Pet sportaša koji su obilježili 2012. godinu

Ne volim popise, liste najboljih. Mišljenja sam da bi deset ljudi napravilo deset različitih popisa pet sportaša koji su obilježili 2012. godinu. Neki bi dodali ovoga, izbacili onoga...

U godini Olimpijskih igara može se pronaći mnoštvo sportskih junaka koji zaslužuju biti barem spomenuti u odabranom društvu. Bio to Ryan Lochte, Mo Farah, Bradley Wiggins ili pak Sebastian Vettel, koji je osvojio treći uzastopni naslov svjetskog prvaka Formule 1 i postavio pitanje hoće li rekordi Michaela Schumachera doći u pitanje.

Da je do osobnih simpatija, većinu od ovih pet sportaša ne bih uvrstio na popis. Uglavnom, pet sportaša, pet sportova, pa krenimo redom:

5. Andy Murray

Najbolji britanski tenisač s pravom može reći da je godina na izmaku njegova najbolja u karijeri. Andy Murray igrao svoje prvo finale Wimbledona i četvrti put u četvrtom pokušaju pao na posljednjoj prepreci na Grand Slam turniru. Izgubio je od Rogera Federera (6:4, 5:7, 3:6, 4:6).

Uzvratio je Švicarcu nekih mjesec dana kasnije. Na istom mjestu. Osvojio je olimpijsko zlato u All England Clubu (6:2, 6:1, 6:4) i postao prvi Britanac osvajač najsjajnijeg odličja od Josiaha Ritchieja 1908. "Špina" se otvorila i Škot je u rujnu osvojio prvi britanski Grand Slam na US Openu poslije 76 godina i 237 Grand Slam turnira. Prvi poslije Freda Perryja. S Novakom Đokovićem borio se četiri sata i 54 minute (7:6, 7:5, 2:6, 3:6, 6:2).

Možda još važnije od dva prestižna naslova za Murraya je saznanje da može ono što prije nije mogao. Pobjeđivati najbolje kad je bitno. Uzeo je Ivana Lendla za trenera i isplatilo se. Riješio se pritiska prvog Grand Slam naslova i sada može krenuti na Wimbledon. Vrijeme mu je veći saveznik nego njegovim najvećim rivalima, redom Federeru, Rafaelu Nadalu i Đokoviću.

4. LeBron James

"Not one, not two, not three, not four, not five, not six, not seven", govorio je LeBron James na bombastičnom predstavljanju "velike trojke" Miami Heata prije dvije i pol godine. Godinu kasnije James je vjerojatno htio pregristi jezik kad su Dirk Nowitzki i društvo iz Dallasa srušili Miami u velikom NBA finalu.

James je bio predmet sprdnje. Napuhanko. No, nije ga slomio pritisak. Učinio ga je jačim. Preko ljeta 2011. radio je na svojoj igri i u sljedećoj sezoni bio bez dvojbe najkompletniji košarkaš u ligi, igrač koji može pokriti sve pozicije. Preuzeo je ulogu lidera momčadi, gurnuo Dwyanea Wadea u sjenu, a nakon MVP naslova za osnovni dio sezone, trećeg ukupno, James se konačno, pobjedom 4-2 protiv Oklahoma Cityja, okitio naslovom koji je lovio od završetka srednje škole. Kad je bio mlađi nego Michael Jordan u trenutku osvajanja svog prvog prstena 1991. Posebno će u pamćenju ostati njegova predstava u šestoj utakmici finala Istoka protiv Bostona kad je postigao 45 poena i bio jednostavno nezaustavljiv. Partija karijere? Vjerojatno.

Na Olimpijskim igrama bio je prvo ime možda druge najbolje američke reprezentacije ikada i u Londonu se okitio svojim drugim zlatom. Jedna od najkontroverznijih ličnosti u američkom, ali svjetskom sportu mogao je proglasiti 2012. najboljom godinom karijere.

A pravo je pitanje što je još pred njim.

