Kup je nekima spektakl, a nekima tek nužno zlo

Kup tjedan za neke je bio praznik, a za neke odrađivanje posla, da ne napišemo - nužno zlo. Bio je užitak pratiti završnicu Kupa u Španjolskoj gdje je sve to podignuto na najvišu razinu, gdje trofej ima veliki značaj i gdje je od cijele završnice napravljen spektakl. Dok su Španjolci to odradili marketinški savršeno, mogli smo samo sa zavisti pratiti kako to rade veliki organizatori.

Igrao se i u Hrvatskoj kup, naš Kup Krešimira Ćosića, koji nije bio niti blizu toliko marketinški podignut i približen navijačima. U redu, finalna utakmica je donijela dobro popunjenu dvoranu, dobru utakmicu, ali još dan-dva uoči same završnice u zraku je bio osjećaj da većina ljudi niti ne zna da će se u Zagrebu održati hrvatski spektakl.

Kup u Hrvatskoj već neko vrijeme ima veliki značaj samo uskom krugu košarkaških zaljubljenika, sve je manji broj onih koji s nestrpljenjem očekuju borbu za trofej, a kakav mu je status dovoljno pokazuje i popraćenost četvrtfinalnih susreta kod kojih ste rezultat mogli saznati samo ako ste bili isključivo u dvorani. I kada se govori da je Kup Krešimira Ćosića sveden na margine, dolazi do ljutnje i kontriranja kako to nije istina. Na žalost, istina je, u informatičkom dobu, u 21. stoljeću, borbu za mjesta na završnom turniru možemo pratiti kao u davnim osamdesetima.

Danas se svi sportovi žestoko bore za medijski prostor, bore se za svakog gledatelja, a to su stvari koje nimalo ne pridonose popularizaciji. Službenu statistiku ste mogli saznati samo i isključivo u dvorani i to ne i u svim dvoranama jer kako neki klubovi tvrde, nije obavezno voditi službenu statistiku prije polufinala Kupa.

O popratnim događanjima prije i za vrijeme završnog turnira ne treba niti govoriti, animacija navijača, javnosti, nije postojala i sve se čini kako je to odrađeno - tek da se odradi. Uistinu tužno za jedno natjecanje koje nosi ime jednog od najvećih europskih košarkaša u povijesti. Moglo bi se razgovarati i o domaćinstvu završnice, Zagreb je ponovno dobio organizaciju iako je vrlo zainteresiran bio i Split, međutim visoki financijski zahtjevi nisu mogli biti ispunjeni. Ne bi li Savez u konačnici trebao biti taj koji će pomoći klubovima, a ne da klubovi potpomažu Savez? Ili u nekom idealnom slučaju, ne bi li trebao biti zajednički interes da se nešto napravi što bolje? Zar netko sumnja da bi van Zagreba izostao spektakl i da netko ne bi znao organizirati na dostojan način završnicu? Uostalom, zar četiri godine zaredom uopće imamo spektakl u pravom smislu riječi? Možda, ovisi za koga je što spektakl.

Dodajmo tu i medijsku popraćenost, završnicu Kup su mogli gledati samo oni sretnici koji su imati određeni televizijski program koji naravno nema dobar dio smrtnika. Državna televizija nije dobila mogućnost prijenosa.

Da cijela priča oko otužnog odnosa prema kup natjecanju bude zaokružena, pobrinuo se Marko Tomas fizičkim napadom na gledatelja koji ga je provocirao tijekom cijelog susreta. Tomas kao profesionalac ni u kojem slučaju nije smio to napraviti, to je jasno kao dan i na taj način je samo bacio tamnu sliku na cijelo finale.

Na kraju dana se najmanje pisalo o zanimljivom finalu, Nicevićevom košu, a najviše o Tomasovom potezu. Tako je i danas, a tako će biti i za godinu-dvije-pet. Za pet godina će se ljudi sjećati ovog finala kao finale nakon kojeg je Tomas nasrnuo na gledatelja, a ne kao finale koje je Nicević riješio ubačajem gotovo sa sirenom.

Sa sportske strane vidjeli smo dobru Cibonu, nešto manje dobru Cedevitu, solidan Split i razočaravajući Zadar. Cibosi su uzeli Kup, razbili vrlo blijede Zadrane i pobijedili na papiru jaču Cedevitu i za njih je jedine ovaj Kup uspješan.

Zadar i Split su se oprostili u polufinalu s tim što je Split ostavio daleko bolji dojam iako je igrao oslabljen neigranjem svojeg mozga Nikole Vujčića. Zadar je također bio bez Romea Travisa, ali blamažu kakvu su si priuštili protiv Cibone teško će oprati.

Cedevita? Cedevita je još jednom pala na ispitu. U ovu momčad je uloženo puno novca i od Cedevite se u hrvatskim okvirima očekuju samo i isključivo trofeji. Euroliga je bila prevelik zalogaj i to je razumljivo, međutim posrtanja u ABA ligi, a zatim neosvajanje Kupa Krešimira Ćosića pokazuju da u Cedeviti neke stvari ne funkcioniraju kako bi trebale. Momčad puna respektabilnih imena mora igrati bolje i ova Cedevita protiv ove Cibone ne bi smjela imati problema, a kamoli gubiti utakmicu.

