Bili jednom jedan zeleni otok, drvena palica i 15 patuljaka...

Početkom listopada 2012. moja vesela ekipa i ja putovali smo Irskom iz razloga koji vrlo malo imaju sa sportom ili bilo kakvim inspirativnim gradivom. Za ispijanja trećeg Guinnessa tog jutra na vrhu jednog od turistički najizlizanijeg mjesta u Dublinu, prostoriju su počeli popunjavati mladići u modrim odijelima, pjevajući zaraznu irsku poskočicu, jedini glasniji od pet hrvatskih turistkinja.

Počelo je nagađanje, a u obzir je dolazila samo nekakva ekstremno popularna skupina uniformiranih pojedinaca, kako su prekrasan sivi dublinski svod i lagani žamor u sekundi zamijenili blicevi i vriskovi starijih gospođa.

- Piloti!

- Ma daj, glumci ili nogometaši...

- Striperi!

Kada su ideje otišle predaleko shvatile smo da bismo se trebale odvojiti od tvornice piva, pokupiti "pušačicu" na dnu zgrade i krenuti na sljedeću izlizanu turističku destinaciju. Loša navika nikad nije iznjedrila toliko dobrih priča kao u Irskoj, a ova koju sam čula na vratima te sedmerokatnice jedna je od najboljih. Priča studenta iz Galwaya, kapetana finalista nacionalnog prvenstva najpopularnijeg sporta u državi, koji sa sjajem u oku prenosi bajku o iskonskoj vrijednosti njegove "igre".

Hurling je jedan od najstarijih i najbržih sportova na svijetu. Posebno fascinantna je činjenica da je hurling poprilično opasan. Iako atraktivan zbog brzine i vještina koje igrači mogu pokazati na terenu nešto većem od nogometnog, brutalnost nerijetko dolazi do izražaja. Cilj igre je ubaciti sliotar, malu mekanu lopticu, u okvir postavljenog gola, koji ima produžene stative kao u ragbiju. Pogodak unutar vrata donosi tri boda, a između produženih stativa po jedan. Igrači (kojih je 15 po momčadi) sliotar ne smiju držati u rukama više od četiri koraka, nakon čega ga moraju voditi uz pomoć hurleyja, drvenog štapa nalik hokejaškom, uz produljeni kraj veličine otvorene šake.

Udarac sliotara u punoj brzini zna biti vrlo bolan, zato se igrači hurlinga štite zaštitnom kacigom, a izbijeni zubi česta su ozljeda tih mladića, mahom studenata koji su se s lokalnih terena odjednom našli na velikoj pozornici.

Hurling je nacionalni ponos, a uz djetelinu, Svetog Patricka, keltski križ, harfu - simbol Irske. Igrač hurlinga uzor je prosječnog Irca, tinejdžera, predškolca pa i 100-godišnjaka. Charles Parnell, irski nacionalist i osnivač Irske parlamentarne stranke, 'neokrunjeni irski kralj', pokopan je 1891., a uz njegov lijes defilirali su ožalošćeni sa crnim palicama iz hurlinga. U još ranijoj povijesti te igre, dugoj gotovo tri tisućljeća, muškarci iz susjednih sela formirali bi ekipe, a pobjeda bi otišla onima koji prvi uguraju lopticu u glavnu ulicu svog sela.

Prirodni scenarij i danas je, dok šetate ruralnim dijelovima Irske, osim "oceana" krava izvaljenih po pašnjacima, vidjeti skupine osnovnoškolaca s torbama preko glave i drvenim hurleyjima u ruci. A vrijeme kao da je stalo.

Kao da ih nije dotakla Zemljina kapitalistička ruka, igrači hurlinga u 21. stoljeću još uvijek nisu, i ne žele biti, profesionalci. Nisu plaćeni za ponos. Još uvijek im je u svakom trenutku finala nacionalnog prvenstva u pamćenje urezana prva "utakmica" s kvartovskim dječacima. Samo što je mjesto radnje sada travnjak četvrtog najvećeg stadiona u Europi, Croke Parka, s 80 tisuća grlatih patriota.

Nakon cjelodnevnog posla u uredu, na cesti, u parku ili učionici svlače odijela i odore te uskaču u dresove u kojima se pretvaraju u nacionalne heroje. Razina popularnosti hurlinga u Irskoj ravna je nogometnoj groznici u ostatku Europe. No, tu svaka sličnost prestaje. Nemojte otići u Kilkenny ili Tipperary i usporediti hurling s nogometom ili baseballom. Nikako s hokejem. Sličnu reakciju pripremit će vam jedino ako spomenete Britance pred njima. Ma koliko dobroćudnog pogleda bili, brk će im se uozbiljiti. No, kad ih pustite da sami pričaju, nitko neće izostaviti rečenicu - dvije o prvim susjedima.

Ako ste se krajem prošlog rujna, za vrijeme završnice nacionalnog prvenstva, našli na ulicama Dublina, Galwaya, Corka ili u bilo kojem zabačenom kutku Zelenog otoka, niste mogli proći bez lekcije o legendarnom irskom sportu. Možda ste, u početku, pomislili da je cirkus na turneji i stiže u grad, ali vrlo brzo vam uskače ekstremno ljubazni lokalni ribar i ozarena lica priča o neovisnoj Irskoj i drvenim palicama.

Kažem "krajem rujna" jer takvo ozračje doista nije samo na dan kad se odigrava finale državnog prvenstva u hurlingu, radi se o višetjednom festivalu na ulicama kojima paradiraju okićeni navijači finalista Kilkennyja i Galwaya, ispijaju pintove Guinnessa i šire vibracije koje ne ignoriraju ni Azijati s neproporcionalno velikim Nikon kamerama oko vrata.

Gaelic Athletic Association, u sklopu koje "žive" hurling i irski nogomet, stara je 128 godina, a preživjela je strahote građanskih ratova, financijske krize i globalne komercijalizacije svega što se može unovčiti, no ostala je vjerna amaterskom načinu života, idealnom obliku održavanja irske sportske i kulturne tradicije.

Naš "prijatelj" ispuhao je zadnji dim svoje loše navike pa se uz karakterističan, blag, gotovo starosjedilački osmijeh, uputio prema dizalu odakle nas je još jednom pozdravio.

Sljedeće dane susretali smo se s vilenjacima, klifovima, vremenskim kapsulama, ali "sretna slučajnost" upoznavanja s dvotisućljetnim starcem dječačkog lica koji još uvijek prkosi galopirajućim svjetskim zvijerima, bit će najduže zapamćena.