Tko kaže da se ne može bez Bojane Popović?

Svima je dobro poznata činjenica da se malena mediteranska Crna Gora 2006. godine u lipnju odvojila od Srbije i da od tada egzistira kao samostalna i neovisna država. Šest godina je prošlo, a rukomet je u toj zemlji na najvišim granama. Ovakvim rezultatima u vrlo kratkom roku ne mogu se baš svi pohvaliti.

Možda je nas u Hrvatskoj ovaj brzi uspjeh Crne Gore podsjetio na 2003. kada je hrvatski rukomet dobio svoju drugu zlatnu generaciju, koja je vladala, i još uvijek vlada, europskim i svjetskim rukometom. Čini se da ženski crnogorski rukomet kreće istim stopama. Veliku generaciju pred sobom ima Dragan Adžić, koji je odlaskom Bojane Popović i Maje Savić izgubio nešto, ali i dobio dosta. Mlade djevojke, koje su pod njegovom palicom bile brončane na svjetskom prvenstvu 2010. u Koreji, sada suvereno, uz pomoć nešto starijih, vladaju seniorskom reprezentacijom.

Tko je zapravo Dragan Adžić ili "g. Ženski Rukomet" kako ga naziva IHF? Nije se on samo stvorio niotkud i s reprezentacijom i Budućnosti dosegnuo vrh europskog i svjetskog rukometa. Adžić je prije svega obiteljski čovjek, 43-godišnjak, otac dvojice sinova, Davida i Teodora. Tek nakon ovoga dolazi ono po čemu ga većina svijeta zna, ženski rukomet.

Prije no što je postao trener, Adžić je bio igrač Budućnosti ali i Rudara, Epoksida, Buja 53, Boreča, Mladosti i Rimaka. No, ono što ga u svakom slučaju obilježava kao osobu iz rukometa je njegov trenerski angažman. Nije Adžić vodio samo seniorke i Budućnost, prvi puta se svjetskom medaljom okitio 2010. godine kada je s juniorkama na Svjetskom prvenstvu u Koreji osvojio brončanu medalju. Već tada nazirali su se veliki uspjesi Crne Gore u ženskom rukometu. Nije bez veze ona izreka "Na mladima svijet ostaje".

Te iste 2010. Adžić preuzima vodstvo nad seniorskom reprezentacijom Crne Gore gdje je već bio pomoćni trener. Isto tako je 2009. preuzeo vodstvo nad Budućnosti od Mađara Gyule Zsiga. Slučajno ili ne, nakon stupanja Dragana Adžića na klupe seniorske reprezentacije i Budućnosti, u Crnu Goru počinju pristizati kvalitetni rezultati.

Prvo veliko natjecanje na kojem je Crna Gora nastupila bilo je Europsko prvenstvo 2010. godine u Danskoj i Norveškoj. Na tom prvenstvu Crnogorke su se nalazile u skupini s Hrvatskom koja ih je u grupnoj fazi i svladala ali je na kraju ipak bila lošije plasirana. Crnogorke su završile na šestom mjestu izgubivši u utakmici za peto mjesto od Francuske. U svim susretima na Prvenstvu osim jednom Popović je bila najbolji strijelac i već su tada započele priče da crnogorska reprezentacija neće biti ista bez Popović.

Iduća postaja bilo je Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Bile su smještene u skupini A, a prolaz u Top 16 ostvarile su zajedno s Norveškom, Angolom i Islandom. Za ulazak među osam najboljih ekipa igrale su sa Španjolkama te bivaju poražene. U konačnici su se smjestile na deseto mjesto.

Nakon probijanja leda na velikim natjecanjima uslijedila je 2012. To je godina koja će zauvijek ostati zapamćena u crnogorskoj povijesti. Prvi rezultat s kojim kreće uzlet crnogorskog rukometa jest osvajanje Lige prvakinja od strane Podgoričke Budućnosti. U finalu su se rukometašice Budućnosti sastale s mađarskim Györm koji je, kao i Budućnost, tražio svoj prvi naslov u Ligi prvakinja. I uistinu su to bile dvije teške utakmice koje su ukupnim rezultatom 54:54 završile neriješeno, no Budućnost je pred 5000 navijača u Morači, zbog više postignutih golova u gostima, u zrak podignula trofej osvajačica Lige prvakinja.

