Rađa li se nakon umirovljenja velikih Francuza novo rivalstvo između Hrvata i - Danaca?

Ovo je priča o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Njenom potencijalu, pogledu na ono što je čeka u budućnosti i mjesto koje ona danas zauzima u svjetskom rukometu.

Hrvati se, istina, već punih osam, a gotovo i devet godina nisu vratili s velikog natjecanja s medaljom najsjajnijeg sjaja, medaljom zlatne boje. Rukometnu su euforiju, nakon njenog laganog zamiranja poslije Atlante, "probudili" "Portugalci", koji su osvojili zlato pokorivši svijet, a godinu kasnije pokorili ga još jednom u Ateni na Olimpijskim igrama. Nakon toga - "samo" srebra, bronce, drvene medalje, pa i razočaranja.

No sada, nakon završenog SP-a u Španjolskoj, Kauboji će pred sobom imati novi put, čistu stazu i svoj poriv i motiv da izađu iz sjene "Paklenih". Da napokon, nakon toliko godina, na nekom velikom natjecanju odu do kraja...

Gdje smo mi sada?

Usporedi li se starost reprezentativaca Hrvatske u Portugalu, dakle reprezentacije koja je trijumfom šokirala svijet, i ove Golužine Hrvatske na SP-u u Španjolskoj, vidjet će se razlika u prosjeku godina. Dok su "Portugalci" imali prosjek od 27.3 godina kada su osvojili svjetsko zlato, ova je reprezentacija, koja je sada uzela medalju brončanog sjaja, gotovo dvije godine mlađa s prosjekom od 25.6 godina.

Nikad prije nismo imali toliko mladu selekciju u polufinalu nekog velikog natjecanja, nikad prije nismo imali toliko mladu prvu sedmorku (26.5 godina) u polufinalima velikih natjecanja. Nikad prije nismo uzeli medalju, pa makar ona bila i brončana, s ovako mladom reprezentacijom. Do Španjolske...

A to je - dobro. Za neke pesimističnije, razočarane ili pak nezadovoljne, barem je - obećavajuće.

Foto: FaH

No, ono što veseli i što je imala i Hrvatska u Portugalu i Hrvatska nakon Atene i nakon Njemačke i nakon Pekinga - mladost - tu nadolazeću mladost Hrvatska ima i danas. Stoga bi budućnost ove ekipe, uz pokoju prinovu kroz godine kako budu odlazili stariji igrači, trebala biti svijetla - barem kroz narednih pet godina. A to je vrlo važno s obzirom da će se u tih pet godina održati dva svjetska i tri europska prvenstva te Olimpijske igre u Riju za što se Kauboji i spremaju. Mnoštvo medalja kao na dlanu, no treba ih i znati uzeti.

Vođa te mlade i perspektivne Hrvatske, čiji se potencijal očituje i u sadašnjim te standardnim prvotimcima, isto kao i u onim nadolazećim, jest ili bi trebao biti najbolji među njima - Domagoj Duvnjak (24). Uz njega i iz "njegove generacije" tu su još Ivan Čupić, Manuel Štrlek, Jakov Gojun te - Marko Kopljar, koji je, pak, posebna priča, s 26 godina kao nešto iskusniji. Mlađi su pak Marino Marić (22), Luka Stepančić (22), Lovro Šprem (22) te dragulji Stipe Mandalinić i posebno Filip Ivić, koji su "tek" 20-godišnjaci.

Kroz naredne bi godine mogli pripomoći još i 27-godišnji Damir Bičanić, kao i vršnjak mu Željko Musa, uvijek konstantni i odlični Zlatko Horvat, već sada živa legenda CO Zagreba, koji, čini se, uvijek igra jednako kvalitetno bez obzira na godine, ozljede, formu. Ispod 30 godina imaju još i Alilović koji je vratar i za kojeg vrijede posebna pravila; potom Drago Vuković i još jedan perspektivni vratar koji je uvijek "tu negdje" - Marin Šego.

