Stan Musial, Čovjek kakvih više nema

Ovo je jedna takva priča, priča o Stanleyu Franku Musialu, jednom od najvećih sportaša svih vremena.

Musial možda nije bio jedan od najboljih sportaša svih vremena - iako to ponajviše ovisi o tome gdje želite podvući liniju - ali su njegova dostignuća bolja nego što većina ljudi ima u pamćenju. Baseball brojke ne znače previše u našim krajevima, ali Musialove su impresivne, kako god ih okrenuli. Ovisno koju kategoriju izaberete, njegovo ime će se naći pri vrhu, s ponajviše dva, tri upisa ispred njega. Tri puta je bio izabiran za najboljeg igrača lige, dvadeset sezona za redom bio je biran u All-Star momčad. Bilo bi ih i dvadeset i jedna, ali 1945. Musial je baseball uniformu zamijenio onom Američke ratne mornarice. Kada se povukao, bio je vlasnik 55 baseball rekorda.

Ali od svih tih statistika, jedna je još dojmljivija. Kada je odigrao prvu utakmicu, 17. rujna 1941. godine, bio je peti najmlađi igrač lige. Kada je odigrao posljednju, 29. rujna 1963. godine, bio je treći najstariji. U međuvremenu je odigrao 3026 utakmica, sve za isti klub, St. Louis Cardinalse. Znate li kako je često bio isključen, u sportu u kojem se s terena leti i zbog predugog pogleda prema sucu, i čiji bi momci u crnom prosječnu nogometnu utakmicu završili nakon deset minuta poslavši sve prigovarajuće prima donne u svlačionicu? Niti jedan jedini puta.

Jedna od najboljih priča o Musialu je ona iz 1954. kada su njegovi Cardinalsi gubili u Chicagu protiv Cubsa. Igrala se sedma od devet izmjena i udarači St. Louisa cijeli dan nisu uspjeli pošteno udariti lopticu protiv Paula Minnera, ljevorukog bacača Chicaga. I onda, u sedmoj izmjeni, napokon je malo krenulo. Wally Moon je nekako uspio doći na prvu bazu i na udaranje je izašao Stan Musial, najbolji udarač Cardinalsa. Stan nije dugo petljao i opalio je lopticu u desno vanjsko polje, uz samu liniju. Moon je optrčao sve baze i postigao bod za Cardinalse, dok je Musial odsprintao do druge baze. U slavlju isprva nitko nije primijetio da je sudac prve baze poništio udarac jer je krivo procijenio da je loptica pala izvan linije koja označava granicu igrališta.

Kada su napokon shvatili da im je bod poništen, igrači St. Louisa izluđeno su otrčali do glavnog suca. Najbrži je bio Solly Hemus. I pripala mu je čast da kao prvi izleti s terena. Nekoliko sekundi nakon njega trener Stanky je poslan da mu pravi društvo. Peanuts Lowrey je bio sljedeći. Sve to vrijeme, Musial je stajao na drugoj bazi, ne shvaćajući točno oko čega je nastala takva strka. Kada je došetao do glavnog suca jednostavno je pitao "Što se desilo, poništen mi je udarac?". Glavni sudac je nevoljko kimnuo glavom, znajući da je njegov kolega napravio pogrešku. "Nema problema, što je, tu je, ne možete sad mijenjati odluku", rekao je mirno Musial, zauzeo mjesto za ponovljeno udaranje i opalio sljedeću lopticu na točno isto mjesto. Taj puta suci nisu pogriješili.

Stan Musial rođen je u Donori u Pennsylvaniji, u istom gradiću od pet tisuća stanovnika u kojem su rođeni i Ken Griffey Senior i Junior. U gradiću koji je osim po trojici igrača iz Kuće slavnih poznat prvenstveno po teškoj industriji čelika i cinka te po gustim, crnim oblacima koje je ta industrija podarila lokalnim stanovnicima. Musialov otac je radio u toj tvornici, sve dok nije preminuo teško kontaminiranih pluća 1948. godine. Stan je u tvornici proveo samo jedno ljeto, ali to je bilo dovoljno da shvati da je svaki dan u kojem za život zarađuje igrajući najdražu igru poklon, nešto što nikada nije zaboravio.

