Une part de magie du Mondial qui s'en va...

"Moja momčad je izuzetno talentirana i kvalitetna, a najveće priznanje dao nam je Ivano Balić nakon susreta. Prišao mi je i šapnuo - ova momčad je najbolja rukometna momčad svih vremena." Glasila je tako jedna od prvih izjava francuskog izbornika Claudea Oneste nakon polufinalnog dvoboja u Londonu, a prenijeli su je svi svjetski mediji. Izbornik najvećeg hrvatskog rivala zadnjih godina nakon još jednog velikog uspjeha svoje selekcije našao je vrijednim ne samo spomenuti već i istaknuti pohvalu Ivana Balića iako ih je, ruku na srce, od završetka susreta pa do dolaska na konferenciju za medije sigurno primio preko nekoliko.

Nekoliko mjeseci kasnije, mišljenje hrvatskog izbornika Slavka Goluže, kako isti taj Ivano Balić nije u pravom ritmu da bi ga se uvrstilo na širi popis izazvalo je negativne reakcije u Hrvatskoj, ali i šok u ostatku rukometnog svijeta.

Ivano Balić nije dovoljno spreman da bi ga se zvalo na pripreme, prvospomenuti je razlog ove odluke. Pripreme koje kao što sama riječ govori služe za pripremu igrača za jedno natjecanje. Pripreme koje će trajati 13 radnih dana pred put u Madrid. Zar je Ivano Balić bilo tko da u tom periodu ne bi mogao ući u optimalnu natjecateljsku formu? Baliću se više ne da ozbiljno trenirati, mišljenja su drugi. Mora da je zbog toga otišao u Atletico u ruke jednom Talantu Dujšebajevu. Jer poznato je kako kod njega takvi igrači foleri, šminkeri, egotriperi prolaze s pohvalom.

Nejavljanje na pozive? O pravoj istini moći ćemo raspravljati tek kada svoju stranu priče iznese i Balić. No zanimljivo je pratiti evoluciju Golužinih objašnjenja. "Ovo je bila moja odluka. On nije u natjecateljskom ritmu, a meni trebaju zdravi i spremni igrači, bez obzira na imena" samo dva dana kasnije postalo je "Uvijek prije velikog turnira nazovem igrače, a Balić se jednostavno nije javio. Popis je tako zaključen, naknadnih promjena nema. Bila je to njegova odluka".

Mi Hrvati, kada je o rukometu riječ, imamo stalnu potrebu uspoređivati se s Francuskom. Jednako tako, nakon svih tih brojnih poraza od već godinama prestarih Francuza, volimo se tješiti činjenicom da je to tek 60 minuta u kojima je eto ona druga strana bila sretnija, spretnija, manje spretno je pogađala protivničkog vratara. Nikako nije i iskusnija jer iskustvo je povezano s godinama, a godine su problem. Manje smo hrabri povući neke druge paralele i pogledati istini u oči.

Usporedba prva: Francuzi su u Srbiji dobili po prstima, u London su stigli oprezni, ali i dalje sa željom za još jednim zlatom. Međutim, oni to kroz čitav pripremni period nisu izrekli na glas, iako su bez obzira na sve i dalje imali najveće pravo na to. Hrvatska je reprezentacija u London stigla sa stavom da se s ničim drugim osim sa zlatom oko vrata neće zadovoljiti. To samo po sebi i nije nešto što zaslužuje osudu jer teško je zamisliti makar jednog sportaša koji je stigao na Olimpijske igre, a da nije imao ambiciju. Ista ta Hrvatska koja je došla po zlatnu medalju, nakon utakmice s jedinim protivnikom protiv kojeg je trebala dokazati da to zlato njoj i pripada, priznala je kako se jednostavno smrznula.

Samo utakmicu ranije Francuska je prvi svoj pogodak iz igre, drugi ukupno, postigla u 17. minuti i bez obzira na takav neočekivano katastrofalan ulazak u utakmicu uspjela slaviti. Dok je Francuskoj pošlo za rukom 2:6 nakon 17 minuta igre pretvoriti u svoje slavlje, hrvatski su reprezentativci u utakmici "za koju su živjeli", "ginuli", "pripremali se mjesecima" stali i prije nego što su krenuli. Kasnije niti slučajno nije uzeto u obzir da jedan od razloga ovakvog raspleta situacije leži u tome što su oni koji su mogli pomoći utakmicu gledali s tribina, iz svojih domova ili su s terena povlačeni na klupu.