Svi ti igrači već sada su nositelji igre, ponajbolji igrači, prve violine ili važni "kotačići" u mnogim renomiranim europskim klubovima, koji igraju i Ligu prvaka, i jake lige, jake Kupove, mnogo utakmica. To kod "Portugalaca" tada, 2003. godine, nije bio slučaj. Duvnjak je prvi srednji vanjski u jednom HSV-u, Stepančić je već sada u CO Zagrebu s 22 godine, kao što su i Čupić i Štrlek u Kielceu, vrlo važan i još važnije - standardan igrač, dok je Kopljar tek s 26 otišao u PSG. Gojun je u Atleticu, Bičanić u Chamberyju, Alilović u Veszpremu, a baza je u CO Zagrebu gdje igra većina današnjih reprezentativaca, odakle se većina njih vrlo brzo otisne u inozemstvo.

Dakle, jedino su Vori i Lacković "starija garda", prekaljeni i iskusni, ali još uvijek kvalitetni. Igrači koji su bili vođe na ovom SP-u, ali koji nažalost neće još dugo biti u reprezentaciji. I baš kada oni odu, Duvnjak mora preuzeti "palicu" lidera, te kako je prije tako malo godina vodio gotovo iste ove momke do vrhova juniorskih svjetskih i europskih smotri, isto će morati ponoviti i među seniorima. Pogotovo kada dođu mlađi...

A mlađih i nadolazećih ima: Šebetić (18), Batinović (24) i Matulić (22) koji su već u reprezentaciji ili oko nje, Huđ (23), Špelić (21) i Tarabochia (24), Stefan Vujić koji je kao 21-godišnjak postao igrač Nantesa u LNH-u, Ćelić (20), Mihić (18), Vida (18), bivši perspektivni Zagrebaš, a danas šuter Poreča David Miličević (20), Mirko Herceg (20), Mislav Nenadić (20), Teo Ćorić (20), također 20-godišnjak Marko Mamić koji je već u Schaffhausenu, zatim Robert Markotić (22) i Ivan Slišković (21), kao i sjajni Ante Kaleb (20), dok je tu još uvijek i Ivan Pešić (23). Neće svi dospjeti u reprezentaciju, ali neki zasigurno hoće te njihova imena treba apsolutno zapamtiti.

Hrvatska možda nema ili uskoro neće imati neponovljivog virtuoza Balića, neumorne radnike poput Vorija, Sulića ili Špoljarića, egzekutore poput Mirze Džombe, igrače kao što su bili Pero, Lac, Kina. No, za hrvatski rukomet zime nema, reprezentacija ima vrlo mladu, obećavajuću momčad punu potencijala; igrače koji još nisu u svojim najzrelijim godinama, a već su vrlo iskusni i već su mnogo toga prošli. Ima mladost, kvalitetu, potencijal i - budućnost.

To bi trebalo biti dovoljno za barem pokoje zlato još u bližoj budućnosti... Samo da prođu to prokleto polufinale...

Gdje su ostali?

Iako im nerijetko tepaju da su odlični i mladi, Nijemci nemaju toliko mladu reprezentaciju kako se to čini, premda jesu napravili značajan zaokret i veliku smjenu generacija. Njihov prosjek godina na ovoj manifestaciji bio je 27 godina, ali gotovo svi mlađi i nadolazeći igrači koji su se "predstavili" u Španjolskoj, nisu velike zvijezde. To je jedino ozlijeđeni Uwe Gensheimer, kojeg na Prvenstvu nije bilo, dok je "popratni ansambl" igrača za Rio dosta tanak.

Foto: EPA

Patrick Groetzki, njegov imenjak Wiencek, Tobias Reichmann, Steffen Fath te 28-godišnji fenomenalni vratar Silvio Heinevetter, imena su koja će najvjerojatnije, već sada je evidentno, ići u Rio i koja mogu Nijemcima pomoći ozbiljnije i u narednih pet godina. No, to su krila i još uvijek nedokazani i neiskusni igrači, koji nisu vođe, koji još nisu zvijezde i koji nisu u svojim klubovima glavni igrači (osim Groetzkog), kako je to kod Hrvata slučaj.

