Granica između unosnog posla i sporta?

Navedeni slučaj bio je detaljno popraćen i na Sportnetu tijekom ožujka ove godine ("Granica između nasilnog sporta i nasilja?") no njegov sukus može se i bez dodatnog iščitavanja tekstova svesti u nekoliko rečenica. Pojedini članovi uprave, stručno osoblje i igrači New Orleans Saintsa sudjelovali su u organiziranom pothvatu kojem je bio cilj ozljeđivati protivničke igrače. Navedeni događaji prerasli su u skandal u kojem je razotkriveno kako je koordinator obrane Gregg Williams davao eksplicitne upute za "onesposobljavanje" pojedinih protivnika i kako su za to znali generalni menadžer i glavni trener ekipe. Unatoč opetovanim upozorenjima s praksom "ucjena" (jer su oni kojima je zadaća uspjela bili financijski nagrađivani) se u organizaciji nije prestalo i uprava NFL-a je odlučila reagirati.

Glavni povjerenik lige Roger Goodell preuzeo je ulogu tužitelja i suca (što mu je omogućio kolektivni ugovor) te podijelio uistinu drakonske kazne. Najgore je prošao Williams koji je suspendiran na neodređeno vrijeme, glavni trener Sean Payton "dobio" je godinu dana suspenzije, a generalni menadžer Mickey Loomis pola sezone. Određeni pojedinci iz stručnog stožera također su zaradili suspenzije, a ni igrači nisu ostali pošteđeni. Njih četvorica dobili su kazne od tri utakmice do čitave tekuće sezone. Najtežu sankciju (jedna sezona bez plaće i prava na igru) pretrpio je kapetan obrane Jonathan Vilma. Iako se u tom trenu činilo kako iza navedenih suspenzija stoje čvrsti dokazi koji potkrepljuju tvrdnje da su kažnjeni igrači sudjelovali u organizaciji "Bountygatea" tijekom proteklih mjeseci došlo je do nekoliko obrata.

Suspendirani članovi stručnog stožera i same organizacije nisu se žalili na svoje kazne, ali igrači jesu. Prvi razlog za to bili su dokazi (ili manjak istih) koje im je u Powerpoint prezentaciji na zatvorenom sastanku prikazao povjerenik lige. Bilo je riječ o šturom i vrlo grubom generaliziranju koje nije predočilo konkretne "grijehe" igrača te ih je ostavilo zbunjenijima nego prije navedenog sastanka. Vilma je reagirao prvi. Obratio se sudu za arbitražu koji je nakon vijećanja vratio slučaj ligi na ponovno razmatranje. U isto vrijeme linebacker Saintsa odlučio se i na privatnu tužbu protiv povjerenika lige zbog najpreciznije rečeno ocrnjivanja u javnosti. S obzirom na to da je došlo do ponovnog postupka suspenzija je njemu i kolegama "dignuta" do pravomoćne odluke. Nakon toga je s njihove strane zatraženo izuzimanje Goodella iz postupka jer su sumnjali u njegovu nepristranost. Povjerenik je (jer je i po tom pitanju odluka bila na njemu) slučaj prepustio odluku čovjeku koji je taj posao obavljao prije njega, Paulu Tagliabueu.

Prije samo nekoliko dana Tagliabue je donio konačnu odluku. Saintse je još jednom proglasio krivima za namjerno ozljeđivanje igrača i svu organizacijsku odgovornost "svalio" na samu instituciju i stručni stožer. Za igrače je zaključio kako su odgovorni za postupke na terenu, ali je naglasio da s obzirom na dokaze ne može zaključiti kako su i oni sudjelovali u planiranju i organizaciji "nedjela" već su ih "samo" izvršavali. Iako će Vilma nastaviti svoju tužbu protiv povjerenika tim je postupkom slučaj "Bountygate" dobio svoj kraj. No, zbog čitave farse u koju se ovaj postupak pretvorio kroz njegovo trajanje počela su se dodatno naglašavati i načimati mnogo osjetljivija pitanja primjenjiva na mnoga druga sportska okruženja.

