Tabak predvodi trenerska iznenađenja sezone, veliki Talijani ispod očekivanja

Djelomično pod pritiskom financijske situacije na tržištu, a djelomično zbog neminovne evolucije, na europskom tržištu trenera došlo je do određenih promjena koje su u orbitu izbacile neka imena koja su dosad bila široj javnosti sa stručnog stajališta ponešto nepoznata.

Ti novi treneri u skladu s kvalitetom momčadi ostvaruju dobre rezultate, bilo da su ugrabili priliku i preuzeli jednu od Top momčadi ili s nešto slabijim momčadima se odlično bore protiv onih velikih.

Nije riječ samo o novim trenerskim imenima koji su "jučer" krenuli u trenerske vode, nalaze se tu i neki treneri koji su već neko vrijeme u ovom poslu, međutim tek sada su dobili veliku priliku i dobro ju koriste.

Uspješno uskočili u "velike cipele"

Žan Tabak je definitivno trenersko hit ime u europskoj košarci. Kada je preuzeo Caju Laboral, bilo je dosta skepse, momčad je bila psihološki na dnu, nakon uspješne ere klupu je napustio Duško Ivanović, a Tabak ionako nije imao previše trenerskog iskustva na tako visokoj razini.

Početak je bio težak, u Kaunasu je upisan katastrofalan poraz, ali onda se dogodilo čudo. Caja je odjednom proigrala, nizala pobjede i sve do prošlotjednog euroligaškog susreta s Barcelonom upisala je čak 17 pobjeda u nizu. Reputacija Tabaka je polako rasla s dobrim igrama momčadi, a koliko joj je unio samopouzdanja, dovoljno govore rezultati. Caja Laboral od dolaska Tabaka nema niti jedan poraz u tijesnim završnicama, sve utakmice je dobila, a to ipak nešto govori i o njegovoj psihološkoj pripremi momčadi.

Prije nego što je preuzeo Caju Laboral, Tabak je sezonu započeo u Trefl Sopotu, ostavio momčad na prvom mjestu na ljestvici s osvojenim trofejom Superkupa Poljske. Prije toga je imao samo jedan samostalni trenerski posao i to u španjolskoj LEB Oro gdje je vodio Gironu. Nakon završetka igračke karijere, jedno vrijeme je bio skaut New York Knicksa, a zatim pomoćni trener u Realu i Cajasolu.

Upravo taj posao pomoćnog trenera mu je pomogao da još bolje uđe u trenerski posao, a uostalom i u igračkim danima je imao priliku učiti od trenera kao što su Božo Maljković ili Rudy Tomjanovich, no hrvatski stručnjak posebno ističe zasluge Joana Plaze s kojim je radio u madridskom Realu.

Ono što Tabaka razlikuje od većine trenera je njegova energija i stalna želja za educiranjem i napredovanjem. Tabak je jedan od rijetkih koji je spreman na svakodnevnoj bazi ulagati u sebe i dalje učiti i učiti.

Za razliku od Tabaka, Georgios Bartzokas iza sebe je već imao respektabilniju trenersku karijeru, međutim kada su braća Angelopoulos njemu povjerili vođenje momčadi nakon odlaska Dušana Ivkovića poslije osvajanja naslova prvaka Europe, bilo je podosta skepse među navijačima momčadi iz Pireja.

Olympiakos je osvojio naslov prvaka Europe i očekivalo se da će u novu sezonu krenuti s nekim jakim trenerskim imenom, nekim od europskih najpoznatijih trenera, međutim Angelopoulosi su doveli Bartzokasa, trenera dobrog pedigrea u Grčkoj, ali ne i u Europi. Osim toga, u ruke su mu dali slabiju momčad nego što je to imao Ivković i bio je priličan broj onih koji su bili uvjereni da će Bartzokas teško doživjeti kraj prosinca na klupi Olympiakosa.

