Tradicija i nadahnuće potaknuli renesansu zaboravljenog sportskog kolektiva

Sveučilišni sport u granicama Sjedinjenih Američkih Država posebna je kategorija natjecanja. Ne samo deklarativno i gledano kroz prizmu institucija koje unutar kojih je reguliran. Već više od svega zbog tradicije, emocija i gotovo obiteljske povezanosti studenata koji se bave sportom i ostatka njihove akademske zajednice. Svako sveučilište poznato je po uspješnosti u jednom ili više sportova te samim spomenom njihova imena i prosječni pratitelj zbivanja na sportskoj sceni zna o kojoj se aktivnosti i koliko dugoj tradiciji radi.

Među mnogim sveučilištima koja se ponose svojim programom američkog nogometa postoji jedno koje zauzima posebno mjesto. Ne samo u očima svojih navijača nego i u organizacijskoj shemi čitave sveučilišne lige te povijesnim knjigama koje se bave ovim sportom. Riješ je o sveučilištu Notre Dame. Ekipi koja ne pripada nijednoj konferenciji, koja je tijekom godina izgradila brand prepoznatljiv širom SAD-a. Unatoč slabijim rezultatima od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća ovo je sveučilište ostalo poseban faktor u odlučivanju kada je sportski život akademske zajednice u pitanju.

Tradicija koju Notre Dame gaji još od 1887. ostala je do danas jedan od najbitnijih aspekata njihovog programa razvoja mladih igrača. Međutim, u posljednjih dvadesetak godina rezultati su izostali. Zadnji naslov prvaka koji krasi vitrine sveučilišta u Indiani onaj je još iz davne 1988. Osim toga bitno je napomenuti kako je najboljeg igrača sveučilišnog nogometa ova škola dala godinu dana ranije. Sav trud i ulaganja se tijekom godina koje su uslijedile nikako nije isplatio. Porazi koji su im do tada bili gotovo pa nepoznanica slagali su se jedan na drugi i polako, korak po korak "Borbeni Irci" (Fighting Irish) izgubili su se s radara elitnih momčadi u najjačoj sveučilišnoj ligi.

Motivacijska moć podcjenjivanja

Ali taj se pad nije odrazio na zaradi ovog sveučilišta. Notre Dame zadržao je unosne ugovore s televizijskom kućom NBC te posebnu ulogu u radu lige. Njihova bogata povijest i činjenica da ne pripadaju nijednoj konferenciji donosila im je velik utjecaj i u trenucima u kojim to možda nisu zaslužili. Takav "odnos snaga" nikako nije mogao odgovarati svima koji sudjeluju u organizaciji poslovanja i raspodjeli novca unutar unosnog posla u koji se sveučilišni sport pretvorio tijekom desetljeća. Takav stav izrazio je cijenjeni sportski novinar Rick Reilly prije početka aktualne sezone.

U članku u kojem je Reilly podvukao većinu sportskih nedostataka aktualne i prošlih momčadi posebno se ističe zaključak u kojem stoji:"Kada vam istekne ugovor s NBC-em 2015. učinite pravu stvar, nemojte ga obnoviti. Snizite svoja očekivanja dok ne uspijete preokrenuti stvari. A do toga će vam trebati jednako dugo kao i Mars Roveru do njegove destinacije. Pao si razred, Notre Dame. Vrijeme je da ga ponoviš."

"Grube" riječi i više-manje logične pretpostavke dodatno su dobile na težini kada je izašao raspored za upravo proteklu sezonu. Momčad Notre Dame morala je "ukrstiti koplja" protiv ekipa koje u zadnje vrijeme mnogo uspješnije nastupaju u prvoj ligi sveučilišnog američkog nogometa. Bila je riječ o sveučilištima Michigan (s dodavačem Denardom Robinsonom u glavnoj ulozi), Michigan State, Stanford (prvi izbor prošlogodišnjeg drafta Andrew Luck došao je s tog sveučilišta), Oklahoma (s izrazito moćnim napadom) i USC (koje su predvodili sjajni hvatači i dodavač Matt Barkley). Iako su te momčadi činile manje od polovine rasporeda Borbenih Iraca njihov rang uoči sezone bio je zavidan. USC bio je prvi, Oklahoma četvrta Michigan osmi, Michigan State trinaesti, a Stanford 21. u državi. Notre Dame se u isto vrijeme po združenoj anketi novinara, trenera i računalnih algoritama nalazio na 83. mjestu.

U tom trenutku radilo se o najtežem rasporedu lige. Većina analitičara predviđala je ovoj momčadi omjer pobjeda sličan onima (8:5) koje je glavni trener Brian Kelly ostvario u svoje prve dvije sezone na kormilu momčadi. Ali isto tako većina analitičara poput navedenog Ricka Reillyja prestala je razmišljati o ugledu ovog sportskog programa već se orijentirala na nedavne rezultate. No, trener Kelly imao je drugačiji plan. Čak 23 igrača vratila su se "odraditi" apsolventsku godinu u sklopu programa umjesto da se neki od njih jednostavno zapute u profesionalne vode.

Većina tih igrača činila je dvije čvrste jezgre koje su kroz proteklu sezonu nosile ekipu koja se ponosi svojom tradicijom i zlatnim kacigama koje su bliještale sve jače pod jarkim svjetlima reflektora najveće pozornice. Radilo se o napadačkoj liniji koja je dodavačima Everettu Golstonu i Tommyju Reeseu štitila leđa i omogućivala konstantno "bombardiranje" protivničkih obrana te o obrani koja je bila u stanju zaustaviti gotovo svakog protivnika. Ili kako je sezona pokazala, baš svakog protivnika. Ali postoji i treći faktor koji je dio već toliko spominjanog sustava vrijednosti kojeg ponekad u granicama sveučilišnog sporta donose neke neoborive tradicije. Igrači bilo koje sportske ekipe ovog sveučilišta prvenstveno su studenti, a tek zatim sportaši. Notre Dameove "dionice" su tijekom godina pale dobrim dijelom zato što sveučilište od potencijalnih kandidata traži visok prosjek ocjena te ih ne upisuje samo na temelju atletskih sposobnosti. Jer je riječ o jednom od rijetkih sportski jakih sveučilišnih kampusa (poput Stanforda ili Penn Statea) kojim je obrazovanje na prvom mjestu.