Kapetan Francuske Jérôme Fernandez od svih je svojih suigrača na Olimpijskim igrama izgubio najviše lopti. No jednako tako, postigao je neke od najvažnijih pogodaka. Rijetki su oni koji u Francuskoj sada protestiraju zbog tih pogrešaka. Fernandez je posljednja dva mjeseca proveo van terena zbog loma palca, no itekako je bilo vidljivo Onestino olakšanje kada su mu liječnici javili da se njegov povratak očekuje gotovo pred sam početak priprema. A Balić eto nije u optimalnoj natjecateljskoj formi.

Usporedba druga: Onesta je u London poveo najstarijeg pojedinca kojeg je imao na širem popisu, Guillaumea Gilla, iako je kvota igrača za ovo natjecanje manja u odnosu na druga. Samim odlaskom na Olimpijske igre stariji od braće Gille dobio je priliku da se kao jedan od igrača koji je zadužio reprezentaciju od nje oprosti kao čovjek. Isti će se scenarij najvjerojatnije u Španjolskoj ponoviti s 37-godišnjim Karabouéom, a možda i još pokojim članom ove sjajne generacije.

Francuski reprezentativci kolegama u hrvatskim dresovima proteklih su godina na pošten način uskraćivali mnoge najsjajnije medalje, no najveća je tragedija ipak ta što im je od strane "njihovih" oduzeta mogućnost časnog oproštaja od reprezentativnog dresa. Još je veća tragedija što je on stigao puno prije vremena. I dok se u Francuskoj nađe tek pokoji kritičar koji dugogodišnji ostanak jedne generacije na okupu naziva sentimentalnošću izbornika i nemogućnosti da zbog toga poneke priče dovede njihovom kraju, "mi" smo sentimentalno vezani samo za to da periodično na apsolutno neprimjeren način dajemo košaricu onima koji to najmanje zaslužuju.

Petar Metličić, osim što karakterno nije odgovarao baš kao i Balić, bio je star za reprezentaciju još prije nekoliko godina, ali nije bio star za francuskog prvaka ovog ljeta. Potpisao je Pero za MAHB prije nego su branitelju naslova suspendirani igrači pa se tako od njega nije očekivala uloga vatrogasca već je poziv i ugovor zaslužio. Metličić nije star da igra u Montpellieru, u momčadi u kojoj igra preko nekoliko budućih reprezentativaca Francuske. Zar oni ne slušaju i upijaju, između ostalog, i njegove savjete?

Što ćemo ako i budućnost donese poraze od Francuske, neke druge generacije, a u odgoju dijela njenih igrača jednim dijelom sudjeluju i oni koji "nama" nisu bili potrebni? Jedan od ranije otpisanih reprezentativaca je i Davor Dominiković. Isti taj Dominiković ove jeseni ravna trećom najboljom obranom francuske lige i ispred svih je suigrača dobio povjerenje da puca sedmerce. Nije isključeno da i u Ivryju igra neki momak koji će jednom dobiti ako ništa drugo priliku da se priključi reprezentativnim pripremama. Ista stvar je i s Balićem i Barachetom u Atleticu.

Ivano Balić, baš kao i Didier Dinart, Jose Hombrados, Kasper Nielsen, (...), nema jednaku moć u svojim rukama i nogama kao u godinama u kojima je proglašavan najboljim na svijetu, no što je s glavom? Zar znanje i iskustvo jednog takvog genijalca slabe kako se povećava broj svjećica na njegovoj torti? Ne dobiva se sve na snagu, uostalom, postoji i ona poslovica o umu koji caruje. Taj će um Svjetsko prvenstvo, nažalost, pratiti preko TV ekrana.

Impresionira samo pogled na njegove momčadske i pojedinačne trofeje i priznanja, no Ivano je mnogo više od toga. Šest je puta za redom proglašavan najkorisnijim igračem na velikim natjecanjima, 2003. i 2006. godine proglašen je najboljim rukometašem svijeta, a da je riječ o igraču za najviše domete bilo je jasno već na prvu.