Razlozi pokušaja da se stane na kraj nasilju

Bilo bi grubo i neprimjereno reći kako je borba NFL-a protiv prekomjernog sile i fizičkog kontakta u američkom nogometu isključivo financijski motivirana. Ali tvrditi da takvih motiva uopće nema nažalost mogu samo neupućeni ili oni koji čvrsto zatvaraju oči pred činjenicama. Navijačima i simpatizerima određenih klubova kako u ovom sportu i ligi tako i u drugima navijanje, odlasci na utakmice i praćenje svoje momčadi ili same igre nije posao. Njihova motivacija gotovo je isključivo emocionalne ili analitičke naravi. No ligama, vlasnicima klubova, stručnim stožerima i igračima je riječ poglavito o poslu. Profesionalni sport to uistinu jest. Ne treba živjeti na "sedmom nebu" i misliti kako svi igrači nastupaju prvenstveno iz zadovoljstva, a da im je novac samo bonus. Ali isto tako ne treba boraviti pod "crnim oblakom" koji naviješta samo pogoršanje stanja i konstantno odmicanje od nekad davno zamišljene ideje sporta.

Uz sve dan danas dostupne sadržaje kroz koje se poznatim i manje poznatim ljudima viri u svaku pukotinu privatnog života najmanje čudi činjenica da je pronađen modalitet velike zarade kroz praćenje sporta. Riječ je dakako o aktivnosti koja prikazuje pojedinca ili skup ljudi koji svojim trudom, upornošću i vještinama izvode zadivljujuće poteze koji oduševljavaju mase. Kako na stadionima tako i razvojem tehnologije neminovno u bilo čijem domu. Potražnja za sportom kao takvom vrstom proizvoda ili bolje rečeno usluge raste pa samim time raste i njena cijena. Naravno, do dodatnog "divljanja" cijene dolazi kako se prolaze instance bliže samom mjestu događanja. Broj gledatelja bilo na licu mjesta ili pred ekranima svih vrsta samo će odrediti koeficijent kojeg neki sport upotrebljava u računanju svoje monetarne vrijednosti u usporedbi s drugima. Popularniji nastupi "modernih gladijatora" poput Svjetskih prvenstava u nogometu ili Olimpijskih igara imat će izuzetno visoke cijene zbog raznih razloga, a isti poučak može se u nešto užem spektru primijeniti i na NFL.

Naime, o broju gledatelja ovisi jako mnogo. Vrijednost televizijske reklame koju će ti isti gledatelji vidjeti, iznos kojeg će televizijska kuća platiti za prava na prijenose, vrijednost reklame na sportskom borilištu, prihodi klubova ili reprezentacija koje svi gledaju te u krajnjoj liniji plaće koje će zaraditi sportaši svojim nastupima. I zbog ovdje krajnje banaliziranih omjera i iznosa jedan primjerice vrhunski vaterpolist teško da će imati i približno jednaka primanja kao njegov kolega koji se na vrhunskoj razini bavi nogometom. Sve te stavke u SAD-u su kroz posljednja dva i pol desetljeća poprimile gotovo nevjerojatne razmjere. Svaki podatak o gledanosti i popularnosti počeo se secirati do najsitnije moguće jedinice te su organizacije i vlasnici klubova kroz popularizaciju i povećanje dostupnosti sporta vidjeli način kako dodatno podebljati svoje bankovne račune.

No, jednako kao što je napredovala komunikacijska i marketinška znanost napredovala je i medicina. Brzina, nasilnost i fizička priroda američkog nogometa postala je predmetom proučavanja ne samo znanstvenika koji su pokušavali unaprijediti "performanse" sportaša na razne (pa i ilegalne) načine već i onih koje su zanimale posljedice bavljenja tim sportom. U raznim eksperimentima i stanjima koje su doživljavali umirovljeni igrači na neki način su se "rodila" zabrinjavajuća otkrića. Iako zvuči sasvim logično tek tada su liječnici ustanovili kako višestruki potresi mozga ili ozljede glave mada u jednom trenutku bili naoko maleni mogu uzrokovati nepopravljivu štetu sportašima. Prvi korak bio je prezentirati ta saznanja institucijama koje su se bojale da će ograničavanje nasilnih "sudara" smanjiti popularnost tog sporta te samim time i njihove prihode. Godinama je NFL pokušavao opovrgnuti vjerodostojna istraživanja onim vrlo sumnjivima, ali kako je napredak neumoljivo utirao put sve sofisticiranijim metodama istraživanja tako je postalo neminovno da će u skorije vrijeme trebati doći do reformi u sustavu.