U početku je bilo teško, momčad je igrala loše i nakon prva tri kola u Euroligi mediji su već počeli tražiti Bartzokasovog nasljednika. Međutim, to ga nije obeshrabrilo, nastavio je raditi i podizati momčad i ubrzo se isplatilo. Olympiakos je počeo igrati sve bolje i bez problema je prošao skupinu Eurolige.

Inače Bartzokas je već imao euroligaško iskustvo i to kao trener Maroussija gdje je i započeo trenersku karijeru radeći kao pomoćnik Panagiotisu Giannakisu. Posljednje uspjehe ostvario je na klupi Panioniosa kojeg je preuzeo 2010. godine nakon osvajanja titule najboljeg trenera grčke lige.

Još jedan trener koji je ponio titulu najboljeg trenera grčke lige (i to dvaput 2001. i 2003. godine), a tek sada je dobio priliku na najvećoj sceni, je Argiris Pedoulakis.

S njegovim angažmanom bila je slična situacija kao i kod Bartzokasa. Dok je Bartzokas svoje velike trenerske dane proživljavao posljednjih nekoliko sezone vodeći i Maroussi i Panionios, Pedoulakis je nakon odličnog razdoblja u Peristeriju i Makedonikosu s početka stoljeća, malo nestao s "radara" i njegov angažman je iznenadio mnoge.

Njegov zadatak je najteži, na klupu je došao umjesto najuspješnijeg europskog trenera novijeg doba Željka Obradovića, preuzeo je klub kojeg je Obradović navikao isključivo na uspjehe. Zasad gura solidno, pokazuje da se može nositi s pritiskom velikog kluba i nakon promjene velikog broja grčkih klubova tijekom karijere, napokon je u prilici voditi jednog velikana i to čini korektno.

Angažmani ove dvojice trenera usko su povezani i s financijskom situacijom u Grčkoj koja je daleko od sjajne i vlasnici klubova su se u konačnici morali odlučiti na jeftinije varijante. No nije tako samo s vlasnicima klubova, već i sa Savezom koji je pomalo neočekivano reprezentaciju dao u ruke Talijani Andrei Trinchieriju.

Trinchieri nije anonimac, bio je do prije četiri godine kada se vukao po drugoj talijanskoj ligi, međutim nakon što je 2009. godine preuzeo Cantu, vratio je ovaj klub u vrh talijanske košarke i to je prepoznato.

Dvije godine zaredom je proglašen za najboljeg trenera Italije (2010. i 2011.), a prošle godine je osvojio s Cantuom Superkup. Prepoznali su to ljudi iz Grčkog košarkaškog saveza i nakon niza velikih imena, povjerili njemu vođenje reprezentacije.

Financijska kriza trese i Montepaschi koji je također bio prisiljen ići na jeftino rješenje. Oni su pak otišli toliko daleko da su uzeli najjeftinije i najneiskusnije. Klupu je preuzeo Luca Banchi, dosadašnji pomoćni trener i trener koji ima iza sebe vrlo malo utakmica u nogama kao glavni trener i to mahom u lošijim klubovima.

Banchi je dobio nezavidan zadatak zadržati Montepaschi u vrhu europske i talijanske košarke, budžet je pošteno skresan, dobio je u ruke prilično limitiranu ekipu i zasad vrlo uspješno odrađuje posao. U talijanskoj ligi je daleko od one dominacije što je bilo i za očekivati, a u Euroligi je ušao u Top 16 i time je ostvario prvi cilj koji je pred njega postavljen.

Jedan od većih pluseva mu je dovođenje Bobbyja Browna koji se pokazao kao ogromno pojačanje i bit će pravo čudo ako ga Montepaschi uspije zadržati nakon ove sjajne sezone. Brown je najveći potrošač lopti, ima najveće ovlasti, ali i treba biti iskren i priznati da je igrač najviše kvalitete u ovom relativno blijedom Montepaschiju. Ovaj Montepaschi je praktički neusporediv s onim od prije nekoliko sezona i od Banchija ne treba očekivati čuda, no rezultati su i dalje odlični.