Osvajanje Lige prvakinja zbilo se 13. svibnja 2012., samo tri mjeseca pred Olimpijske igre na koje se Crna Gora prvi puta u povijesti kvalificirala. Sa saznanjem da crnogorsku reprezentaciju čini većina igračica iz Budućnosti, očekivao se kvalitetan nastup na Olimpijskim igrama, no tko je mogao očekivati finale?

Nisu baš dobro ni startale na Olimpijskim igrama. Kao i Hrvatska, našle su se u skupini A koja nije bila nimalo laka. Kao posljednje u skupini prošle su u četvrtfinale gdje ih je čekala Francuska. Nakon što su preskočile tu prepreku, u polufinalu čekala ih je Španjolska koja je tijekom turnira igrala fenomenalni rukomet. No, Adžić je i za njih pronašao "lijek" pa se tako Crna Gora po prvi puta u svojoj povijesti našla u borbi za zlatnu Olimpijsku medalju.

U finalu su ih čekale braniteljice naslova iz Pekinga, reprezentativke Norveške. Te iste Norvežanke osvojile su svjetsko zlato u Brazilu 2011. i europsko zlato u Danskoj 2010. Sam spomen tih rezultata već tjera strah u kosti, ali ne i reprezentativkama Crne Gore. U fantastičnoj utakmici bile su kratke za tri pogotka. Tada je i srebro bilo veliki rezultat, ali ostao je žal za zlatom. U all-star timu Olimpijskih igara našle su se Popović i Bulatović, kao najbolja lijeva odnosno desna vanjska. No, to nije bilo sve, te iste dvije igračice bile su najbolji strijelci turnira. Na čelo je zasjela Bulatović s 53, a sa sedam pogodaka manje na drugom mjestu našla je Popović.

Znalo se da će se Bojana Popović i Maja Savić oprostiti od reprezentacije nakon Olimpijskih igara, te su krenule kuloarske priče da ta reprezentacija, pogotovo bez Popović, više neće naći svoje mjesto u vrhu svjetskog rukometa. Ali, samo četiri mjeseca kasnije, ti isti dušebrižnici dobili su demantij u vidu europskog zlata. Da bi zlato bilo još vrjednije, osvojeno je protiv peterostrukih prvakinja Europe u 80 minuta dugoj utakmici.

Fantastičan turnir odigrale su Crnogorke u Srbiji. Bilo je tu boljih i lošijih utakmica, ali ukupno gledano za njih je ovo prvenstvo bilo ostvarenje snova. Već dugo na rukometnim terenima nije viđeno toliko zajedništvo i srčanost. Te djevojke ne igraju za trenera, ne igraju za publiku, one igraju jedna za drugu i to je razlog zbog kojeg su toliko uspješne. Nakon dobre obrane u kojoj Suzana Lazović, koja inače ima samo 20 godina, zaradi barem deset masnica, Katarina Bulatović ili 22-godišnja Milena Knežević odmah to osvete na drugoj strani tako što pogode mrežu protivnika.

No, nisu samo tu Knežević i Bulatović. S krilnih pozicija neumoljive su Jovanka Radičević, Biljana Pavićević i Radmila Miljanić, na liniji je doslovno "sitna ali dinamitna" Ana Đokić koja se svojim brzim kretnjama može svakoj obrambenoj igračici provući kroz ruku. Vratarka Sonja Barjaktarović jedna je od najzaslužnijih za slavlje Crne Gore, kada je bilo najpotrebnije ostala je hladne glave i branila je nemoguće.