Upravo je Goodell od početka svog mandata 2006. počeo uvoditi radikalne mjere zaštite (zabranjivanje raznih tipova rušenja, dodatna zaštita dodavača, promjena pravila za određene akcije i sl.), ali motivi koji su pokretali njega i organizaciju kojoj je na čelu možda i nisu bili samo oni koji su išli u korist igrača. Naime, bivši su igrači (njih oko 2500) odlučili tužiti ligu jer je po njihovom sudu skrivala informacije bitne za otkrivanje opasnosti po njihovo zdravstveno stanje i posljedice koje će imati u budućnosti. Iako su postupci povjerenika relativno nevažni za navedenu tužbu jer se ona odnosi na razdoblje u devedesetim godinama proteklog stoljeća i početak ovog svaka promjena u funkcioniranju lige donosi određenu blagonaklonost pravosudnih institucija.

No, sve uvedene i neke planirane promjene na gotovo čudan način se kose jedne s drugima. Primjerice ispucavanje na početku utakmice ili nakon postizanja poena pomaknuto je na 35 yardi od vlastitog zadnjeg polja kako bi se smanjio broj nasilnih sudara u toj dosta riskantnoj akciji. Vlasnici čak razmišljaju o ukidanju tog formata akcije ili njegovoj velikoj prilagodbi što je uzrokovalo veliku buru među pratiteljima igre i onima koji se njome bave. Ali to nisu sve promjene. Ti isti dužnosnici razmišljaju o proširenju regularne sezone na 18 utakmica ili uvođenje dodatnih momčadi u doigravanje. Takvi postupci donijeli bi veći prihod ligi, ali doveli do dodanih opasnosti po zdravlje pojedinaca što dovodi do neobičnog paradoksa u određivanju pravila. Tok igre se remeti na direktnom planu u ime sigurnosti, ali se igrače dovodi u opasnost jer se broj situacija u kojima dolazi do ozljeda jednostavno povećava.

Ali ne treba stvari gledati crno-bijelima. Od početka dubljih istraživanja potresa mozga i promjena pravila liga je u svoje ruke uzela i povratak na teren igrača kojima se dogodi potres mozga. Uz teren konstantno stoje nezavisni liječnici koji provjeravaju imaju li eventualno ozlijeđeni igrači simptome potresa mozga. U tom slučaju momčad je obvezna povući ih s terena i ne dati im da igraju dok ne prođu test minimalne sposobnosti po tom pitanju. Ma koliko dugo trajao oporavak. Za to vrijeme igrači primaju svu medicinsku pažnju i primanja im ne pate te ne moraju brinuti da će izgubiti svoje mjesto u momčadi jer nisu "dovoljno čvrsti".

Naime, u proteklim desetljećima igrači su iz straha da će ih netko "zauvijek" zamijeniti igrali s takvim i sličnim ozljedama jer nije postojala puna svijest o posljedicama unutar organizacija. Od svakog pojedinca se očekivalo da će sam odlučiti o svojoj sposobnosti da zaigra što je situaciju činilo još kompleksnijom. Institucionalizirana kontrola ovih događaja i promjena pravila u tim segmentima dovela je do manje opasnosti po zdravlje ugroženih igrača te bar u nekoj mjeri spriječila pogoršanje njihova stanja u budućnosti. Jer ne valja smetnuti s uma mnoštvo igrača koji imaju velikih problema s mozgom već u ranim četrdesetim godinama života. Osjetljivost na svjetlo, gubitak kratkoročnog pamćenja i nesnosne migrene manje su teški simptomi. Kod nekih pojedinaca došlo je do kompletne izmjene osobnosti te se bez prave pomoći oni s tim sve teže nose.

Mnogo je eksponiranih slučajeva koji su dodatno podigli svijest javnosti o opasnostima kojima se igrač u NFL-u izlaže. Najekstremniji od njih je samoubojstvo Juniora Seaua, jednog od velikih obrambenih igrača u posljednjih dvadesetak godina. Nakon toga su u javnost sve brže počeli "isplivavati" slučajevi slični njegovome koji donose detalje o bivšim igračima koji su i u trenutku samoubojstva napravili sve kako bi sačuvali mozak. Jer ako netko uspije na temelju ostataka doći bliže dijagnozi konkretnog problema ove besmislene smrti dobit će bar neki maleni tračak smisla. Ono što zastrašuje je do sada već poznata medicinska činjenica da mozak igrača koji je u svojoj karijeri primio mnoštvo udaraca u glavu izgleda poput onoga osobe stare 80 godina koja boluje od Alzheimerove bolesti. Zbog tih posljedica i promjena ključno je navesti kako liga direktno na terenu provodi svoje odluke.