Musial je, za ondašnje pojmove, zarađivao jako dobro. Njegova plaća 1958. godine od $100.000 bila je ondašnji rekord National Lige. Danas te brojke izgledaju skromno, da ne kažemo smiješno. Uz uračunatu inflaciju to je još uvijek manje od milijuna dolara, a za usporedbu Alex Rodriguez (MLB) je 2011. plaćen 30 milijuna dolara, Kobe Bryant (NBA) 25 milijuna, a Charles Johnson (NFL) 34 milijuna. Ali čak i ta rekordna plaća pokazuje Musialov karakter. Prvo, to je bila prva povišica (u to doba svi ugovori su bili jednogodišnji) nakon sedam godina, razdoblje u kojem je Musial tri puta bio najbolji udarač lige. Drugo, kada su vlasnici kluba Musialu rekli da imenuje svotu koju bi želio primati, on je spomenuo $91.000, a sami Cardinalsi su tu svotu podigli na okruglih sto tisuća. I treće, kada je dvije godine kasnije odigrao jednu za sebe nekarakteristično lošu sezonu, zatražio je od kluba da mu smanji plaću za maksimalno dozvoljenih 20% (što je St. Louis i prihvatio).

Zamislite se malo. Možete li imenovati i jednog jedinog igrača današnjice, zvijezdu svoga sporta, koji će nakon lošeg rezultata vratiti dio plaće? Tom Brady? Cristiano Ronaldo? LeBron James u direktnom televizijskom prijenosu - "The Paycut"? Ne, nisam ni mislio da možete.

Isto tako teško da ćete naći igrača koji je dulje bio vjeran. Svom klubu, za koji je igrao 22 godine, svojoj supruzi, s kojom je bio vjenčan preko 70 godina, i svojim navijačima, za koje je neumorno potpisivao autograme i nakon što bi odigrao dvije utakmice u istome danu na 40 stupnjeva. Zbog kojih je prestao pušiti, jer je bio svjestan uloge sportskog idola na mlade. Zbog kojih nikada u javnosti nije pio alkohol. I zbog kojih je u svakoj od 3026 utakmica davao sve od sebe. Musial nikada nije vodio ligu u home runovima. Ali je bio najbolji u udarcima za dvije i za tri baze preko deset puta, između ostaloga zato što je nakon dobrih udaraca odmah sprintao punom snagom, ne bi li osvojio bazu više. Ili kako se bacač Dodgersa, Carl Erskin, sjeća: "Moja taktika protiv Musiala je bila baciti najbolji pitch i odmah krenuti pokrivati treću bazu."

I navijači su to znali. Znali su da je Musial nešto posebno, netko koga se može i mora cijeniti i kad ima dobar i kad ima loš dan, iako potonjih nisu vidjeli previše. Posebno ne navijači New York Metsa, koji su uvijek uzdisali kada bi Musial došao na udaranje protiv njihovog kluba. Ne, ne opet on. "He is the man", govorili bi. I nadimak je ostao, Stan, The Man. Stan, Čovjek s velikim "Č". Musial je bio pojam i vlastitim navijačima i protivničkim, uzor svima koji cijene sport i ono sportsko. Toliko, da su navijači Cubsa, najvećeg protivnika Cardinalsa, jedne godine u izboru za najdražeg igrača na prvo mjesto stavili upravo Čovjeka, ispred svih vlastitih igrača. To je kao da navijači Hajduka za najdražeg igrača izaberu Dinamovca.

Možda je svima bio drag, jer nije predstavljao glamur, već talentiranog, poštenog radnika sporta s kojim smo se mi svi mogli poistovjetiti. Kao što je rekao Bob Costas, dugogodišnji radio komentator i Musialov prijatelj, "Stan nikada nije udario .400 u sezoni. Nije nikada udario u 56 utakmica za redom. Nije udario home run u posljednjem udaranju karijere. Nije oženio Marilyn Monroe, već svoju srednjoškolsku ljubav. Njegova posebnost je bila tiha."

