U hrvatskoj košarci mladi igrači dobivaju priliku, ne stvaraju se spasitelji preko noći

Kako su treneri u hrvatskoj javnosti najčešće prvi na udaru kako klupskih čelnika, tako i navijača, jedan od razloga kritiziranja je i minutaža mladih igrača. Zašto ne igra ovaj ili onaj, zbog čega taj i taj igrač već nije nositelj igre svoje momčadi.

U bliskoj budućnosti smo imali prilike pročitati izjavu bivšeg hrvatskog izbornika Nevena Spahije koji je rekao da su Dario Šarić i Mario Hezonja još prije dvije godine trebali imati minutažu u hrvatskim klubovima i da ti klubovi ne bi bili ništa lošiji nego što jesu.

Zanimljiva je ova izjava jer ipak dolazi od trenera koji je stvorio ime, no ako pitate ljude iz Zagreba zbog čega Šarić nije igrao više, dobit ćete protuodgovor u stilu "pa kako nije, igrao je 15 minuta u prosjeku u Euroligi."

Koliko smo samo čuli o tih 15 minuta u Euroligi, međutim to što je Šarić bio na parketu to vrijeme, baš i nije neki veliki doseg. Za to vrijeme je imao ulogu promatrača, trčao s jednog kraja terena na drugi bez ijedne izrađene akcije za njega, praktički bez sudjelovanja u igri. Korist je bila jedino ta što je igrao protiv Kirilenka i društva ili bolje rečeno stajao pokraj njih na terenu.

Na pritisak javnosti i samih Šarića, nakon "tihog štrajka" Dario je odjednom u Ligi za prvaka skočio na gotovo 40 minuta po utakmici s ogromnim ovlastima u igri.

U cijeloj priči se išlo iz krajnosti u krajnost kako bi se zadovoljila javnost. Je li logičan put 15-ak minuta rastrčavanja po terenu pola sezone pa 40 minuta nositelj igre u drugom dijelu sezone? Nije. Ako se već išlo s laganim uvođenjem u prvu momčad, na parketu je trebala postojati određena odgovornost i uloga, minutaža je trebala postupno rasti i sukladno napretku trebao je sam doći do uloge nositelja igre.

Najbolji primjer ispravnog puta je Ricky Rubio. Rubio je postao velika zvijezda još kao 15-godišnjak kada je rušio rekorde u svojim dobnim kategorijama, polako je uvođen u prvu momčad Joventuta i minutaža i uloga u momčadi su postupno rasli. Nije bilo "umjetnog pumpanja minutaže" niti preskakanja stepenica. Uslijedio je odlazak na razinu više u Barcelonu, a zatim i u NBA ligu.

Ima novca - nema minutaže. Banka prazna - vjerujemo mladima

Klasičan primjer očajnog odnosa prema mladima u bližoj prošlosti je Cibona. Imala je Cibona prije kroz Donu dobar projekt, tu su školu prolazili i Giriček, Mulaomerović, kasnije su u klubu vjerovali Markoti, međutim u jednom trenutku je sve to počelo pucati i prestalo se gotovo u potpunosti raditi s mladim igračima.

I danas je nevjerojatan stav "bolje je dovesti gotovog igrača sa strane nego odgojiti mladog igrača", ali taj stav koliko god je nevjerojatan za naše uvjete, bio je prisutan. Bio je prisutan dok je klub mogao plaćati te igrače koje je dovodio, međutim kada se shvatilo da to klub odvodi u propast, počelo se slagati i kadetsku i juniorsku momčad.

Tako je i Zagreb dok je imao sredstava unatoč iznimno talentiranim mladim igračima u svojim mlađim pogonima, dovodio igrače i odustao od onog čega se godinama držao, stvaranja igrača i guranja mladih kroz prvu momčad. Nije se niti Cedevita nešto posebno iskazala u guranju "klinaca".

Sve se to događalo u trenucima kada klub ili klubovi imaju sredstva i mogu dovoditi igrače. Tek kada ta sredstva presuše, onda se pametno ustvrdi, okrećemo se prema svojim igračima iz svoje škole nogometa/košarke/rukometa.