Bilo je tu na kraju svega, od kritiziranja sudaca pa do nekih malo čudnih odluka u vođenju utakmice, ali bit svega je da se Cedevita nije smjela dovesti u situaciju da joj Cibona uzme trofej, posebno nakon što je u završnici imala priličnu prednost.

Ze neke je ovo bio krvavi tjedan

Dok su u Zagrebu redari (njih tek nekolicina) morali uredovati nakon susreta Cibone i Cedevite, u Srbiji i Grčkoj su cijeli odredi specijalaca imali pune ruke posla.

Još jednom je u prvi plan izbila sva navijačka glupost pod krinkom rivalstva i došlo je do nereda koji su mogli tragično završiti. U Grčkoj su rješenje pronašli pražnjenjem dvorane (po tko zna koji put) pa su Olympiakos i Panathinaikos uspjeli završiti posao dok je u Srbiji odlučeno kako će se utakmica nastaviti - dan kasnije. Pa čak i da je ispražnjena dvorana u Kragujevcu, iz Zvezde su tražili da se ne igra jer je - parket vlažan.

Nije ovo prvi put da se događaju ovakve scene na susretima velikih rivala, pitanje je kada će se stati tome na kraj i hoće li se uopće stati. Koje je rješenje? Možda kako su u Nizozemskoj prakticirali - igranje na nepoznatom terenu u nepoznato vrijeme. Barem što se tiče Olympiakosa i Panathinaikosa jer je tamo postotak da će doći do prekida i nereda bliži 100 posto nego 50 posto.

Tjedan velikih dvoboja

Kup je proteklog tjedna spojio brojne velike klubove u različitim fazama natjecanja i gotovo da nije bilo velikog derbija. Već spomenuti susreti Partizana i Crvene zvezde te Olympiakosa i Panathinaikosa bili su vatreni i ponudili su i ponešto kvalitetne košarke. Naravno, u takvoj atmosferi se prečesto izgubi na tečnosti i izostane ona prava velika kvaliteta igre, ali bilo je to daleko od lošeg.

Pravi primjer sputanih ruku bio je veliki derbi Turskog kupa u kojem su se sastali Fenerbahče i Galatasaray. Obrambeno su obje momčadi odigrale na vrlo visokoj razini, ali napadi su zato poprilično zapinjali i izuzev velike borbenosti nije bilo neke košarke koja je plijenila kvalitetom.

Sve su to nadoknadili Barcelona i Real koji su u četvrtfinalu Kupa kralja odigrali spektakularnu utakmicu riješenu tek nakon dva produžetka.

Ne samo da je susret bio uzbudljiv, već je bio i iznimno kvalitetan. Obje momčadi su igrale na gornjim granicama svojih mogućnosti, taktički sjajno i pobjeda je mogla otići na obje strane. Sve je to začinjeno spektakularnom atmosferom u kojoj nije bilo teško ovako odigrati.

Španjolski spektakl

Teško je ne posvetiti posebno poglavlje Kupu kralja i njegovoj organizaciji. Kada se vidi na koji se način samo pristupa organizaciji ovog natjecanja, koliko se pažnje pridaje i kako se uopće dolazi na završni turnir, jasno je zašto su Španjolci trenutno samo uzor europskim košarkaškim klubovima i savezima.

Krenimo od početka, kako se uopće dolazi do Kupa kralja. Nema tu susreta s niželigaškim klubovima što definitivno zakida one van Lige Endese, ali ujedno garantira iznimno jaku završnicu i dodatno pridonosi kvaliteti samog prvenstva. Zašto prvenstva? Zato što osam najboljih nakon 17 odigranih kola ulazi u Kup kralja. To znači da se već od 12.-13. kola zahuktava borba i klubovi posebno "grizu" kako bi se ugurali među osam ili među četiri nositelja.

U međuvremenu se puno radi na promociji samog natjecanja, održava se usporedno i "mali Kup kralja" za mlađe kategorije, mediji sa svih strana bombardiraju informacijama, jednostavno, tamo je sama organizacija natjecanja podignuta na ogromnu razinu.

Ne treba onda nimalo čuditi što je dvorana od 15 tisuća ljudi rasprodana danima prije početka završnog turnira, što igrači igraju kao da su im to posljednji susreti u životu i što je kvaliteta na iznimno visokoj razini.

Hrvatski junaci

Četvorica hrvatskih reprezentativaca su uzela u velikim ligama trofej pobjednika kupa od čega su dvojica igrali iznimno važnu ulogu. Možda se upravo od onog "jednog od dvojice nezamjetnijih" očekivalo da bude taj koji će najviše vući i biti čovjek odluke, ali on baš u finalu nije imao svoj dan.

Riječ je o Bojanu Bogdanoviću koji je ove sezone uvjerljivo najbolji strijelac Fenerbahčea i glavni čovjek ovog turskog velikana. Međutim u finalu protiv Galatasaraya bio je daleko od očekivane razine, potpuno je zaustavljen i nije briljirao. Unatoč tome, njegov Fener je zahvaljujući Andersenu otišao do trofeja.