Provođenje pravila bez konteksta

Sve navedeno u prijašnjih nekoliko poglavlja trebalo bi dati kontekst stvarnosti NFL-a. I iako je smanjenje broja ozljeda od promjena pravila o ispucavanju značajno primjena pravila do određene mjere šteti igri. Naime, suci i momčadi dobili su upute na koji način se pravilo ulazi u igrača ako ga protivnik želi srušiti. U svojoj bit riječ je o udarcu ramenom u područje od vrata na niže. Određeno je da će svaki udarac kacigom u kacigu i moguća ozljeda vrata ili glave biti kažnjavana u vidu kazni na terenu i dodatnih novčanih kazni ili suspenzija igračima ako se bude radilo o težim povredama pravila i naputaka.

Suci se kroz posljednjih nekoliko sezona sve teže nose s pravilima, aneksima i amandmanima na pravila te općenito stanje upućuje na to da se sudačka organizacija odlučila provoditi te zahtjeve doslovno. Na terenu se to manifestira tako da se i na najmanju sumnju u opasan start označuje prekršaj. Nebrojen je broj slučajeva da je udaljeniji sudac dosudio prekršaj iako to nije napravio onaj odmah pored igrača koji su sudjelovali u "startu". Najčešće jer je iz tog kuta izgledalo kao da je glava oborenog igrača pri udarcu trznula jer je došlo do kontakta dvama kacigama. A naputci nedvosmisleno nalažu kažnjavanje obrambenog igrača u tom slučaju. Obrambenog igrača koji je u start možda i krenuo ramenom, ali je recimo napadač u zadnji tren na neočekivan način pokušao izbjeći rušenje te je došlo do nepoželjne vrste kontakta.

Čak i takvi slučajevi su definirani u uputama za igrače. Istina, vrlo šturo stoji kako se obrambeni igrač mora pobrinuti da do sudara kacigama ne dođe. Iako to ni teoretski u granicama ljudskih mogućnosti nije u stanju. Primjer navedenih događanja je suspenzija obrambenom igraču Edu Reedu prije nekoliko tjedana. Reed, koji je poznat kao tehnički izvrstan igrač sa sjajnim osjećajem za presijecanje dodavanja oborio je protivničkog hvatača. Međutim, protivnik je vidjevši Reedovo prilaženje spustio ramena i pokušao ga odbiti što je dovelo do kontakta kacigama. Liga je nakon utakmice reagirala i Reeda zbog navodnog ponavljanja prijestupa suspendirala.

U žalbenom postupku kazna mu je smanjena na "samo" novčanu te je time liga pokušala slučaj "gurnuti pod tepih". Ali Reed je progovorio o problemima koje obrambeni igrači imaju s izmjenom i provedbom novih pravila. Kao temeljni problem je naveo strogost odlučivanja u trenutku u kojem obrambeni igrači ne mogu promijeniti svoju putanju, a napadači svojim kretanjem dovode svoje tijelo u opasnost od udarca koji ih može ozlijediti. Takvo saznanje uopće ne čudi niti bi trebalo biti iznenađujuće većini stručnjaka u i oko ove lige i sporta. Jer već dugo postoji uzrečica koju ponavljaju napadači (poglavito hvatači): "Ako moram birati između udarca u glavu ili u koljeno uvijek bi izabrao udarac u glavu. Bez koljena ne mogu trčati, a na glavi bar imam kacigu."