"Ne znam, svidjelo nam se, svaki Dino kojeg poznam je 'mangup' pa bolje da bude mangup nego ne znam što", komentirao je Ivano izbor imena svome sinu u jednom od intervjua iz 2003. godine. Upravo takav je i sam - mangup. Osoba koja teško skriva emocije, igrač koji na uspješna protivnička zaustavljanja, a dokaz tome su brojne fotografije, odgovara osmjehom, igrač kojemu niti u konkurenciji u kojoj je bio jedan od mlađih igrača nije bilo teško preuzeti odgovornost. "Kada sam vidio da je 'Keta' dobio udarac morao je netko preuzeti odgovornost", stoji u spomenutom intervjuu uz dodatak, "Igraš srednjeg, moraš se nametnuti, moraš zapovijedati, moraš govoriti što da rade. Meni to govore od kada igram rukomet".

Iste te 2003. godine, u istom tom tekstu, (pre)iskren kakav je Balić je na konstataciju da mnogima prilikom ulaska na teren djeluje kao da neće, kao da ga se mora tjerati odgovorio - "To je taktika, prvo ih uspavaš, onda se oni izgube i nađeš mjesto za prolaz. Šalim se, ali takav sam. Ne mogu se i ne želim se promijeniti. Ako se to ljudima ne sviđa što ću im ja. Takav sam bio prije deset godina, takav ću biti i za deset godina." Nešto manje od deset godine kasnije očito je došlo vrijeme zaborava svega dobroga što je njegova filozofija hrvatskom rukometu donijela, vrijeme da mu se sada zamjeri što ostaje svoj, na terenu i izvan njega.

Izrazito privatan van terena, koliko je to u današnje vrijeme moguće, nikada javno nije komentirao kritike i optužbe koje su svakih nekoliko uredno slijetale na njegovu adresu. Sve što je imao za reći rekao bi na idućoj utakmici. U istom stilu je odgovorio i na posljednju nepravdu. Dva pogotka, šest asistencija u minimalnoj pobjedi protiv Ademara ove srijede.

Da se jedna od najljepših sportskih priča, zlato iz 2003. godine, kojim slučajem odigravala u SAD-u taj bi hrvatski uspjeh u najmanju ruku zaslužio ekranizaciju poput hokejaškog Miraclea. I tada i sve nakon toga Ivano je bio tu. Bolestan, zdrav, nedovoljno zaliječen, ukočen, pod blokadama. Kada je trebalo uzeo bi stvar u svoje ruke. Uspješno ili ne, s potezom, dva na klupi ili terenu Ivano odgovornost nije odbacivao ili pokušavao prebaciti na drugoga. Kao pravi vođa nije se predavao niti kada je više vremena na utakmici skupio dižući se s parketa nego stojeći na njemu, a genijalnost u igri i široko shvaćanje i preglednost situacije na terenu nebrojeno puta donijela je prevagu na njegovu, odnosno hrvatsku stranu.

Imati Balića na svojoj strani, gledati ga u dresu Hrvatske bio je dio sna, baš kako glasi stih iz 'Morske vile' koja je postala svojevrsna himna reprezentacije. Njegovo neigranje u Španjolskoj također djeluje kao dio sna, ali ovoga puta u obliku noćne more. Ivano nas je sve ove godine navikao na to da naslovi tekstova koji govore o njemu redovito završavaju uskličnicima, bili to izvještaji utakmica ili vijesti o ozljedama. Posljednjih dana naslovi s njegovim imenom, a u tome čak i prednjače strani mediji, završavaju upitnicima. Izgubila nije samo Hrvatska, izgubio je kompletan rukomet, a u tom smjeru ide i najveći broj stranih komentara. "Une part de magie du Mondial qui s'en va..." *

Balićeva karijera konstantno je isprepletana s francuskom reprezentacijom pa i završimo s njom ovu priču. Francuski mediji i javnost ovu su vijest prenijeli uz komentare u kojima je vidljiva nevjerica, ali i olakšanje. Generacija koja zlatnih medalja ima za izvoz, u kojoj igraju igrači od kojih su neki i najbolji rukometaši ikada, bez obzira na njegove godine, karakter i formu voljela bi da je Balić mogao i može biti njen dio, a ne jedan od rijetkih s druge strane terena koji se pred njom nisu smrznuli.

I s Balićem u kadru Hrvatska je ostajala za korak prekratka. Nije ohrabrujuća pomisao na to kakva je budućnost čeka u eri nakon njega. A imajući na umu na kakav se način vodi hrvatski rukomet.

* "Dio magije Svjetskog prvenstva koji odlazi..."