Hrvatska je odavno pod utjecajem "globalne amerikanizacije"

Zanimljiva rasprava vodila se prošli tjedan po pitanju današnje košarke. Je li se ona "globalizirala" ili "amerikanizirala"? Ovisno o gledištu, obje strane su u pravu. Košarka je doživjela pravu ekspanziju, teško je pronaći državu u kojoj se ona ne podiže i postaje sve važniji i ozbiljniji sport. Vidi se to i po rezultatima reprezentacija, izuzev onih nekoliko iz svjetskog vrha, više nije lako "razbiti" niti nekad smiješne Islanđane, Austrijance, Rumunje... Međutim s druge strane kada se usporedi s razdobljem od prije 10-15-20 godina, vrlo je teško pronaći iole ozbiljniji klub u ozbiljnijim ligama koji nema barem jednog-dvojicu stranaca i to u više od 90 posto slučajeva Amerikanca.

U nekim ligama Amerikanci su toliko rasprostranjeni da praktički čine cijeli roster pojedinih klubova ili veći dio njega. Posebno se to odnosi na pojedine njemačke klubove koji u svojim sastavima imaju najmanje - Nijemaca.

Na dovođenje Amerikanaca nisu imuni niti hrvatski klubovi. Od hrvatske samostalnosti kroz naše klubove je prošlo toliko stranaca da bi se vjerojatno moglo složiti momčadi za jednu poveću ligu. Bilo je tu teških promašaja, prolaznika koji su potpuno zalutali, ali bilo je i sjajnih igrača koji su imali veliki utjecaj na rezultat i prije ili kasnije odlične karijere.

Koja bi uloga stranaca trebala biti?

Koliko puta ste čuli "igrača xy smo pogledali nekoliko puta, trener i sportski direktor su ga pratili uživo, imamo ga u vidu već neko vrijeme"? A koliko ste puta čuli "ubuduće ćemo drugačije pristupati dovođenju stranaca, oni moraju biti isključivo pojačanja i bolji od onog što imamo"?

Prvu tvrdnju vrlo rijetko, drugu, pak, puno češće, međutim pitanje je koliko se izrečene tvrdnje klubovi drže? Ne baš. Ostaje prostor da se netko ne snađe, da je doveden kao veliko pojačanje, a ne uklopi se u momčad. Događa se i puno većim klubovima u svim sportovima. Međutim, kada je postotak pogodaka loš, dolazi do velikih problema.

Nerijetko je taj stranac igrač oko kojeg klubovi pokušavaju stvoriti igru, ali ako on nije pravi potrebne su brojne promjene. Koliko je samo bilo primjera otpuštanja stranaca već nakon dva-tri mjeseca i onda dovođenja drugog kako bi se "ugasio požar" kada su stvari već krenule u krivom smjeru? To se nije dogodilo jednom, dvaput ili triput već što je najgore - postaje praksa.

Bilo bi nepravedno i neistinito reći da su naši klubovi dovodili "škart" i igrače koji nisu nigdje drugdje niti mogli igrati, da su promašivali... Jesu, promašivali su, ali je tu bilo i sjajnih igrača koji su ispunili ulogu za koju su dovedeni.

Može se nabrojati poveći broj igrača koji su bili i nositelji igre i uz koje su i domaći igrači imali što za naučiti. Bilo je i primjera gdje su stranci ostajali duže vrijeme u klubu i postali ikone tih klubova.

Upravo to duže zadržavanje je problem broj dva. Klubovi mahom potpisuju ugovore na jednu ili eventualno jednu plus jednu sezonu. Nakon dobre prve sezone, igrači imaju odriješene ruke u traženju novog angažmana i malo ih je koji se zadrže duže od jedne sezone. Klubovi su tu nemoćni, ostaju bez odštete i praktički služe za stjecanje afirmacije i igračko sazrijevanje strancima i njihovim menadžerima.

U idealnom svijetu igrač bi bio praćen jedno vrijeme, saznalo bi se o njemu baš sve, od privatnih navika pa do snalaženja u svim vidovima igre i tijeku utakmice. Igrač bi potpisao ugovor na najmanje dvije-tri sezone, a kada bi odlazio, klub bi dobio odštetu za njega. To su idealni uvjeti, međutim, u idealnom svijetu ne živimo.

Lijepo je prisjetiti se Gečevskog, Andersona, Atkinsa, Renchera...