Francuzi, koji polako ispraćaju u povijest svoju legendarnu generaciju, po uspjesima i najbolju ikad, u budućnosti će imati mnogo briga i glavobolja. Ostaju na samo dva igrača koji mogu biti pravi nasljednici uspjeha velikana na odlasku i koji imaju kvalitete i mladosti i iskustva da budu dugogodišnji vođe i nositelji igre. To su Accambray i Barachet, dok ostala imena koja dolaze, poput Portea, N'Guessana i Honrubije te još nekolicine zanimljivih igrača iz LNH-a, još uvijek nije dokazana i nije (pre)veliki zalog za budućnost. Pogotovo što se vratara tiče - kada napokon ode Omeyer.

Island je na ovom prvenstvu imao prosjek viši od 28 godina, a jedinu pravu i etabliranu mladu zvijezdu ima u šuteru Kiela, Aronu Palmarssonu. Poljska ima 29 godina bez ijednog velikog imena na vidiku, Srbija 27.6, Španjolska također više od 27 iako nema previše mladih nada kakvih je nekad imala. Mađari imaju preko 28, a još uvijek su im glavni igrači Nagy i Gabor Csaszar, dok su jedino Slovenci mlada i moderna momčad, koja ostane li na okupu, a pokazala je to i u Španjolskoj, obećava velike stvari. No, čak i od tih Slovenaca, koji imaju u prosjeku momčad staru 26.8 godina, Hrvatska je mlađa. I to za godinu dana.

Jedina momčad koja je u ovom segmentu - kombinacije mladosti i iskustva u istim igračima, zvijezdama i nositeljima igre u klubovima u kojima igraju, važnosti pojedinaca za klubove u kojima se razvijaju, nadolazećih igrača iz nižih kategorija - Hrvatskoj al pari - jest upravo Danska. Ekipa Ulrika Wilbeka ima strašan potencijal, iako je također još uvijek u prosjeku relativno stara. 27.8. No, Danci imaju 24-godišnjeg Niklasa Landina, njegovog vršnjaka Nikolaja Markussena, Rasmusa Laugea koji ima samo 21 godinu; drugog vratara Jannicka Greena, nešto malo starijeg Henrika Tofta Hansena, ali i vrlo kvalitetnog i mladog 21-godišnjeg tamnoputog šutera - Madsa Mensaha Larsena, koji je već dugo u reprezentaciji.

Doda li se tomu dugovječnost i neupitna kvaliteta danskih krila (Lars Christiansen i Soren Stryger nekad) poput Lindberga i Eggerta, koji su i s 30 na leđima brzi, precizni, koncentrirani i uvijek spremni kao da im je barem pet godina manje, Danci imaju strašnu šestorku koja može vladati svijetom bez problema - ukoliko im probleme ne stvori baš Hrvatska - još sigurno pet godina, ako ne i više. Ah da, još nešto... Mikkel Hansen ima 25 godina...

Uz to, kao i Hrvatska i Španjolska, i Danska je česti sudionik završnica juniorskih i kadetskih svjetskih i europskih smotri, rukometna je država, u blizini Njemačke. Mnogo ulaže u rukomet i uvijek daje dobre igrače u svijet, pa i u reprezentaciju. Stoga se mogu kroz naredni period, dakle do Rija, očekivati još poneki novi igrači - pogotovo "specijalist" za obranu jer Jorgensena već dugo nema, a Kasperu Nielsenu je već 37 godina. Ako bi se pojavio njegov nasljednik, Danska bi imala savršenu momčad za budućnost, a rasadnik talenata nalazi joj se u Bjerringbro-Silkeborgu, danskoj inačici CO Zagreba, iz kojeg već u ovoj reprezentaciji ima mnoštvo kvalitetnih i već sada etabliranih mladića.

Mnogi će reći "ne postoji mlado i staro, nego samo kvalitetno i nekvalitetno". Kratkoročno gledano - apsolutno da, ali dugoročno? Ne baš.