3. Michael Phelps

S 27 godina ispunio je ono što je namjeravao, a povlačenje u sportsku mirovinu sugerira da je se zasitio. Michael Phelps u Londonu je postao najuspješniji olimpijac svih vremena. S četiri zlata, dva srebra i jednom broncom povećao je broj olimpijskih medalja na 22. Nadmašio je 18 odličja sovjetske gimnastičarke Larise Latinjine koja je na najvećem svjetskom sportskom okupljanju posljednji put nastupila 1964.

Nakon 22 olimpijske medalje te 39 svjetskih rekorda, 29 pojedinačnih i deset štafetnih, i dalje se lome koplja da li je najveći plivač u povijesti ujedno i najveći olimpijac svih vremena. Rasprave će se vjerojatno voditi unedogled, vjerojatno drugačije ne bi ni bilo zanimljivo, ali jedno je sigurno. Phelps ima snažne argumente u toj raspravi. Ne zbog pukog broja medalja nego zbog raznovrsnosti u sportu kojim se bavi i dominacije koju je pokazao.

2. Usain Bolt

Prijatelj i sunarodnjak Yohan Blake postao mu je najnovija prijetnja u hvatanju najvažnijih naslova, Tyson Gay je najavljivao da je spreman srušiti njegov svjetski rekord na 100 metara, Tim Montgomery vraćao se u sjajnoj formi, Asafa Powell je, kao i uvijek, vrebao iz prikrajka.

Kad je ostao bez svjetskog naslova 2011. zbog krivog starta, iznad glave Usaina Bolta pojavilo se mnoštvo upitnika postavljanih s raznih strana planeta. A onda se dogodio London. Najveća pozornica. Mjesto gdje se najbolje osjeća.

Na 100 metara srušio je olimpijski rekord postavši jedini sprinter poslije Carla Lewisa koji je dvaput zaredom na Olimpijskim igrama osvajao zlata u kraljevskoj disciplini. Na 200 metara izjednačio je bivši svjetski rekord koji je 1996. postavio Michael Johnson (19,32), što je četvrto najbrže vrijeme u povijesti. Od prvih pet, četiri su njegova. U cilju je stavio kažiprst na nos. Poruka je bila nedvosmislena. Kad je s jamajkanskom štafetom potukao konkurenciju, postao je jedini sprinter u olimpijskoj povijesti koji je uzeo tri zlata dvaput u nizu, ali i najveći sprinter svih vremena.

1. Lionel Messi

Srušio je rekord u broju pogodaka u jednoj kalendarskoj godini? Nije srušio rekord? FIFA neće ratificirati?

Nije ni bitno.

Messi je napravio povijesno ostvarenje. Postigao je 90 golova u manje od 365 dana, a može "podebljati" tu brojku u posljednjoj utakmici godine. Hoće li ta brojka biti službena u obliku nekog rekorda, nije ni bitno. Messi je postigao 90 golova, što je samo po sebi povijesno ostvarenje koje će biti letvica koju će biti gotovo nemoguće nadmašiti. Kao i ona koju je 1972. postavio Gerd Müller.

Ostali sportaši obilježili su 2012. u jednom njezinom dijelu, ali Argentinac je konstanta tijekom obje sezone u Barceloni, a u novom kvalifikacijskom ciklusu vuče svoju reprezentaciju prema Brazilu. Trofeji ga ove godine nisu pratili kao prijašnjih sezona, ali indivudalno Messi je definitivno obilježio najveći dio godine.

Nogometna povijest sugerira da nitko nije imao više od tri izvanserijske sezone zaredom u kojima je držao konstantu (npr. Platini, Van Basten...), ali Messi je tri godine zaredom dokazivao da je nedvojbeno najbolji nogometaš svijeta, a pokazuje to i u četvrtoj. U klubu je osvojio baš sve, ali ne pokazuje znakove posustajanja. Stalno pronalazi nove motive. Individualne, iako uvijek ističe da je uspjeh momčadi na prvom mjestu. Ali bi li Barcelona bila toliko uspješna da Messi nije i u jednoj mjeri tašt?