Hrvatska izgleda dobro, ali na SP nije došla pobijediti Mađarsku

Mađarska je možda postala mušterija Hrvatskoj - i pritom razvila sličan kompleks kakav Hrvatska ima od Francuske - no nisu ti ogledi uvijek bili laki. Uostalom, prije samo godinu dana na EP-u u Srbiji Hrvatska i Mađarska odigrali su neodlučeno (istina, Hrvatskoj pobjeda nije ni trebala), a to je samo još jedan opipljivi dokaz napretka koji je momčad ostvarila u međuvremenu. Na dvije sigurne pobjede u Londonu, gdje je Hrvatska definitivno izgledala najbolje otkad je vodi Slavko Goluža, Kauboji su nadogradili i ovaj uvjerljiv trijumf u Madridu naznačivši da bi u Španjolskoj, usprkos puno kraćim pripremama nego što je bio slučaj za Olimpijske igre, mogli biti i bolji nego na Otoku.

Nepotrebno je pretjerati oko te jedne pobjede jer Mađari nisu izgledali dobro, i koliko god zasluge u tomu ima i Hrvatska - što uopće nije sporno - ne treba bježati od toga da je i protivnik bacao lopte u bunar. Nekoliko kontri lako prelomi takvu utakmicu, posebno kada utakmica nije od izuzetnog značenja. Uostalom, Mađari bi kao treći u skupini mogli imati lakši put do polufinala nego drugoplasirana momčad u skupini, pa iako vjerojatno nisu u utakmicu ušli s tim razmišljanjem, podsvjesno je vjerojatno utjecalo na to da ne ulože svaki gram snage u eventualni povratak u utakmicu.

Stoga je cijela priča o "slanju poruke" Španjolskoj i ostalim favoritima na tankim nogama, jer ni Španjolsku ni Francusku ni Dansku nije briga što Hrvatska radi protiv Mađarske ili Alžira, kao što ni nas ne bi trebalo biti previše briga što, primjerice, Francuzi ne izgledaju briljantno. Kada su to uopće bili u ranoj fazi natjecanja? Hrvatska takav tip poruke može poslati samo u ogledima s tim momčadima, nitko još nije osvojio medalju u prvom krugu. U prvom krugu je možete samo - izgubiti.

No, Kauboji za sada šalju jednu drugu poruku, ne svijetu već - svojoj naciji. Koja je "ugodno iznenađena" nastupom protiv Mađarske, igrama Marka Kopljara, požrtvovnošću i atmosferom pod vodstvom kritiziranog Slavka Goluže, izgledom momčadi bez Ivana Balića.

Sve to ne bi trebalo biti iznenađenje kada bi rukomet bio ozbiljnije praćen u medijima kroz cijelu godinu, a ne samo kroz nekoliko tjedana velikih natjecanja -a i onda površno, tako da se traže senzacije, veliki junaci (kao što je Balić ili drugi zaslužni "portugalci") ili, pak, krivci za "samo" peto mjesto ili brončane medalje. No, ovako stalno nastaje nesrazmjer između stvarnosti i "očekivane stvarnosti".

Primjerice, Kopljar je dobar igrač. Već dugo vremena izvrstan obrambeni, ali već neko vrijeme i u ozbiljnoj uzlaznoj putanji i napadački. Žestoko sam kritiziran tijekom SP-a u Švedskoj kada sam ga branio kao dobrog rukometaša, no i u nastupima za reprezentaciju i za Zagreb, te konačno za jaki PSG, zorno pokazuje da je on trenutno najbolji, najkompletniji hrvatski desni vanjski. Igrao je vrhunske partije protiv momčadi kao što su Francuska i Barcelona, bio je u najboljoj sedmorki EP-a i zaista je teško shvatiti zbog čega bi on danas bio veliko iznenađenje zbog odličnog učinka u Španjolskoj (14/17, devet asistencija, samo dvije tehničke pogreške).

Poanta nije - "Kopljar je svjetska klasa". Ili, "Kopljar je bolji nego što je bio Metličić". Poanta je - Kopljar nije "invalid", a kritike na njegov račun često su dostizale upravo takvu kategorizaciju. Ne može nitko uspjeti zato što ga "netko gura", pa tako Lovro Medić neće završiti u Werderu kao što je završio Mateo Pavlović. Obojicu se "guralo" u Zagrebu (kaže ulica), ali istodobno je svatko znao tko je kvaliteta, a tko nije. Kvaliteta uvijek ispliva.

Na sličan je način kritiziran i Goluža, iako su i njegovi dosadašnji rezultati (ali i učinak) - dobri. Ne spektakularno dobri, ali definitivno nisu slabi. Goluža je bez dvojbe ostvario dva glavna cilja - zadržao je Hrvatsku pri svjetskom vrhu i nastavio kontinuitet vrhunskih rezultata, a pritom je održao vrhunsku atmosferu unutar momčadi koja je krasila Kauboje od 2003. do njegovog dolaska.

Nitko ne može poreći da Kauboji i danas daju sve od sebe, da je atmosfera među igračima odlična, da je timski duh na visokoj razini, da je kult reprezentacije snažan, bez obzira što više u njoj nema Metličića, Balića, Džombe ili Kaleba. A radi se o značajnom uspjehu ako su taj kult reprezentacije - pa i njena igra s rezultatima - neovisni o jednom pojedincu, makar se zvao Ivano Balić.