Dakle, kada se podvuče crta, evidentno je kako do Rija, ali i u nekom malo duljem periodu niti jedna reprezentacija iz vrha svjetskog rukometa nema neku golemu perspektivu za budućnost, osim Hrvatske i Danske, dok se Slovenija može "sramežljivo" tu negdje ugurati. Hrvatska je uvijek moćna i jaka, ima hrpu talenata, mnoštvo odličnih igrača i sve preduvjete za postizanje ne velikih i konstantnih, već najvećih rezultata i uspjeha. No, imala je to i prije Španjolske pa nije došla do zlata (što nije neuspjeh, jer je i eventualna bronca uz sve okolnosti velik uspjeh). Imala je to i Švedskoj 2011. i u Pekingu 2008. - ali, nije išlo.

Naravno, i najvažnije od svega, taj potencijal mladih Hrvata, njihovu moć, talent, predispozicije - sve to treba znati uklopiti u jedan jaki i veliki "stroj", iskoristiti, izvući maksimalan "profit" iz svakog igrača, implementirati u sustav i dugoročno gledano - razviti i zadržati na najvišoj mogućoj razini. Ne ga "razvodnjavati" preranim dodavanjem nekih novih i nedokazanih igrača u kadar reprezentacije i konstantno pomlađivati bez osnove i cilja, ne "umiroviti" starije dok još uvijek vrijede i mogu pomoći, ne nužno uvijek pomlađivati bez ideje (Arsenal u nogometu). Treba za sve, pa tako i u rukometu, imati kriterije. Visoke kriterije.

No, tko je pravi čovjek za taj zadatak? Červar i Smajlagić izvlačili su i izvukli maksimum iz "Portugalaca". Pravo je pitanje može li Slavko Goluža, nakon tri ispadanja u polufinalima zaredom te s tri bronce, sa suradnicima učiniti isto s ovom hrvatskom generacijom? Hmmm... Ima li Hrvatska još trenera koji mogu pripomoći - Smajlagić koji ima "Červarova" dva zlata? Neno Kljaić? Obrvan? Svojedobno se i sam nudio veliki Noka Serdarušić? Netko drugi? Mnogo pitanja, ali mnogo i vremena, prostora za rad ima i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način. Jer, na kraju dana - iako su i bronce i srebra i konstante veliki uspjesi hrvatskog rukometa u cjelini - ova "nova" i mlada Hrvatska, koja još uvijek dolazi, ima argumenata i potencijala da u nadolazećim godinama bude - zlatna. Barem jednom. I dok je tako - to treba i iskoristiti.

Također kao i kod Danaca, sve preduvjete, moć, zalet, struku, sustav... Sve to ima i Hrvatska, gotovo izgrađen na istom principu kao što svoju rukometnu reprezentaciju grade i prema njoj se odnose Danci, Dobro, uz puno bolje ophođenje s legendama i igračima koji su zadužili taj isti danski rukomet, ali to je neka druga tema. Danci kao i Hrvati imaju najveći potencijal "raditi čuda" u bliskoj budućnosti, međutim, mnogo je toga potrebno za uspjeh, znaju to i jedni i drugi, ali barem, za razliku od drugih reprezentacija iz svjetskog rukometnog vrha, neće morati muku mučiti sa slaganjem i isprobavanjem izabrane vrste - jer Danci i Hrvati već znaju na čemu su i što imaju, u čemu su dobri i na čemu još treba poraditi. A to je barem nekoliko koraka ispred ostalih.

Zbog svega toga postavlja se pitanje: Rađa li se nakon umirovljenih generacija Balićevih "Paklenih" i Karabatićevih "Eksperata" novo rivalstvo? Ovoga puta rivalstvo Hrvata i Danaca, a ne Hrvata i Francuza?

Lako moguće. Možda je već i ugledalo svjetlo dana u Barceloni, no, što god bio odgovor na to pitanje, nadajmo se da ishod neće biti isti kao i s rivalstvom protiv Francuza...