, Gruzijac Nikoloz Ckitišvili nije napravio apsolutno ništa. Ckitišvili je vjerojatno najlošiji europski igrač ikada uzet tako visoko. Nikada nije ostvario niti zapaženu europsku karijeru, a danas je s 29 godina u naponu snage i već drugu sezonu zaredom igra u Iranu gdje ponovno nije ništa posebno.

1998. godine s visokim 18. izborom Houston Rocketsi su dobili Turčina Mirsada Türkcana što je također bio bačen pick. Türkcan je u Europi imao odličnu karijeru, međutim u NBA ligi je bio klasični prolaznik s vrlo malo nastupa i to u trenucima kada su susreti bili odlučeni. Srećom po njega, vrlo brzo je shvatio da je ostanak u SAD-u jako loš izbor i da će mu uništiti karijeru i vratio se u Tursku gdje je napravio velike stvari.

Godinu dana kasnije još jedan bačen izbor. 15. na draftu je bio Francuz Frederic Weis kojeg su izabrali New York Knicksi i praktički odmah požalili. Navijači su željeli Rona Artesta, međutim Knicksi su na sebe navukli bijes biranjem igrača koji nikada neće odigrati niti jednu NBA utakmicu. Weis je postao najpoznatiji po zakucavanju Vincea Cartera koji ga je na Olimpijskim igrama 2000. godine - preskočio.

Niti jednu NBA utakmicu nije odradio niti 11. izbor Orlando Magica 2005. godine Fran Vazquez. I on je jedan od onih koji su visoko birani, ali uzalud, a te iste godine odmah iza njega s 12. izborom Clippersi su uzeli Jaroslava Koroljeva i brzo požalili.

Među onima koji su bili visoko birani, a NBA karijera im je završila na marginama su i Žarko Čabarkapa, Oleksij Pečerov, Pavel Podkolzin, Alexis Ajinca...

Čak i druga runda može značiti dobru karijeru

I dok je bilo velikih promašaja prilikom visokih izbora, bilo je i velikih krađa u drugoj rundi. Iako nisu Europljani, Manu Ginobili i Luis Scola su stvorili ime u Europi, a izabrani su na samom kraju druge runde drafta.

Ginobili je danas jedna od najvećih krađa drafta, a izabran je 1999. godine kao 57. izbor. Bilo je to one godine kada je Radojević bio 12. izbor, a Weis 15., međutim nitko od njih nije napravio ništa dok je Ginobili ostvario veliku karijeru.

Njegov sunarodnjak Luis Scola je 2002. godine bio tek 56. izbor drafta, a ispred njega su bili i Ckitišvili, Nachbar, Welsch, Kasun... Ne treba posebno naglašavati da su obojicu izabrali San Antonio Spursi i da bi većina klubova dala sve za pamet Spursa tih godina.

U klasu krađa drafta spada i Marcin Gortat, 57. izbor 2005. godine. Gortat se polako probijao i danas je startni centar Phoenix Sunsa i jedan od najboljih blokera lige.

U drugoj rundi je izabran i Gordan Giriček 1999. godine, a naš nekadašnji reprezentativac je za tako nisku poziciju ostvario sasvim dobru NBA karijeru.

Još bolju karijeru ostvario je Mehmet Okur, 37. izbor 2001. godine, još bolju Marc Gasol (48. izbor 2007. godine), a vrlo dobri su i Goran Dragič (45. izbor 2008.) i Jonas Jerebko (39. izbor 2009.).

Sve se može nadoknaditi, ali izgubljeno vrijeme ne

Iz svega priloženog, jasno je kako nije sve u mjestu na draftu. Lijep je osjećaj kada igrača izaberu visoko, lijep je osjećaj za sve - i igrača i navijače. Međutim, treba gledati širu sliku, a ona jasno pokazuje kako visok izbor ne znači nužno i sjajnu karijeru. Mislim da nema nikakve dvojbe kada bi se biralo između karijere petog izbora Nikoloza Ckitišvilija i 57. izbora Manua Ginobilija.

Ckitišvili u karijeri nije ostvario baš ništa i ostat će mu jedino to "zadovoljstvo" što je bio peti izbor na draftu. A Ginobili? Ginobili je osvojio sve i baš ga briga s kojim je izborom stigao u NBA ligu. Dobru karijeru je ostvario radom, zalaganjem, probijanjem i talentom.

Šarić ima sve predispozicije za vrhunsku karijeru, međutim nema ono što mu je u ovom trenutku najvažnije. Minutažu. Svi oni koji su ostvarili veliku NBA karijeru (s izuzetkom Dirka Nowitzkog) su u Europi napravili nešto, igrali su na vrhunskoj razini i pokazali se kroz Euroligu i velika natjecanja. Po dolasku u NBA klub na treninzima i utakmicama su dokazali da vrijede i stvorili si ime. Bez obzira kada su izabrani i na "unaprijed slaganje minutaže".

Svima je u interesu da Šarić napreduje i uspije, a to će uspjeti jedino kroz kvaliteta rad i igranje. Hoće li biti izabran kao treći ili 43. - apsolutno je nebitno. Osim ako se samo ne gleda na ugovor, a i to je relativno jer rookie ugovor ipak traje tri godine, a NBA karijera može trajati i četiri puta toliko...