Ostali sportovi

Svijet u kojem olimpizam počinje gubiti smisao

Piše:Branimir Korać • srijeda, 13.02.2013.
Svijet u kojem olimpizam počinje gubiti smisao

Međunarodni olimpijski odbor povukao je potez koji je podignuo buru u sportskom svijetu. Čelnici svjetske olimpijske obitelji usudili su se dirnuti u početke olimpizma i staviti na led jedan od sportova po kojemu su olimpijske igre prepoznatljive.

Odluka Međunarodnog olimpijskog odbora o ozbiljnom razmatranju izbacivanja hrvanja s popisa olimpijskih sportova za Olimpijske igre 2020. godine neugodno je iznenadila sportsku javnost.

Još jednom se pokazalo kako je u današnjem sportu sve manje mjesta za prave sportske vrijednosti, a sve se gleda kroz prizmu novca. Činjenica je da se u hrvanju ne vrti veliki novac, nešto više ga ima u bivšim republikama Sovjetskog Saveza dok su ulaganja u ostalim državama mala i velikih sponzora i korporacija zainteresiranih za ovaj sport nema.

Međutim, hrvanje je sport koji se još od antičkih vremena spominje u kontekstu olimpizma, na programu je od prvih OI i jedan je od prepoznatljivih sportova olimpijske obitelji. Niti ta tradicija nije važna MOO-u, koji je hrvanje odlučio "staviti na led".

Napredak i atraktivnost

Hrvačkom svijetu u osnovi se spočitava da nema napretka i ne podiže atraktivnost. Ukoliko dozvolite - to su prilične gluposti.

O kakvom napretku govorimo? Financijskom? Kojem drugom? Ako u Međunarodnom olimpijskom odboru smatraju da nema dovoljno djece zainteresirane za hrvanje, u teškoj su zabludi jer hrvanje je vrlo masovan sport. Gotovo sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, sve više i Kina i Južna Koreja, većina europskih zemalja, Kuba, SAD, cijela Sjeverna Afrika, ulažu u rad s mladima i posebno ističu masovnost.

Napredak kroz promjene pravila? Svake godine Svjetska hrvačka organizacija donosi nova pravila, radi na poboljšavanju aktualnih i silnim promjenama čak unosi i kaos u cijeli hrvački sport, a sve s ciljem podizanja popularnosti.

Hrvanje nije popularno? Uzmemo li za primjer Hrvatsku, gdje se ne može govoriti o nekoj velikoj popularnosti, dovoljno je otići u dvorane u Gospiću, Petrinji, Varaždinu kada se održavaju hrvački mečevi. Te dvorane su doslovno pune. Dvorane su pune i u Njemačkoj, gdje hrvanje također nije u vrhu popularnosti, a zamislite kako je onda u Bugarskoj, Azerbajdžanu, Rusiji, Turskoj, na Kubi ili u zemljama gdje se hrvanje još više cijeni.

Atraktivnost? Postavimo stvari ovako: je li maraton atraktivan za gledanje? Je li dizanje utega dinamičan i atraktivan sport? Brzo hodanje? Hoćemo li i te sportove i discipline izbaciti iz olimpijskog programa, bez obzira što su neke od njih u njegovu sastavu još od početka olimpizma?

Novac je najvažniji u cijeloj priči

Još prije nekoliko mjeseci iz hrvačkih sam krugova dobio naznaku da će doći do ovakve odluke, međutim i tada je postojala nada kako će u MOO-u ipak ostati vjerni tradiciji i neće staviti financijske interese ispred osnova olimpizma.

Na žalost - nije tako. Danas u svijetu gotovo na svakodnevnoj bazi niču novi sportovi. Bez uvrede prema ikome, nekoliko ljudi izmisli sportsku disciplinu, osnuje savez i dobijemo novi sport. Ovisno o svojoj brzini, atraktivnosti, a sve više i češće brutalnosti, ti sportovi privlače pozornost velikih korporacija i tvrtki koje ulažu novac i postaju sponzori.

Hrvanja tu nema i jedan je od rijetkih sportova koji nema iza sebe neku veliku korporaciju koja će ga promovirati. Hrvači ne zarađuju velik novac, oni nisu zvijezde koje stavljaju u džep desetke tisuća nečega. Dio krivice, naravno, leži i na Svjetskoj hrvačkoj organizaciji koja je marketinški morala privući više sponzora, koji bi pomogli barem kozmetički podići rejting ovog sporta.

