Koliko je naoko besprijekorna organizacija zapravo (ovodobno) prijekorna?

Potpuno svjesna svih mogućih konotacija osvrta kojemu upravo nastaju prvi retci, pa i na određeni način utemeljene kritike "uskakanja u usta", točno tjedan dana prije no što će se niz Crveni spust otisnuti prvi skijaši i skijašice ipak ću bez ustezanja i kojekakvog povlađivanja pokušati iznijeti provjerene i kompletne činjenice o organizaciji (ali i svrsishodnosti) spektakularnog skijaškog događaja koji svakoga siječnja (pre)toplo ugošćuje hrvatska prijestolnica.

Ponajviše se pritom referiram na članak "Ukinimo sportska događanja u Hrvatskoj", koji, nastao prije nešto manje od dvije godine, u sažetim crtama, promiče potrebu za unisonom obranom multinacionalnog skijaškog sportskog natjecanja podno Medvednice, koje će ulaskom u 2013. proslaviti svoje deveto prezentiranje svijetu.

Veliki francuski moralist i esejist Joseph Joubert jednom je kazao kako "čovjek koji nikad ne mijenja mišljenje voli sebe više nego istinu", a svojim se 'narodno-mudrosnim' rukopisom u moje misli itekako urezalo i kako je osoba koja nikad ne mijenja stav(ove) ili jako mudra ili jako glupa, potpuno u pravu ili potpuno u krivu. Budući da se ne smatram niti izuzetno mudrom, ni neoborivo pouzdanom, dopustit ću si takozvani 'luksuz odrastanja', protoka i promjene vremena, boljeg shvaćanja (i prihvaćanja), ali i osvjetljenja novim činjenicama, saznanjima, informacijama.

Može li se SQT nositi s bremenom skijaškog klasika?

Vjetar na Sljemenu nikada ne puše u istome smjeru i identičnom jačinom, kraljevi i kraljice iz godine u godinu smjenjuju se na prijestolju, ali jedno gotovo uvijek ostaje nepromijenjeno - projekt Snježna kraljica od (većinski inozemnih) medija, reportera, aktera, pridošlica i dužnosnika u arhivu redovito sprema samo bajne pohvale i slatkaste epitete odobravanja i divljenja.

Teško je naći nekoga kome na sam spomen organizacijskog aspekta Snow Queen Trophyja ne popadaju bombončići iz usta, a nekako su u tome osobito revni odvajkada bili Austrijanci. Tradicionalno najjačoj skijaškoj naciji na svijetu jednostavno se ne smije ne priznati "pozvanost da govore i sude", a sukus mišljenja austrijske medijske sile posljednjih je godina sljedeći: "Organizacija je besprijekorna", dok se posebno ističe da je "upravo Zagreb pokazatelj kako napraviti financijski isplativu, gledanu i atraktivnu utrku."

Odista je točno da Organizacijski odbor svoj posao radi vrhunski, no pravo je pitanje mora li to (i može li) svaki puta biti karakterizirano i izvedeno baš tako? Jer, to znači samo najbolje uvjete, najjeftinije ulaznice, 'najbesplatniji' prijevoz, najkvalitetniji smještaj, basnoslovni nagradni fond... Najnovija edicija i službeno je "konačna kvalifikacijska za sljemenski ulazak u poznati Club 5+" (kojeg čine samo najveći klasici Svjetskoga kupa poput Wengena, Kitzbühela, Adelbodena), a bjelodano je nepisano pravilo kako "jednom 'unutra', principi više ne mogu poznavati previše devijacija".

Domaća zadaća Organizacijskog odbora

Sa (iskustvenog) primarno novinarskog gledišta vrlo bitan kontakt, kao i ophođenje s pripadnicima sedme sile zaista bi trebali poslužiti kao putokaz svim ostalim hrvatskim sportskim kolektivima, individuama i(li) natjecanjima. No, u drugu ruku - na "planeti sport" povećalom ćete morati tražiti uvijek besplatni internet, bogatu ponudu ića i pića, prijevoz, uslugu... Uzmimo za primjer samo Švicarsku, koja na svojim svjetskim ili kontinentalnim smotrama novinarima propisuje simboličnu cijenu priključka na bespuća internetskog prostora....i to je nešto što bi moglo biti koliko-toliko isplativije i efektnije organizirano, premda isto tako stoji činjenica kako je Lijepa naša još uvijek daleko od takvog, "europskog" načina djelovanja.

Svima koji su ijednom pohodili koju od utrka Snježne kraljice kristalno je jasno kako - neće ostati gladni, žedni ili promrzli. Dijele se gulaš, grah, kuhano vino - jasno je tko što radi, kako, kada i zašto pa vas vaša dnevna porcija, budite sigurni, neće zaobići. Nadalje, gro "jako važnih osoba", popularnih VIP-a, zapravo su toliko bitni da sa sobom na Sljeme nemaju potrebe ponijeti niti novčanik, a svaki sportaš i sportašica koji slete u hrvatsku metropolu, k tome još i ostvare vrhunski rezultat, u džepu će zadovoljno trljati (za skijašku orbitu) pozamašan novčani iznos te vrlo brzo odlepršati prepuni dojmova prouzrokovanih sjajnom, grlatom i korektnom publikom.