Odjednom se očekuju čuda, očekuje se da će ti mladi igrači biti spasitelji i podići klub i vratiti ga tamo gdje je nekad bio. Za to je potrebno puno toga, od kvalitetne struke, nekoliko psihički i igrački izuzetno talentiranih igrača, pametnog slaganja momčadi pa do doze sreće.

I ništa ne ide preko noći. Javnost je nestrpljiva, mediji ne pomažu, od svakog malo talentiranijeg klinca rade novog Messija, Kukoča, Balića...

Hrvatska se ne razlikuje previše od Europe

Općenito u hrvatskoj javnosti vlada zabluda kako mladi igrači kod nas dobivaju manje prilika nego što je to u stranim klubovima. Otprilike je situacija vrlo slična, čak kod nas mladi više igraju nego što je to u velikoj većini europskih klubova.

Postoje klubovi koji su iz raznih razloga odlučili dati "ključeve momčadi" mladim igračima kao što su Partizan, Union Olimpija, međutim to su iznimke. Partizan je uoči sezone poharao tržište i složio vrlo talentiranu generaciju igrača želeći isključivo njih razvijati i na duže staze pokušati napraviti "boom" u europskoj košarci. S druge strane Union Olimpija je zbog velikih financijskih problema odlučila igrati na kartu Prepeliča, Omiča, Blažiča, Rupnika i njih razvijati te u budućnosti zaraditi.

U ostalim klubovima, onima iz gornjeg doma većine liga, ipak se vjeruje provjerenim snagama. Mlađi igrači eventualno veću minutažu imaju u klubovima koji nemaju toliki pritisak rezultata.

Pogledajmo primjerice posljednje Europsko prvenstvo do 20 godina i ponajbolje igrače s njega koliko danas igraju. Crnogorci Mugoša i Nikolić u Budućnosti skupljaju mrvice, Šveđanin Marcus Eriksson je s Hezonjom u B momčadi Barcelone. Grk Giannoulis Larentzakis u grčkom Ikarosu tek počinje dobivati minutažu, jednako kao Ukrajinac Artem Pustovyi u Himiku. Mizernu minutažu ima Anastasios Anotakis u Ilisiakosu dok nešto više ipak igra Litavac Edgaras Ulanovas u Baltaiju. Abrines tek polako počinje igrati u Barceloni dok nešto stariji Satoransky ima važniju ulogu u neuvjerljivom Cajasolu.

Situacija nije puno različita kod nas. Treba priznati kako oni najtalentiraniji ipak igraju, poneki i s priličnom minutažom i pokazuju kako bi mogli uspjeti u današnjoj košarci. No istina je i kako ima priličan broj onih za koje se vjeruje da bi mogli nešto napraviti, a opet ne mogu do statusa i minutaže u svojim klubovima s 19-20 godina.

Igrač od 20-21 godine već je odradio prijelaz iz juniorskog u seniorski program i već bi polako trebao pokazivati naznake kvalitete, posebno u našim klubovima koji niti su financijski moćni da bi imali sredstva i dovodili igrače, a niti su opet toliko veliki "kočničari" razvoja mladih igrača.

Taktičko-fizički problemi

Kod nas je najveći problem taj prijelaz iz juniorskog u seniorski staž. S igračima se jednostavno kasno počinje raditi na taktičkom planu i tu dolazi do najvećih problema.

Iz razgovara s jednim od trenera koji radi u mlađim kategorijama i ima rezultat, a daleko je od naših velikih klubova, veliki problem predstavlja taktička obučenost mladih igrača. Već od malih nogu s igračima se nedovoljno radi na različitim varijantama obrane, različitim varijantama napada na postavljene različite obrane već se nerijetko ide na rezultat bez neke velike svrhe.

Jači klubovi imaju mogućnost selekcije i dovođenja fizički moćnijih igrača i nerijetko se događaju nizovi pobjeda od 50 i više koševa razlike isključivo na tu fizičku nadmoć. Trener naredi presing gotovo cijelu utakmicu, upiše se vrlo visoka pobjeda, a cilj nije postignut. Čim se vrate na postavljenu obranu i trebaju braniti u klasičnoj zoni ili obrani na čovjeka, fizički slabija momčad je prilično ravnopravna. I onda kako se ne bi dogodio rezultatski kolaps, ponovno se vrate na presing i visoko slave.

