Flambirana sarma

"WTF?", odgovaram ja, više onako za sebe. Zapravo samo za sebe, jer nema šanse da me itko čuje, ne kroz zatvorene prozore i kroz buku motora mog starog Megana koji prede kao mačka na koju su bacili televizor. Mogu si zamisliti barem deset stvari koje mi u životu više trebaju od njemačke blokade na putu za posao. Kava, petnaest stupnjeva više, jer u mojoj krntiji opet ne radi grijanje, petnaest minuta manje, jer opet kasnim, još jedna kava, bilo što za pojesti što ima u sebi puno šećera i masti, i ne znam, još nekoliko stvari koje se ne deru na mene.

"Halt!", viče opet ona, valjda za slučaj da nisam vidio nju, njenu uniformu i podignutu ruku koji utroje stoje između mene i mog parkinga. Sad sam već lagano živčan, jer fakat kasnim, pa si dozvoljavam poluglasan "Leck mich". Kasnim jer sam bio zaboravio uzeti startnu listu pa sam se morao vraćati u press centar gdje sam se onda zapričao sa švicarskim novinarom o dosta stvari, ali ponajviše o tome kako je on super. Jer je. Jer on ima neke test skije koje nema nitko na svijetu. A ima i pancerice koje još ni ne postoje. I pobijedio je nedavno na nekoj skijaškoj trci gdje su bili svi novinari svijeta. I nije samo pobijedio, nego je bio on i drugi i treći, a onda je sljedeći bio tek petsto i sedmi, jer je on toliko dobar.

Što me potaknulo da se probam sjetiti kad sam ja posljednji puta pobijedio na nekoj skijaškoj trci i ništa mi nije palo na pamet, vjerojatno zato što još nisam imao vremena popiti kavu. Jedino čega sam se uspio prisjetiti je drugo mjesto u klasi Piccolino škole skijanja u Naßfeldu 1978. koje za mene ima zlatnu vrijednost, jer je mala Michaela imala trideset kila više od svih drugih piccolina, a i tata joj je radio u Atomicu. Kao što veli Gips, moraš se znat skijat, al' moraš imat i skiju.

Onda do nas dolazi Cuche, da nas obavijesti da danas ni ludi ne idemo na stazu jer je još zaleđenija nego jučer, kada je već bila zaleđenija nego ikada u svjetskoj povijesti zaleđenih staza. Što je vrlo koristan savjet za piskarala, koja ionako samo sjede u press centru, žderu krafne, gledaju tekmu na telki i onda izađu u podne na dvije minute da pokupe izjave, samo da bi se trkom vratili i primijetili kako je zimi vani jako hladno. Što je nešto manje koristan savjet ako morate tu trku i slikati, jer se to na žalost još uvijek ne može iz press centra.

Tipa na Nikonovom pultu ne plaši ni Cuche ni činjenica da ja nikada nisam pobijedio u izmišljenoj utrci, čak ni to da rubnike nisam nabrusio od prošle godine, najvjerojatnije zato što ništa od toga ni ne zna. Spremno mi gura pod nos novu četristoticu, što je za vas mlađe, koji mislite da se sa svakim foto aparatom može telefonirati - objektiv. Velik objektiv. Težak objektiv. Skup objektiv, jedno deset puta skuplji od mog jadnog auta, i za koji Nikon očekuje da ću ga vratiti. Takvo povjerenje u moje sposobnosti preživljavanja na Garmischskoj Zlatnoj pirueti malo mi popravlja dan. Dok se ne sjetim da kasnim.

"Halt!", po treći put vrišti vještica. Ne znam kako su Goethe, Rilke i Kafka napisali ona silna djela, kada njemački jezik ima samo jednu riječ. "!Joder, tía, quítate de ahí!", prelazim na španjolske psovke, djelomično jer se na španjolskom bolje psuje nego na njemačkom, a djelomično zato da svi misle kako sam pametan kada dvije godine kasnije napišem članak za Sportnet i svi vide da znam psovati na tri strana jezika. Španjolske psovke vrijede jedino kada su popraćene gestikulacijama, tako da koristim i ovu priliku da uniformiranoj Pasionariji odmjerenim pokretima ruke objasnim da na. mom. špiglu. visi. akreditacija. za. točno. taj. parking. pred. kojim. ona. stoji.

Od svog tog mahanja, skužim da sam gladan.

U hotelu u kojem već godinama odsjedam uvijek dobivam duple porcije jer vlasnica vjerojatno misli da Herr Koprifika piše za Gloriju i da će joj moji članci puni soneta o njenoj kuhinji donijeti tisuće novih hrvatskih gostiju. Ali ujutro, kada ja moram na stazu, svi još spavaju, tako da sam doručak opet preskočio. Isto tako sam zaboravio izvaditi iz auta dvije glavice kiselog zelja i isprintanu uputu kako se radi sarma, da me dočeka za večeru kad se vratim. Jedina pozitivna misao u ovom trenutku je da će Janica opet imati Werther's Original čokoladice na ogledu staze.

Moje upute na 33 okretaja ipak su nešto postigle. Zmaj se nije uklonio, ali se približio i proširio rječnik. Nova rečenica je "Aus dem Auto raus!". Van iz auta. Znači, sad ćemo se i šamarati? Izlazim polako, kulerski, jer naravno ne izlazim zato što mi je to naredila partizanka, nego zato što JA želim izaći.

"Pa izađite već jednom, pobogu, AUTO VAM GORI!"