Sve je to, bez demagogije, isto tako krasno i pohvalno, kao i poželjno, ali nikada, nažalost, nešto nije ili crno ili bijelo. Tako valja apostrofirati kako bi, da se ovako organiziran Snow Queen Trophy premjesti, primjerice, na neku švicarsku planinu i pod ingerenciju države i Saveza koji nisu primorani posramljeno skretati pogled upitani za gospodarsko-društvenu situaciju ili pak inozemni dug, bio – neuvijena svjetska senzacija, financijski (realno) itekako isplativ projekt i vječni klasik. No, kako na ovaj "silovani" način u očima puka koji svakim danom ima sve manje perspektive, kruha i pogače, vjere u vlast, izgleda jedan ovakav sportski spektakl?

Daleko smo od teze da je Snježna kraljica Hrvatskoj, ili bilo kojoj drugoj izrazito sportskoj naciji, nepotrebna i otežavajuća. Međutim, u trenutačnoj bi situaciji sama organizacija, odnosno koncept, trebala iznaći načina - a što je itekako moguće - da se samo malo manje razmeće i svijetu dokazuje "da nismo Balkanci, nego Zapadnoeuropljani, kako smo se uvijek osjećali", što su riječi naše skijaške perjanice Ivice Kostelića.

U redu, imamo najbolje navijače na svijetu, sposobni smo kreirati najužareniju atmosferu na kugli zemaljskoj, a skijaši i skijašice u Zagrebu se uvijek "osjećaju posebno i prihvaćeno". Čak i Rus koji je "zalutao na skije". Ako je tako - a jest - onda bi Snježna kraljica i dalje ostala spektakl da se, prvenstveno, reduciraju (nepotrebni) organizacijski troškovi "popratnih aktivnosti" - i to je nešto što bi Organizacijskom odboru trebala biti domaća zadaća broj jedan.

Svaka majica ima dva rukava

Prostora za napredak uvijek će biti, koliko god sve izgledalo divno i krasno. Banalni je primjer, recimo, poboljšani sustav akreditiranja novinara - jer masovno se, posebice u početnim godinama, viđalo raznorazne izvjestitelje koji nemaju (ili imaju jedva vidljive) veze sa sportskim temama, skijanjem ili pak nemaju afinitete zapravo napisati "koju riječcu" o događaju na kojem "nit' piju, nit' vodu nose". Time se samo stvaraju nepotrebne gužve, pumpaju brojke medijskih izvjestitelja (sada već ustaljena brojka od 500!), ali i otežava posao onima koji su zaista došli - raditi.

Premda se proračun svakim novim siječnjem sporo, ali periodično smanjuje, i ove se godine određeni iznos uspio potrošiti na organizacijska poboljšanja poput većeg video-zida, unaprijeđenog razglasa i - još bogatije ponude besplatne hrane i pića. Promjene se, kakve god one bile, dakle, događaju - ali u ponešto ipak pogrešnom "djelokrugu".

Bespredmetno je ponovno raspravljati o učincima koje Snježna kraljica ostavlja na hrvatski sport, skijanje, turizam, ugostiteljstvo. Toliko je toga izgovoreno, potvrđeno, napisano, promišljeno. Svi sve znaju, mnogo je javnih tajni, ali malo će se toga doskora promijeniti.

Možemo li reći da bi isti organizacijski odbor, isti čelnici, volonteri, skijaši, djelatnici, mediji, isti posao, a možda još i (turistički) bolji, a time i isplativiji, napravili, primjerice, na Bjelolasici? Možemo.

Možemo li organizaciji višednevnog skijaškog događaja spočitnuti činjenično (pre)velike iznose za nabavu umjetnoga snijega i topova (u kroničnom nedostatku pravoga) ili pak realni problem patnje Parka prirode Sljeme, koje se konstantno oštećuje fizičkim intervencijama zbog prilagodbe standardima krovne svjetske skijaške organizacije?

Možemo li upozoriti i na umjetno zasnježivanje (pre)zasićeno raznoraznim aditivima, koji neophodno "nagrizaju" ekosustav Medvednice? Možemo...i moramo!

No, to je već drugi par rukava - nešto što se organizacijskim naporima jednostavno ne može riješiti i gdje u pitanje već dolazi samo održavanje, postojanje utrke.

Jer, direktor Svjetskoga kupa za skijaše Günter Hujara Sljemenu je i ove godine poslao 'posljednje upozorenje' da se poboljšaju vodni kapaciteti, odnosno izgradi još najmanje jedno akumulacijsko jezero. Nije uvjet održavanju utrka, ali...sve je jasno. A poslije toga - ublažavanja neće biti.