Međutim, kako to obično biva sve ove priče i u nekim aspektima romantičarska naklapanja ne bi bila ništa bez ogromnog truda, nešto malo sreće i velike motivacije koja je potekla s jednog mjesta. I iako se u ovom slučaju radi o kronologiji jedne povijesti i sezone upravo ta dva pojma nisu bila u središtu pozornosti u "praskozorje" sezone. Riječ je o životnoj borbi najbitnijeg pojedinca ove momčadi koja je na neki način inspirirala početni zalet koji je "pogurao" ekipu prema utakmici za državnog u siječnju 2013. godine.

Nesreća nikad ne dolazi sama, ali najbitnije je u njoj ne ostati sam

Manti Te'o ime je linebackera koji ne samo da se nalazi u srcu obrane ekipe Briana Kellyja već je svojom srčanošću, ustrajnošću i vjernošću pokrenuo čitavu lavinu emocija širom SAD-a te tradicionalno katoličku školu i zajednicu okupio u jednu obitelj kojoj se ne vidi kraja. Te tri riječi s masno otisnutim prvim slovom u drugom odlomku ovog teksta ne čine slučajno prezime navedenog igrača. Njegove sposobnosti učinile su ga jednim od rijetkih isključivo obrambenih igrača koji su se borili za Heismanov trofej (ekvivalent nagrade za najkorisnijeg igrača neke lige) te iako ga na kraju nije osvojio samom nominacijom pokazale o kakvom se izvanserijskom talentu radi.

Ali priča o Te'ou nije priča o ekskluzivno sportskom uspjehu. To je priča o spoju pojedinca i zajednice koja je u najtežim trenucima njegova života postala ono što mu je najviše trebalo, utočište i iskrena potpora. Naime, samo nekoliko dana prije treće utakmice sezone Te'ou je umrla baka za koju je bio jako vezan. No, ovog Amerikanca samoanskih korijena za manje od jednog dana nakon toga dočekala je još jedna tragedija. Njegova djevojka umrla je od posljedica leukemije. Iako je želio biti prisutan na njenom sprovodu ona mu je u zadnjem danu svog života to zabranila riječima: "Srce, ako mi se išta dogodi obećaj mi da ćeš ostati tamo i igrati te mi tako odati najveću moguću počast igrajući onako kako znaš. I znaj da bih radije da si tamo nego bilo gdje drugdje." To su bile jedne od posljednjih riječi Lennay Kekuae kojoj je Matni na sprovod po svojim riječima s utakmice protiv Michigan Statea poslao buket bijelih ruža i dva presječena dodavanja.

Navedena tragedija pogodila je čitavu akademsku zajednicu njegova sveučilišta. Svi studenti stali su mu u podršku i iako se kao mormon našao na uglavnom katoličkom sveučilištu način na koji su ga drugi studenti prigrlili bio je fantastičan. Gotovo svaka utakmica na domaćem terenu bila je obilježena podrškom i ovom igraču povrh fanatičnog navijanja za momčad koju je predstavljao. Svi njegovi timski kolege stali su uz njega i na valu zajedništva koje je proizašlo iz tuge jednog od njihove braće samopouzdano krenuli u sezonu.

Bilo bi nerealno tvrditi da je to jedini ili pretežiti razlog zbog kojeg su tijekom sezone "pali" svi njihovi protivnici. Ali ono što su drugi igrači momčadi nekoliko puta izjavljivali definitivno stoji: "Ako vidite da čovjek suočen s tolikom boli može dati sve od sebe za vas nemate isprike, sve što možete doživjeti ili ste doživjeli prema tome je ništavno. Morate dati sve od sebe." Pred obranom ove ekipe redom su padale sve u zadnje vrijeme uspješnije škole. U medijima i službenim anketama su se lomila koplja je li Notre Dame zaslužio poziciju (prvu u državi) koju je zadržao do kraja. No, ustrajnost i duh ove momčadi prevladali su sve skeptike i doveli ih do sezone bez poraza u kojoj im je ostalo odigrati utakmicu koju u ovo doba prošle godine nisu mogli ni sanjati - dvoboj za naslov nacionalnog prvaka protiv branitelja naslova, sjajne Alabame.

Čak je i ranije navedeni Rick Reilly koji je do posljednje utakmice protiv USC-a (koji je u tom trenutku imao četiri poraza i bio ispao iz prvih 25 momčadi lige) tvrdio da će Notre Dame izgubiti od svakog sljedećeg protivnika morao popustiti. No ne prije no što je "tvitao" da će ulaštiti kacige svim igračima ako ostanu neporaženi. Nakon zadnjeg zvižduka u tom dvoboju mnoštvo igrača prve momčadi države zatražilo ga je upravo to i novinar ESPN-a početkom prosinca se zaputio u South Bend ispuniti obećano. Svi realni faktori ukazivali su da ta ekipa mora pasti, ali ako su popularna braća Trotter ipak u jednom trenutku (iako je riječ o fikciji) postali milijunaši, zar je tako teško vjerovati da ekipa koja je godinama kročila u sjeni svojih slavnih prethodnika može postati prvacima u stvarnosti?

Foto: Wikipedia, MrCalifornia