Moja prva pomisao je, kak gori ak mi je tak hladno unutra? Za drugu nemam vremena jer sa suvozačke strane dotrčava drugi redar, jedan od onih tipova kojima se na faci vidi da je rođen za uniformu i da svako jutro pred ogledalom vježba, moleći se za katastrofu u kojoj on može spasiti svijet. I koju mu je dragi Bog napokon poslao u obliku glupog Hrvata koji ne želi izaći iz gorećeg auta na dan super-veleslaloma na Svjetskom prvenstvu u skijanju. Partizanka ga gleda sa strahopoštovanjem, što me ne čudi, jer El Comandante uspijeva jednim krajem usana zvati najveća vatrogasna kola koja su ikada izmišljena, a drugim krajem energično objasniti u međuvremenu povećoj skupini redara da iz mog auta teba izvaditi SVE, jer će moj auto za dvije minute NESTATI U PLAMENU, jer je ON to već NEBROJENO PUTA DOŽIVIO.

Jedno se Nijemcima mora priznati. Organizirani su do bola.

Ja sam uzeo fotiće i izvadio ih iz auta. Prije nego što sam uspio promijeniti objektiv da bar slikam eksploziju kad već neću trku, moj je auto bio prazan. Capo je nosio skije i već je bio pedeset metara od Renaulta. Partizanka je moje pancerice prenijela na slobodni teritorij na suprotnoj strani parkinga. Šepavi bi ju sigurno i prestigao, da nije dohvatio rezervni kotač koji ima jedno 50 kila. Mali plavi je izabrao dijagonalu prema šumici i u nju prenio moje lance.

A usred apokalipse - vizija. Crvenokosi anđeo trči prema meni, onako u slow motionu, kao u pretposljednjoj sceni dobrog akcijskog filma, kosa joj vijori dok se probija kroz bojno polje, a čvrsto pripijeno na grudi, onako brižno kako to može samo žena i majka, od sigurne smrti spašava - moje kiselo zelje. Ma koji Bruce Willis, koji Die Hard, koje spašavanje novorođenčadi iz rušećih nebodera, sve je to nula prema mom Anđelu Svete Sarme.

Osjećam se dijelom povijesnog trenutka, kao barba Delić onomad, i ne mogu odoljeti, a ne prokomentirati punim plućima, naravno na hrvatskom, jer za sve one hobi-lingviste koji me cijeli život dave s pitanjima na kojem jeziku razmišljam i na kojem sanjam, i na koje su odgovori da sam muško pa ne razmišljam i da ako se nekog sna slučajno i sjećam da se u istome sigurno nije razgovaralo, za sve njih, mali savjet - ako vas fakat zanima koji je jezik dominantan, slušajte čovjeka kad jednom, onako, baš iz duše opsuje.

"Ljudi moji, tko tu koga [eksplicitan izraz spolne aktivnosti autocenzuriran jer je Sportnet obiteljska novina]?"

Iza mog Crvenog Anđela nema eksplozija. Nema ni petmetarskog plamena. Nema zapravo ničega osim mog auta, koji je prazniji nego da sam ga preko noći ostavio nezaključanog u Dubravi, i nečega što na najskromniji mogući način tinja ispod njega. To nije požar. To nije vatra, ljudi, to je nešto što se ne usudi ni poželiti da bude vatra kad odraste. To je manje nego što izađe iz onog šugavog, ishlapljenog Zippa nakon što ga ne koristiš tri dana. Kako Amerikanci mogu dobiti ikakav rat kad vojsku opremljuju takvim smećem mi nikad nije bilo jasno. Osim, naravno, ako Zippovi advokati čitaju Sportnet, u kojem slučaju je ovo velika šala, haha, i Zippo je super.

Možda bi Dobrovoljna Redarska Udruga Garmisch-Partenkirchen i odgovorila na moje pitanje da nije jezične barijere i činjenice da ni ja sam sebe nisam čuo, jer su u tom trenutku zaurlale najglasnije sirene koje su ikada sklepane. Što je bila dobrodošla diverzija koja mi je omogućila da Generalisimusu ukradem jednu svoju skiju, legnem se pod auto i njom odvalim komad oplate koji je gorio, i koji je prestao goriti čim sam na njega navalio šljunak s poda. I što je pukovnika ekstremno iziritiralo, jer mu je sad počelo biti jasno da neće biti ni na vijestima, niti dobitnik Nobelove nagrade za spašavanje Bavarske od sigurne eksterminacije.

Koliko god da je on živčan, ja pobjeđujem. Nisam stigao doručkovati. Nisam stigao popiti kavu. Smrzavam se na ledini punoj revnih Švaba koji bi da im sad popunjavam neke formulare. Moja oprema je razbacanija nego Frank Bruno nakon Tysona. Kasnim. Ali, ono FAKAT kasnim, tako da ako je Šizo danas u modusu Bad Hujara, neću više ni ući na stazu, a kamoli imati vremena tražiti dobar kut i svjetlo. Gladan sam za poluditi, i ako Jack nema čokoladice, neću jesti ništa još jedno četiri sata. Ako uopće uspijem ući na stazu, morat ću po ledenjavi juriti s dvadeset kila na leđima i s tupim rubnicima, što mi daje jedno fifty-fifty šansu da opalim neku dobru sliku ili da budem sam na njoj.

Ono jedino, ali fakat jedino što mi još može popraviti dan je da Viljuška razvali i uzme prvu hrvatsku medalju u brzoj disciplini. Ma znam ja, nemoj se nikad kladiti protiv Kostelića, ali kakve su šanse za to, pitam ja vas.

"Ljudi moji, je li to moguće?"