Igraju ravnopravno i s onima najvećima

U drugom redu su treneri koji se sjajno drže u prvenstvima, njihove momčadi su u samom vrhu, iako na papiru kvalitetom kaskaju za nekima.

Sjajan posao u Italiji odrađuje Francesco Vitucci koji s prilično skromnim rosterom izgleda odlično u talijanskom prvenstvu i drži Varese na prvom mjestu.

Vitucci je u karijeri u nekoliko navrata "gasio požar" u Benettonu i nakratko preuzimao klupu nakon smjena trenera, a prvu pravu priliku dobio je u Avellinu gdje baš i nije ostvario neke velike rezultate. Međutim od dolaska u Varese odrađuje sjajan posao što pokazuju i rezultati.

Kakvu je revoluciju ostvario Vitucci u Vareseu, dovoljno govori podatak da se za njegove usluge već sada raspituju brojni veliki europski klubovi i ne bi trebalo uopće iznenaditi ako se na kraju sezone skrasi u nekom velikanu. Posebno ako Varese nastavi u ovom ritmu.

Krug trenera ne posebno velike reputacije, ali odličnog rezultata, zaokružuje jedan iz regije i to Dragan Bajić iz Igokee. Tko je mogao uopće zamisliti da će Igokea nakon 19 odigranih kola u ABA ligi biti uvjerljivo na prvom mjestu sa svega četiri poraza?

I nakon odličnog ulaska u sezonu, konstantno se govorilo i čekalo na Igokein pad, međutim Bajić i njegova momčad ne posustaju. Nema tu nekih velikih individualaca koji posebno odskaču, u Aleksandrovcu su složili momčad koja ima kvalitetu, ali kao momčad, a dobar trener je to jako dobro posložio.

Talijanska razočaranja

Osim ovih neeksponiranih trenera koji su ugodno iznenadili, treba spomenuti i dvojicu velikih imena koji su s druge strane potpuno razočarali. Obojica su igrom slučaja Talijani i obojica imaju rezultate ispod očekivanja.

Prvi je bez konkurencije Simone Pianigiani koji u rukama ima izuzetno skupu igračku koja izgleda kao da je prošla kroz ruke trogodišnjeg djeteta - potrgano i raštimano.

Turci su slagali momčad koja je trebala napasti europski tron, međutim Pianigiani to nije dobro posložio i u Europi se bilježe ružni porazi. Tko god je gledao Fenerbahče ove sezone, vrlo brzo je uočio kako je igra vrlo loša, previše se igra na individualnu kvalitetu što jedan trenera renomea Pianigianija nikako ne bi smio dopustiti.

Turski mediji su nemilosrdni i iz utakmice u utakmicu očekuju reakciju vodstva kluba i konstantno se nagađa tko će zamijeniti talijanskog stručnjaka. Vrijeme mu curi, kredit je sve manji i ne bi bilo nikakvo čudo da uskoro dođe do promjene na klupi.

Još jedan Talijan velikog imena nema rezultat ove sezone. Sergio Scariolo je sam po sebi bio zalog dobrog rezultata Armanija, međutim u Milanu zasad imaju sezonu za što brži zaborav.

Razočaranja je previše, klub je ispao iz Eurolige da nije niti primirisao Topu 16, u talijanskom prvenstvu igra vrlo loše, a već su uslijedile i brojne promjene u rosteru kao dokaz nezadovoljstva.

Scariolo je kao i Pianigiani na vrlo visokom ugovoru, također ima u rukama prilično skupu momčad, međutim rezultat mu nije saveznik. U talijanskoj javnosti još uvijek uživa visok respekt i pod nešto manjim je pritiskom nego Pianigiani, međutim u sezoni u kojoj se financijskim padom Montepaschija očekivalo preuzimanje dominacije talijanskom košarkom, ukoliko ne bude brzih pomaka na bolje, Scariolo bi se mogao naći u problemima.