Dvanaest

Jedna od bezbrojnih wengenskih tradicija je da trojicu prvoplasiranih nakon utrke pripada po helikopter koji će skijaše i njihove pratitelje prebaciti do obližnjeg centra mjesta gdje ih čeka konferencija za medije. Prevozili su domaćini sva velika imena svjetskog skijanja, ali nikoga češće nego 33-godišnjeg Zagrepčana, skijaša koji je jedini ikada skupio dvanaest postolja na istom skijalištu Svjetskog kupa.

Srušiti neki rekord svjetskog skijanja je nevjerojatan pothvat za bilo koga, a ne samo za sportaša koji dolazi iz zemlje u kojoj su skijaške žičare rjeđa pojava nego nedopingirani pobjednici Tour de Francea. Ali srušiti ovaj rekord, rekord kojeg su držali Stenmark, Girardelli i Cuche i srušiti ga baš u Wengenu je nešto posebno.

Stenmark je dominirao tehničke discipline kao nitko prije i nitko poslije njega. U petnaest neponovljivih godina skupio je 46 veleslalomskih i 40 slalomskih pobjeda.

Marc Girardelli je jedini skijaš koji je osvojio Veliki kristalni globus pet puta, a da je 1994. bilo malo više sreće i pet bodova više u super-veleslalomu, u riznici bi imao i Mali kristalni globus u svakoj disciplini.

Didier Cuche nema toliko pobjeda kao Stenmark i Girardelli, ali ima iza sebe dvadesetogodišnju karijeru, protkanu spustevima koji su oduzimali dah, legendarnim nastupima i rekordnim pobjedama na Streifu. I ove godine, najveći broj navijačkih plakata u Wengenu nije podržavao nekog aktivnog švicarskog skijaša već je nosio jednostavnu poruku – Didier, vrati se.

I Cuche i Girardelli stajali su po jedanaest puta na postolju Kitzbühela, Stenmarku je to uspjelo u Madonni di Campiglio. Ali nitko nikada nije uspio na isto postolje dvanaest puta. Do ove nedjelje.

Prve Ivičine riječi na putu za postolje bile su "Prešao sam ih!" I stisnuta ruka i zagrljaj koji su otkrivali da ovo nije tek neki uspjeh, da je povjesničaru skijanja postalo jasno da je i sam postao dijelom te iste povijesti. Kostelić možda ima samo jedno i pol koljeno, ali isto toliko ima i srca. I volje i želje za natjecanjem, i dišpeta da pokaže onima koji ga polagano guraju u mirovinu. I naravno – znanja i umijeća. Ili kako mu je to Bode Miller lijepo objasnio, "da se ja znam skijati kao ti, ja bih svaki puta bio prvi".

U godini bolova, u godini u kojoj će Ante reći, gotovo ispričavajući se, "hendikepirani smo malo, ali se borimo, naravno da se borimo", u godini u kojoj je pažnja hrvatske javnosti nešto popustila jer, zamislite, Ivica nema neke šanse za Veliki kristalni globus, zapravo se promijenilo – nije ništa. Kostelići i dalje skaču iz kombija na skije, sa skija u kombije, pa opet na skije i na avione, helikoptere i vlakove koji ih vode od jednog skijališta do drugog, gdje će se mjeriti protiv onog najboljega što svijet ima za pružiti.

I kao i svake godine, put ih je odveo do Wengena, do prekrasnog skijališta podno Eigera, Möncha i Jungfrau, do mjesta koje je inspiriralo ne samo skijaše i alpiniste, već i Lorda Byrona, Göthea i Rousseaua na neke od njihovih najboljih djela. Do zemlje u kojoj je pedesetak tjedana u godini Hrvatska samo jedan od izraza za "strance s kojima često znamo imati problema", ali u kojoj u tjednu Lauberhorna Hrvatska znači samo zemlju dobrih i dragih sportaša. Ili, kako je rekao jedan domaći navijač upitan za koga navija u slalomu, "Glavno da nije Austrijanac. Ali, ako baš mogu birati, onda sam za Ivicu. On nam je simpatičan kao da je naš".

Ostalo je, kao što kažu, povijest. Sada i Ivica i Wengen drže novi rekord, rekord koji će, ako je po planovima Kostelića, biti napadnut već sljedeće godine. A, do onda? Mala stanka u Bad Ragazu, kratka terapija koljena i već od danas Kitzbühel. Za one od vas koji vode statistiku, Kostelić u Kitzu ima devet postolja. Samo za informaciju...