Niz je igrača kojih će se navijači sa zadovoljstvom sjećati i s ponosom govoriti o njihovim igrama. Nedavno je Zadar ugostio momčad skopskog MZT-a i tko je dobio najveće ovacije, najveći pljesak ove sezone? Igrač MZT-a Todor Gečevski. Gečevski će Zadranima zauvijek ostati u najljepšem sjećanju. Makedonac je svojim odličnim igrama i sjajnim pristupom kupio srca navijača Zadra i pokazao se kao jedno od najisplativijih klupskih pojačanja ikad.

Imali su Zadrani još dosta pogodaka, bio je tu briljantni šuter Carl English, zatim Kyle Hill, a tko se ne sjeća Michaela Meeksa i njegove trice protiv Crvene zvezde za ulazak u finale tadašnje Goodyear lige. I danas se Zadrani sa sjetom prisjećaju velikog borca i vrlo dobrog tricaša Jubyja Johnsona, a jedan od boljih razigravača stranaca u Zadru bio je Corey Brewer.

Najzvučniji stranac koji je ikada zaigrao za hrvatski klub je svakako Sugar Ray Richardson. Problematični Richardson je bio NBA zvijezda, All-Star igrač kojeg su problemi s kokainom otjerali u Europu gdje je u ratno vrijeme nastupao za tadašnju Slobodnu Dalmaciju. Igrao je Euroligu, Splićani su u to vrijeme praktički živjeli u Španjolskoj, a slavni Amerikanac je nosio dres tadašnjeg branitelja naslova prvaka Europe.

Prije njega je splitska legenda bio Avie Lester, čovjek koji je vrlo brzo dobio nadimak Ante Luster, postao miljenik navijača i imao veliku ulogu u osvajanju trećeg naslova prvaka Europe odličnom igrom u finalu.

Splićani su posebno dobro pogađali s playmakerima, a u najboljem sjećanju ostaje sjajna trojka Mark Miller - Steve Colter - Terrence Rencher. Vrlo dobre role odrađivali su i Marlon Garnett, Duane Woodward, Eddie Shannon, zatim sjajni šuteri Darren Henrie, Ross Land, Jamon Gordon, Larry Ayuso, Jimmy Oliver...

Najveći broj sjajnih stranaca imala je u svojim redovima Cibona koja je imala i najveću platežnu moć, igrala je u kontinuitetu Euroligu i stoga je bila mamac i za afirmiranije igrače. Od Ciboninih pogođenih stranaca ističu se imena Chuckyja Atkinsa, Alana Andersona, Jamonta Gordona i Scoonieja Penna. Sva četvorica su ostavili veliki trag u klubu, a Anderson je posebno odskakao kvalitetom, toliko da mu se čak nudilo hrvatsko državljanstvo kako bi dobio pravo nastupa za reprezentaciju.

Atkins, Penn i Gordon su svaki na svoj način obilježili jedno Cibonino razdoblje i malo je onih koji ih se ne sjećaju po dobrom. Isto vrijedi i za Andersona.

Pravu afirmaciju u Ciboni je stekao Gordon, ali i Chris Warren i Earl Calloway koji su kasnije ostvarili unosne transfere. Kao afirmiran igrač u Cibonu je stigao Jevgenij Kišurin, ali i Doug Lee koji je bio među prvim strancima koji su "zapalili" Draženov dom.

Anderson nije dobio hrvatsko državljanstvo, ali zato je Dontaye Draper, najbolja strana akvizicija u povijesti Cedevite, naravno uz Mickaela Gelabalea koji je pak najzvučnije Cedevitino strano ime ikada.

Što manje Mladenova, Hoskina, Bruna, Gjurovskih, Okunskih, Homicidea...

Kroz naše klubove je prošla i prava plejada stranaca koji su na parketu više izgledali kao da su promašili sport. To su oni "igrači" za koje se poslije zapitate tko i što je vidio u njima i odate priznanje menadžeru koji ih je uspio podvaliti.

Splićani su imali trojicu neamerikanaca koji čak i nisu imali loše reference. Sva trojica su bili reprezentativci, ali u Splitu su ostali u vrlo lošem sjećanju.

Bugarin Bojko Mladenov bi možda i uspio prije nekih 30-ak godina svojom igrom u reketu, Francuz Brun se očajnički pokušavao pokazati kao kvalitetan tricaš, a Mladen Gjurovski, on se ni na treningu nije uspio nametnuti. Bio je tu i poveći broj tako-tako Amerikanaca, ali najlošiji među njima bio je bez dvojbe Melvin Abrams. Koliko je vrijedio, toliko je dugo i bio u Splitu. Niti mjesec dana.