Što je igrač u tome naučio? Ništa. Igrati presing po cijelom terenu. To je jedan od razloga zbog kojih se najčešće i događa da u prelasku u seniorsku košarku dobar dio mladih igrača ima povećih problema u obrani, ispadaju, loše se postavljaju i na račun te obrane se teže izbore za minutažu. S mlađim igračima se premalo radi na reakcijama na promjenu obrane kako kada su u napadu, kako kada su u obrani.

Drugi problem je fizička pripremljenost, u obrani igrači teže brane i zbog slabije fizičke konstitucije i kada se ta dva aspekta zbroje, dobijemo igrača s kojim se treba još puno raditi na osnovnim stvarima koje su se mogle rješavati i ranije.

Seniorski treneri ne uništavaju mlade igrače

Kada se sve zbroji, nisu seniorski treneri ti koji uništavaju mlade igrače. Pogledajmo primjerice našu veliku generaciju 1990. godišta. Mario Delaš, Tomislav Zubčić, Toni Prostran, svima su proricane velike karijere, međutim taj prelazak u seniorsku košarku baš iz gore navedenih razloga, iako se pokušavalo s davanjem minuta to otkloniti, nije protekao najbolje jer je priprema za prelazak u seniorsku košarku bila slaba. Tek sada polako dolazi do buđenja nakon fizičkog jačanja i određenog razdoblja rada s "velikim dečkima." S druge strane imamo Leona Radoševića koji je fizički bio moćniji, obrambeno znatno bolji i sada već ima odličnu karijeru.

Oni najtalentiraniji, vanserijski talenti poput Šarića, Hezonje, Arapovića, Mazalina igraju i igrat će te se polako razvijaju, sukladno sa svojim godinama. Pogreška bi bila uvaliti svu četvoricu u seniorske momčadi i reći evo vam 40 minuta, spašavajte nas. Šarić polako ulazi u pravu seniorsku košarku i ove sezone s 18 godina već igra značajnu ulogu. Šteta što se to sve izdogađalo oko njega i što je izgubio previše dragocjenog vremena, no opet, to je veliki talent koji to može nadoknaditi. No da su s njim napravljene pogreške iz raznih razloga i to apsolutno stoji.

Hezonja se ispravno razvija kroz Barceloninu drugu momčad, dobio je minutažu i u Euroligi i iduće godine će isto tako kao i Šarić igrati u prvoj momčadi. U drugoj španjolskoj ligi će puno bezbolnije moći ispraviti svoje pogreške kojih još uvijek ima i kompletniji doći u seniorsku košarku.

Arapović i Mazalin treniraju sa seniorskom momčadi, igraju utakmice za Kaptol u A2 ligi i doći će i njihovo vrijeme. To su neke faze u razvoju koje ne treba preskakati. Doći će vrijeme i za njih dvojicu, Arapović će već možda i sljedeće sezone do značajnije minutaže u seniorskoj momčadi.

Da je rješenje ubaciti klinca u prvu momčad i preko noći odgojiti zvijezdu, ostvariti rezultat, umiriti javnost, svi bi to radili. Međutim postoji neki put kojim mladi talenti moraju proći. Nedostaci se postupno otklanjaju svladavanjem tih prepreka, a posljednja je ulazak u seniorsku košarku. Kada igrač dođe do te faze, mora biti i taktički i fizički spreman za tu razinu. Inače dolazi do problema, ne može do statusa u momčadi, ne može do minutaže.

A javnost je okrutna. Tako se o Zubčiću dok mu je bila 21 godina već pričalo o propalom igraču.

Ništa ne ide preko noći i ne igraju klinci u Europi s 18 godina po 30 minuta, ne donose naslove prvaka, ne dominiraju u seniorskoj košarci kao što se kod nas misli. Postoje pojedini primjeri, ali nije pravilo. I tamo igrači prolaze određeni proces i polako preuzimaju vodeće uloge kada za to budu spremni, a da njihova karijera na kraju ne trpi.