Hrvanje u rangu wushua ili koturaljkanja?

Bez uvrede svim zaljubljenicima u sportove na koturaljkama, sportsko penjanje, squash, wakeboarding ili wushu, staviti ove sportove u rang hrvanja uvreda je olimpizmu.

Navedeni su sportovi konkurenti hrvanju za Olimpijske igre 2020. godine. Dok za baseball i karate zbog masovnosti i ugleda u sportskoj obitelji još i možemo imati razumijevanja, teško je shvatljivo svrstavanje ostalih kandidata uz hrvanje, koje je jedan od bazičnih olimpijskih sportova.

Zar uistinu ti sportovi imaju takvu masovnost, toliku publiku, tako kvalitetan rad s tolikim brojem djece kao što to ima hrvanje? Prvenstva limača, kadeta, juniora, seniora, veterana na državnim razinama, kontinentalnim, svjetskim? Uostalom, zar nekim slučajem imaju veću tradiciju od hrvanja?

S pravom se postavlja ptanje - što je sljedeće? Novi sportovi nastaju svakodnevno, kakva će situacija biti kroz 30 ili 40 godina, hoćemo li na olimpijskim igrama umjesto klasične košarke gledati neku podvodnu inačicu? Umjesto klasične atletske utrke na 400 metara utrku u areni s kacigama na glavama, u kojoj je baš sve dopušteno?

U proteklih pet godina više od 40 (!) sportova je zatražilo prijem u olimpijsku obitelj i uvrštenje u program OI. Pitanje je samo vremena kada će neki od novoosnovanih sportova nauštrb nekog od klasičnih ući u olimpijski program.

Nije problem u uvrštavanju novih sportova u olimpijski program, dapače, pa i spomenutih. Problem je izbacivanje nekih iz nejasnih razloga, a posebno zadiranje u početke olimpizma.

Pogreške FILA-e

U cijeloj priči svoj dio krivice snosi i Svjetska hrvačka organizacija, koja je u proteklih desetak godina također napravila priličan broj krivih koraka i zaslužna je što hrvanje ima ovakav tretman.

Počnimo od samih učestalih promjena pravila, kojima je hrvanje unazađeno, pa se danas više cijeni pasivno od napadačkog hrvanja i njime se lakše dolazi do pobjede. Prije je to bilo nezamislivo, 0:0 vam nije donosilo baš ništa, za pasivnost se dobivala opomena, protivnik je dobivao bodove i hrvači su bili prisiljeni konstantno tražiti akciju, izvoditi zahvate i hrvati na pobjedu.

Danas su pravila značajno kompliciranija i u početku nerazumljiva onima koji ne prate ovaj sport. Nekad je sve bilo puno jasnije, jednostavno se znalo koliko koji zahvat donosi bodova, bodovi su se kao u svim sportovima zbrajali tijekom meča i nije bilo nikakvog kompliciranja s dobivanjem bodova za uspješnu obranu, tko treba osvojiti rundu i slično - pojednostavljeno rečeno.

Osim problema s pravilima koji su, istina, smanjili atraktivnost, problem je i inertnost dijela vrha Svjetske hrvačke organizacije koja je već duže vrijeme znala što se sprema, međutim propustila je izlobirati u MOO-u da se to ne dogodi. U konačnici, hrvanje je dobilo najveću šamarčinu u svojoj povijesti. Povijesti kakvu nema niti jedan drugi sport.

Foto: Hrvatski hrvački savez.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik14.02.2013. u 16:25
    po meni to je jedini borilački sport koji bi trebao biti na oi. čast džudu i tae kwon dou, cijenim ih kao vještine, ali kao natjecateljski sport su čista sprdačina i nažalost bacaju ružno svjetlo na te vještine. istina da nema atraktivnosti, ali to može biti najatraktivniji borilački sport bez... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Vjeran14.02.2013. u 15:19
    Nemam riječi!
    Vjeran
  • Obrisan korisnik14.02.2013. u 12:18
    Pričaš gluposti. UFC ima jedino laktove, koji lako raskrvare, pa to izgleda gadno (ni ja ih ne volim), ali Pride je imao koljena u grapple i soccer kickove, koji su puno brutalniji i opasniji...
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik13.02.2013. u 20:03
    Sram ih bilo!
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik13.02.2013. u 18:09
    katastrofa, treba bojkotirati olimpijadu
    Obrisan korisnik