Ne treba zaboraviti Majdu Mehmedović, također 22- godišnjakinju, koja se ozlijedila u utakmici protiv Mađarske što je bio dodatni hendikep za crnogorsku ekipu u nastavku natjecanja, ali niti to je nije pokolebalo. Dapače, Crnogorke je to još više motiviralo. Važne uloge odigrale su i kapetanica Marija Jovanović i Anđela Bulatović koje su, kada je igra znala stati, zapucale prema protivničkim vratima te je njihova lopta uspješno pronalazila put u mrežu protivnica.

Tu su još i mlade Marina i Sara Vukčević, Andrea Klikovac, Jasna Tošković, Sandra Nikčević i Jelena Despotović. Na ovim mladim djevojkama koje su na ovom prvenstvu imale nešto manju minutažu će ova reprezentacija ostati. Prosjek godina ove crnogorske reprezentacije je 23,8 što bi značilo da su u idealnim rukometnim godinama te da se od njih još godinama može puno očekivati.

Teško je pronaći riječi kojima bi se opisao ovaj veliki uspjeh Crne Gore. On se prvenstveno mora doživjeti. Gledati ove djevojke kako "ginu" jedna za drugu na terenu je naprosto nevjerojatno. Vodile sa mnogo pogodaka ili gubile uvijek se jednako vesele novim pogocima i obranama vratarki. U najtežim trenucima tu je izbornik Adžić koji ih smiri i uputi. Nema vikanja, nema vrijeđanja. Prema njima se odnosi kao prema damama, ponekad možda kao i kćerima. Njegovo podupiranje s klupe dodatni je motiv ovim fantastičnim djevojkama za ostvarenje što boljeg rezultata.

Ovakvu ekipu već dugo svijet nije imao. Nakon Norveške konačno se pojavila reprezentacija koja ima perspektivu, kvalitetnog trenera i mladu ekipu koja će svojim igrama još neko vrijeme oduševljavati mnoge rukometne fanove. Ova reprezentacija Crne Gore može i mora biti primjer drugima. S mladom ekipom koja je pojačana nekolicinom starijih igračica, doći i osvojiti olimpijsko srebro i europsko zlato u razmaku od četiri mjeseca zaista je nešto što se treba ubilježiti u rukometne anale.

Reprezentacija Crne Gore nije nešto što već dugo egzistira, njeno vrijeme tek dolazi. Nagledat ćemo se još fantastičnih prodora Milene Knežević i Katarine Bulatović. Sonja Barjaktarović još će dugo stajati između vratnica i vrijedno braniti nemoguće udarce protivnica. Ni jedna od ovih djevojaka neće se tako uskoro oprostiti. Ana Đokić kao najstarija možda će najprije napustiti ovaj sjajan kolektiv, ali ima dvije odlične nasljednice koje će jednakim žarom igrati za reprezentaciju.

Možda ovako sjajne rezultate duguju i činjenici da čak pola rukometašica Crne Gore igra zajedno u Budućnosti, ali, ne treba se baviti pitanjima zašto i kako već jednostavno uživati u ljepoti rukometa koju prikazuje Crna Gora. Svi ljubitelji rukometa mogu biti zahvalni što se konačno pojavila jedna reprezentacija koja može, i uspjela je, narušiti dominaciju Norveške. Pojavom Crne Gore, ženski rukomet ponovo dobiva dozu zanimljivosti, napetosti i uzbuđenja.

Utakmica finala Europskog prvenstva u Srbiji sigurno je najbolja utakmica ženskog rukometa u posljednjih deset godina. Tko ju nije pogledao, ostao je uskraćen za fenomenalan susret u kojem su jedna i druga strana pokazale zašto su trenutno najbolje ekipe u Europi i svijetu. Ovaj puta Crna Gora bila je zasluženo uspješnija, ali čini se da nas čeka još mnoštvo ovakvih utakmica između ovih dviju nevjerojatnih ekipa. I nećemo dugo morati čekati, 2013. već kuca na vrata, a u Srbiji nas u prosincu ponovo očekuje veliko natjecanje. Ovaj puta bit će to skup najboljih svjetskih rukometašica, a Crna Gora će sigurno biti jedan od pretendenata za zlato. Jednu medalju koja nedostaje ovoj neponovljivoj generaciji.