Za razliku od Bogdanovića, briljirali su Roko Leni Ukić i Ante Tomić. Ukić je odigrao ključnu ulogu u pobjedi Panathinaikosa protiv Olympiakosa i iako nije bio prvi strijelac, nije bio prvi asistent ili skakač, odnio je titulu MVP-a. Još jednom se pokazalo da košarka nije gola statistika, Ukić je ubacio 18 poena, ali ih je ubacivao u ključnim trenucima kada je Panathinaikos najviše trebao koševe. Upravo to mu je donijelo naslov najboljeg igrača finala.

Slično vrijedi i za Tomića koji je pak bio izvrstan u velikom derbiju protiv Reala. Netko će reći da baš i nije bio toliko dobar koliko se piše, ali to je zabluda. Za Tomića vrijedi isto što i za Ukića, kada je bilo najvažnije, bio je najbolji. Upravo on je uhvatio ključni skok koji je omogućio Lorbeku koš za produžetak, proigrao je u drugom poluvremenu i u produžecima, a uostalom, nije igrao protiv Fuenlabrade nego protiv Reala. Protiv takvog protivnika ostvariti 20+11+4 je ogromno dostignuće.

Maccabi je stigao do još jednog trofeja Kupa, a s njim i Darko Planinić koji je imao malu minutažu, ali se tek privikava na zahtjeve tako velikog kluba.

Ostatak hrvatskog društva

Krenimo sa Španjolcima. Žan Tabak i Velimir Perasović bili su trenerski aduti na Kupu kralja, a Perasović je bio uspješniji plasiravši se u finale. Treba priznati i da je imao lakši posao jer nije isto pobijediti Gran Canariju i Estudiantes kao pobijediti Barcelonu. Tabak nije imao pretjerano sreće sa ždrijebom i nije uspio doći do finala gdje je Perasoviću Barcelona stala na kraj.

Od igračkih aduta nitko izuzev već spomenutog Tomića nije briljirao. Dontaye Draper i Fran Pilepić kao i tijekom cijele sezone odigrali su epizodne uloge dok je Damjan Rudež također odigrao skromno u porazu Zaragoze protiv Caje Laboral.

U Italiji je u četvrtfinalu bio Leon Radošević s Armanijem, međutim i dalje nema zasluženi tretman kod Sergija Scariola. Bez obzira na odlične igre u Lietuvos Rytasu, Radošević se vratio pred kraj klupe u Armaniju i unatoč tome što milanski klub ne igra dobro, ne dobiva veliku minutažu. Za devet minuta je ubacio osam poena, nedovoljno za pobjedu njegove momčadi.

U Turskoj je Damir Markota s osam poena solidno odradio četvrtfinale da bi u polufinalu protiv Fenerbahčea izgubio minutažu, odradio 12 minuta i ubacio tek dva poena. Stanko Barać je, na žalost, naviknuo skupljati mrvice u Efesu, tako je bilo i u četvrtfinalu protiv Galatasaraya gdje je dobio jedva devet minuta.

Svakako treba spomenuti i "naše Poljake" Šimu Špralju i Igora Miličića koji su se sučelili u finalu tamošnjeg kup natjecanja. Špralja je briljirao u četvrtfinalu gdje je s 24 poena predvodio Trefl Sopot u pobjedi protiv Anwila, zatim je s devet poena bio solidan u polufinalu protiv Turowa da bi u finalnoj pobjedi protiv Koszalina ostao bez poena. Miličić je igrao važnu ulogu u polufinalnoj pobjedi protiv Prokoma u kojoj je imao pet poena i pet asistencija dok je u finalu poput Špralje ostao bez poena.

U finalu Kupa BiH niz hrvatskih igrača u Širokom nije uspio doći do pobjede na vrućem gostujućem terenu u Laktašima gdje su pružili dobar otpor favoriziranoj Igokei, ali upisali su poraz 86:81.

Šundov i Sutjeska briljiraju

Nije Bruno Šundov preselio u Sutjesku, još uvijek je u klubu živopisnog imena Rain or Shine. Ovakvo ime klubu su dali Filipinci gdje je Bruno jedini igrač kluba iznad dva metra i, naravno, dominira protiv malih protivnika.

Tako je u tamošnjem Commissioner Cupu protiv Alaske, ne američke već filipinske, odradio svih 40 minuta i rutinski upisao 30 koševa i 15 skokova. Na žalost, to nije bilo dovoljno za pobjedu, Alaska je slavila 83:81.

A što se tiče Sutjeske, ona je kreirala najveće iznenađenje prošlog tjedna. Vjerovali ili ne, u finalu Kupa Crne Gore šokirala je apsolutnog favorita podgoričku Budućnost. Po prvi put od crnogorske samostalnosti Budućnost je ostala bez trofeja i to protiv Sutjeske koja čak ne dominira niti tamošnjom ligom.

Čudo se, eto, ipak dogodilo...