O Ciboninim promašajima se može knjiga napisati. Na vrhu te liste moglo bi se naći ime Coreyja Williamsa ili kako se sam nazvao Homicide. Na žalost tako je njegova igra djelovala i na navijače Cibone, Williams je bez ikakve konkurencije taktički najnedorečeniji igrač koji je bio u Ciboni, a možda i u hrvatskoj košarci ikada.

Tko se ne sjeća skupo plaćenog Sama Hoskina, Sama "danas ne igram obranu, a ni sutra" Hoskina. Toliko bezvoljnosti i ispadanja u obrani bilo je teško pronaći. Za svaki koš koji je ubacio, Hoskin je preko sebe primio barem dva i uvijek je bio u minusu. Kada se tome doda da je bio jedan od najplaćenijih Ciboninih stranaca ikada, jasno je zašto je u ovoj kategoriji.

U kategoriju onih koji su trebali uopće platiti klubu što su dobili priliku su i Ukrajinac Aleksandar Okunsky, današnji GM Hornetsa Dell Demps, prolaznici Mark Baker, Ervic Gray i Taliek Brown, zatim ne tako davni Marcus Johnson, Brian Chase, Demonte Harper... Sjećate li se bučno najavljivanog Antonija Gravesa? Čovjek je došao s pedigreom sjajnog strijelca, a već nakon nekoliko tjedana je dobio nogu. Jak pedigre je imao i Jerry McCullough koji je pokazao da je u nečem "naj" - bio je vjerojatno najsporiji play stranac u povijesti kluba.

Na posudbi je prošle sezone bio Čeh Tomaš Hampl, igrač pod ugovorom s Unicajom, a nije bilo teško vidjeti zašto je tako lako pušten na posudbu.

Imali su i Zadrani svojih "križeva". U kategoriju klasičnih prolaznika spadaju Michael McDonald i Richard Mandeville koji su došli s velikim očekivanjima i ubrzo se požalilo, a još su svježa sjećanja i na Dewaynea Reeda. Zagreb je imao još većih "talenata" od izvjesnih Brada Bridgewatera, Scotta Emersona, Mihe Fona, DeMarcusa Nelsona pa do Die, Mare, Sissokoa, Garretta i kraj svih stoji isti nazivnik - "gdje su ih samo pronašli?".

Nije važno kakav je, važno da je Amerikanac

Uz ove dvije kategorije možemo pobrojati i hrpetinu prosječnih stranaca koji su solidno odradili svoj dio posla, nisu bili nositelji igre, ali isto tako nisu bili niti promašaji. U kategoriju promašaja moglo ih je još podosta doći, no unatoč svima njima, klubovi koji imaju ikakav pristup novcu se i dalje drže prilikom slaganja rostera ključa 10+2 ili više.

Barem dva stranca, po mogućnosti Amerikanca koji u pravilu imaju poveće ugovore i od kojih se dosta očekuje. Što je najgore u cijeloj priči, dok većina klubova slaže rostere i već imaju posloženu priču, kod nas se tek tada kreće u akciju. Amerikanci koji vrijede već su pronašli klub, ostali su oni koji će otpasti nakon Ljetne lige i oni koji nisu mogli pronaći angažman. Na žalost tu je veći broj onih koji će biti prolaznici i neće donijeti kvalitetu. Da bi se takvi izbjegli, potreban je kvalitetan skauting čega kod nas ima tek u tragovima.

Cibona je tako već otpustila Tweetyja Cartera koji je trebao biti glavni igrač ove sezone, a Dustin Ware tek uči i ne igra gotovo nimalo. U Cedeviti su puno više očekivali od Marquesa Greena, Zadrani su svog Amerikanca potjerali još na pripremama... I kada se otvori mjesto u rosteru "protjerivanjem" stranca, rupa se krpa novim strancem koji kada dođe usred sezone može biti pogodak, ali ne događa se svaki dan Alan Anderson.

Tu se vraćamo na početak priče, je li se košarka "globalizirala" ili "amerikanizirala". Košarka se "globalno amerikanizirala". Klub ništa ne vrijedi ako nema bar jednog Amerikanca i to ne vrijedi samo za najjače hrvatske klubove već i za europske. Pustimo sada na stranu Split koji je u financijskoj situaciji kakvoj je (bio), da je Split na početku sezone mogao ponuditi strancu 50-100-150 tisuća nečeg, ne bi li krpao rupu u rosteru? Vjerojatno bi. Možda bi pogodio, a možda ne bi imao niti pobjedu više. Svako zlo za neko dobro, u Splitu barem igraju domaći igrači.