Joe Black, jedan od prvih crnih pitchera u Major League Baseballu, priča svoju priču o Musialu. U Blackovoj prvoj godini, u godini u kojoj je život za Crnce bio težak i na igralištu i izvan njega, u godini u kojoj, posebno na jugu, nitko nije prihvaćao integraciju, bacao je protiv Čovjeka, najboljeg udarača lige, protiv igrača koji je iza sebe već imao tri naslova prvaka. Kada je Musial izašao na udaranje, s klupe Cardinalsa netko je doviknuo "Ajmo Stan, razvali ga. S ovakvom crnom pozadinom bit će ti lako vidjeti bijelu loptu". Musial nije rekao ništa. On nikada nije govorio ništa kada je udarao, raširenih koljena, pogrbljenog tijela i iskrivljene glave - kao klinac koji gleda iza ugla dolazi li policija - za njega u tim trenucima nije postojalo ništa osim loptice i palice. Ali kada je utakmica završila, otišao je do klupe Dodgersa, pronašao Blacka, ispričao mu se i dodao, "Žao mi je da si morao čuti nešto ovakvo. Ali ne brini se, ti si odličan igrač i pobijedit ćeš mnogo utakmica".

Cijeli život Stanleya Musiala je kolekcija ovakvih i sličnih priča. Priča o čovjeku, ili Čovjeku, ako želite, koji je imao stotine prilika da se malo prošverca, ali ih nije htio iskoristiti. Prilika da popije koju nakon dobre utakmice. Da ne istrči punom brzinom nakon udarca. Da ne bude pristojan sa sucima i s protivnicima. Da traži više novaca. Da se zabavlja sa starletama. Da odbije navijače kad je umoran. Da zaboravi otrovne oblake i da prestane biti zahvalan životu. I što je najbolje, to mu vjerojatno nitko ne bi ni zamjerio, jer odstupanje od visokih normi ponašanja je pravilo, a ne iznimka, kada su u pitanju medijski eksponirani sportaši.

Svi mi znamo za brdo vrhunskih sportaša. Ako smo sretni, poznajemo i pokoju osobu koja otjelovljuje sve one vrijednosti koje bismo i sami željeli imati ili koje bismo rado prenijeli djeci ili unucima. Ali samo prokleto rijetko, ako uopće ikada, možemo reći da je netko i u prvoj i u drugoj grupi. Sigurno podcjenjujemo koliko je teško biti skroman i dobar čovjek kada je netko slavan, željen, bogat, uspješan i kada se na svakom koraku živi pod pritiskom da svi od vas nešto žele. Možda bismo i mi opsovali suca, poslali novinara kvragu, progutali pokoju zabranjenu tabletu. Ne znamo, jer nismo nikad bili u takvoj situaciji. Ali znamo da Stan Musial nije. Znamo da je nakon završene igračke karijere imao 50 godina punih prilika da pokvari onaj ugled i poštovanje koje je stekao i da se u njegovom životu nije mogla naći ama baš ni najmanja mrlja.

Bilo je boljih i uspješnijih, iako ne mnogo. Ali većih? U onome pravom smislu većih sportaša, u duhu onog što sport utjelovljuje ili si mi bar zamišljamo da bi trebao utjelovljivati? Teško. I zato je priča o Stanu Musialu, o Čovjeku, priča koja se prepričava i danas, preko pedeset godina nakon njegove posljednje utakmice i priča koja neće stati ni sada, nakon njegove smrti. Priča koja završava sa zamišljenim pogledom, sjetnim kimanjem glave, smiješkom i uzdahom, sa željom za nekim boljim vremenima i boljem društvu.

I spoznajom. Ne, ovakvih poput Stana Musiala više nema.

Foto: Wikipedia, Agne27