Što u tom slučaju znače "greške" sudaca i lige na štetu obrambenih igrača? One samo pokazuju kako je liga na svim instancama odlučna pokazati kako brine o sigurnosti igrača, ali i dalje do neke mjere. Naime, dosuđivanje kazni u ovakvim trenucima ima samo prezentacijsku vrijednost. Po svemu do sada rečenom i ovdje napisanom moguće ja zaključiti kako ligi nije cilj zaštiti igrača na trenu prijetnjom sankcijama. Jer da je tako pobrinula bi se da se rizične situacije ne događaju ni u kom slučaju. Ne bi za svaki incident ili naznaku incidenta odmah poslala "čestitku" obrambenom igraču već bi se potrudila educirati i napadače kako ulaziti takve direktne duele. Ovako samo javnosti i pravosudnim institucijama "maže oči" brigom za igrače, ali biti štiti svoje interese. Interese koji jesu donijeli i pozitivne rezultate, ali "preko leđa" igrača od kojih većina poštuje upute koje su im dane. Tim postupcima NFL šalje jasnu poruku (obrambenim) igračima: "Poštuj napisano i neće* ti se dogoditi ništa." Zvjezdica pri tome izgleda poprilično maleno te vodi na dno gdje sitnom tintom piše: "Ako ne bude štetilo financijskim interesima lige i vlasnika klubova."

Kako pronaći "zlatnu sredinu"?

Kako onda u čitavom kolopletu interesa pronaći zonu koja će u najvećoj mjeri odgovarati svima? Kako sačuvati srž igre koja desetljećima drži navijače na rubu stolaca bilo na stadionima ili u vlastitim domovima? Kao što se čitav problem ne svodi na nekoliko jednostavnih pitanja tako ni njegov odgovor nije jednostavan niti je muzika za sve uši. Prvi i najjednostavniji zaključak koji se nameće sam od sebe je da niti liga ni klubovi neće postati neprofitne organizacije.

Njihov krajnji cilj uvijek će u većoj ili manjoj mjeri biti ostvariti zaradu. Ta zarada ne uključuje samo i povećanje ili održanje prihoda nego i strogu kontrolu rashoda. U konkretnom slučaju riječ je o rashodima uzrokovanim postupanjima lige ili nasilnošću igre koji dovode do milijunskih odšteta oštećenima.Od toga se liga štiti već navedenim metodama, ali vrlo brzo će se s podizanjem svijesti o dinamici igre morati suočiti i s padom interesa gledatelja ako se fokus sporta ne zadrži na dinamičnosti i brzini koji donosi gledateljima. Ti prihodi gotovo će sigurno biti smanjeni ako liga bude radila veće zahvate na pravilima kako bi smanjila eventualne gubitke. Kombinacija navedenih postupaka kroz neko vrijeme mogla bi dovesti do vrlo uskog spektra rješenja koja će zadovoljiti sve zainteresirane. I tu igru ulaze igrači.

Prije ulaska u prošlu sezonu već su postojale razne nesuglasice između igračkog sindikata i lige koji su doveli do najduljeg lockouta u povijesti. Kako bi zadržali veći dio kolača u podjeli novca igrači su pristali na štošta i omogućili povjereniku da dobije gotovo neograničenu moć. Pitanje je u kojoj će mjeri taj profit biti dovoljan? Dovoljan da igrači zanemare postupke lige prema njima. U budućim pregovorima o kolektivnom ugovoru igrači će morati misliti i na to. Jer ako se sami ne budu htjeli boriti za svoje principe i zaštitu svojih prava ni publika ni sudovi ih neće zaštiti od jednostranih interesa lige.

Baš će igrači morati pokazati i dokazati da novac nije sve. Da igra može biti u neku ruku svetija od profita. Dugi niz godina svi oni više ili manje poznati igrači bili su uzor djeci ili čak nekim starijima. Ako žele "odgojiti" generacije nasljednika koje će živjeti principe o kojima se sada toliko govori morat će dokazati da misle ozbiljno. Jer kroz svoje predstavnike oni mnogu mogu učiniti mnogo više od šire zajednice. Mogu se uz pomoć institucija pobuniti i pokazati kako iz ugovora u ugovor žele poboljšavati svoj status i samim time unaprijediti položaj lige među navijačima i pravednost donošenja odluka na vrhu.

Veće mase koje uključuju gledatelje u ovom slučaju su inertne i nemaju fokus onoga što žele. A u krajnjoj liniji poticaj teško da će biti dovoljan. Smjer u kojem se kreće liga nekima se neće sviđati, neki će prigovarati, ali sve su to glasovi koji će se izgubiti u vrevi događanja i drugih glasova. Jer gledatelji i dalje ne osjete te promjene dovoljno jako na svojoj koži i skloniji su prilagoditi svoja očekivanja i želje. I nastaviti biti pasivni. Jedino igrače očaj može natjerati u akciju jer ako si ne pomognu sami teško da će im itko drugi adekvatno pomoći.