Iznad svih - Hrvatska.

Shvatljivo je veličanje Ivana Balića, i nema nikakvog razloga da i danas ne budemo ponosni što je upravo on među najboljim rukometašima svih vremena, možda i najomiljeniji. Shvatljivo je i to što smo tužni da ga sada nema u reprezentaciji, da ne možemo uživati u njegovim potezima.

Ali, neshvatljivo je da je netko iznenađen što je Hrvatska dobra i bez njega jer Balićeva uloga značajno se smanjila u protekle 2-3 godine. Već u Austriji je Domagoj Duvnjak vodio zajedno s Balićem, a preko Švedske i Srbije došli smo do Londona gdje je Hrvatska definitivno bila Duvnjakova momčad.

Ona je to i u Švedskoj. Čekamo još potpunu eksploziju u šutu (11 golova, 18 pokušaja), no s 11 asistencija i osam ukradenih lopti nalazi se u samom vrhu tih kategorija, a tek tri tehničke pogreške svjedoče zrelosti u igri srednjaka koji je tek godinu dana stariji nego što je Balić bio u Portugalu. A već ima pet velikih medalja s Hrvatskom! Nije prvi puta da u prvom dijelu natjecanja Duvnjakove brojke izgledaju impresivnije i od igrača poput Nikole Karabatića (13 golova, četiri asistencije, sedam izgubljenih, niti jedna ukradena lopta u utakmici više).

Nema još zlato, nije još kao "gazda" odveo Hrvatsku do kraja, i zato će do daljnjega iznad njega svijetliti upitnik. Navijači mu pamte "no-show" protiv Srbije u polufinalu Eura, kao i protiv Francuske u polufinalu OI. Čeka se velika partija u velikoj utakmici, što se uostalom može reći i za cijelu momčad, pa tako i izbornika Golužu.

Hrvatska je protiv Mađarske samo potvrdila ono što sam pisao i prije turnira - ona i danas igrački i momčadski, bez Ivana Balića, pripada svjetskom vrhu, pored Danske i Španjolske, tik ispod Francuske; dok netko ne dokaže suprotno, Francuzi zaslužuju tu distinkciju.

Samo su Danci i Španjolci zabili više golova, ujedno i jedini imaju efikasniju realizaciju; Hrvatska je treća po asistencijama, pri vrhu po ukradenim loptama, na vrhu po blokadama. Fokus na blokade kao ključni dio obrane započeo je još u Austriji, od tada je Hrvatska u tom segmentu daleko najjača momčad na svijetu, potvrđuje to i u Španjolskoj.

Goluža je uoči Londona puno inzistirao na kontrama, i to je danas segment igre u kojem je puno kvalitetnija nego u zlatnim danima Lina Červara. Štoviše, Hrvatska je kvalitetom svoje tranzicije pretekla čak i uvijek brze Dance, i u Španjolskoj je na vrhu liste po broju golova iz kontre. U odnosu na London, kada je Duvnjak bio glavni motor kontre, danas je odlično pokreću svi, uključujući Alilovića, krila su izuzetno brza, a razmišljanje igrača i reakcija još brži.

Veseli što je istodobno Hrvatska vrlo oprezna i strpljiva s loptom, ne nudi velik prostor za kontru, brzo se vraća i postavlja u obranu. Opet, uzorak je malen, posebno s obzirom na (ne)kvalitetu Alžira i dakako Australije.

I postavljena i tranzicijska obrana su odlične, kontra je odlična i krila su odlična. Prostor za napredak najvidljiviji je u dva područja - vratarima i postavljenom napadu.

Do sada to nije bio problem zbog protivnika, no bit će u najvažnijim ogledima. Alilović nije ostavio tako slab dojam kako sugeriraju brojke (18. vratar Prvenstva s 34.8 posto obrana), no taj postotak morat će porasti u nastavku natjecanja. S vedrije strane, odlično brani Filip Ivić, no pitanje je hoće li mu Goluža vjerovati kada to bude važno i hoće li na vrijeme povući Alilovića ako mu ne ide.

Postavljeni napad još nismo vidjeli u trenucima gdje se lomi rezultat, a laganih pogodaka iz kontre nema. To su bile situacije gdje smo se često mučili s Francuzima, ostaje za vidjeti imamo li tu novih timskih rješenja. Buntića nema, Lackovića muči prst, a Vuković, Bičanić, Duvnjak i Kopljar nisu tako jaki u igri 1 na 1 da mogu "izmisliti gol" kada drugačije ne ide. Povremeno da, ali konzistentno ne. Teško je, pak, 10 minuta prije kraja u egal utakmici protiv Francuza u četvrtfinalu SP-a gurati u vatru Stepančića ili Mandalinića.

To je, zapravo, situaciju koju čekamo. Pobjeda protiv Mađarske je lijepa, i u njoj smo mogli uživati, no Hrvatska ima odličnu ekipu koja jednako tako igra zajedno - i zato na SP nije došla pobijediti Mađarsku.

Došla je pobijediti Španjolsku, Francusku, Dansku. U tim ćemo susretima saznati jesu li Goluža, Duvnjak, Kopljar i društvo sazreli i postali spremni napraviti korak više u odnosu na prethodna natjecanja i tako se približiti rezultatima onih s kojima ćemo ih, bilo to pravedno ili ne, uvijek uspoređivati - Červara, Balića, Metličića i njihovog društva.