Neustrašivi antijunak u borbi s neosvojivom tvrđavom

Ljubav prema automobilima koja se gotovo može mjeriti s ljubavlju prema živim bićima nalazi se u srcu svakog vozača automobilističkih utrka. Ona postaje još veća kod nekih od tih natjecatelja koji su u svom odrastanju prljavštinu s blatnih livada ili prašnjavih cesta zamijenili karakterističnim masnim mrljama koje obilježavaju svakoga tko i na tren zaviri pod poklopac motora automobila. Svaki i najmanji dio ljubimca na četiri kotača u tom trenu postaje najzanimljivija igračka, a čitav sklop tih dijelova pretvara se u mnogo više od stroja koji svojim zvukom ledi krv u žilama.

Automobil se pretvara u umjetničko djelo koje umjesto vještih poteza kistom ili dlijetom biva obilježeno svakim i najmanjim vijkom ili maticom. Svaki pojedini klip motora ili amortizer na kotaču jedan su od nevjerojatno lijepih elemenata koji zajedno tvore skup koji je mnogo više od zbroja svojih dijelova. On u očima svog tvorca postaje neprocjenjiva umjetnina koja može raditi samo jedno. Dokazati drugim ljudima kako uloženi trud i ljubav daju vozilo koje će baš zbog navedenih sastojaka pobijediti djelo njihovih ruku.

U takvoj borbi između pojedinaca, timova, snaga volje i okolnosti koje život pred njih stavlja uvijek postoje oni kojima je ili sudbina predodredila put koji će ostati zapamćen zauvijek ili oni koji usprkos toj sudbini stvaraju nezaboravnu povijest. Jedan od ljudi koji je rođen s misijom osvajanja svijeta utrkivanja u SAD-u i koji će taj svijet u potpunosti promijeniti u svom nešto manje od pola stoljeća dugom životu bio je Dale Earnhardt.

Mladić inspiriran ocem i obilježen sudbinom

U američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini i dan danas stoji gradić Kannapolis, mjesto koje broji tek nešto više od 42 tisuće stanovnika. Kroz svoju povijest malo je ljudi iz Kannapolisa zaslužilo da ih se spominje u kontekstu sportske ili bilo koje druge mjerljive veličine, ali trojica od njih nose isto prezime, Earnhardt. Saga ove obitelji počela je ocem Dalea Earnhardta, Ralphom koji je svoju bilješku u povijesti zaradio utrkujući se na kratkim blatnjavim i prašnjavim stazama u svojoj saveznoj državi. U karijeri koja je započela krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća ostvario je "tek" jednu pobjedu u svim NASCAR natjecanjima, ali postigao je mnogo više.

Utrkujući se profesionalno od 1953. posvetio je svoj čitav život izradi i uporabi automobila za utrkivanje te učinio svoju garažu igralištem za dvogodišnjeg sina Dalea. Svaki dan je ocu i sinu bio proveden u radu na automobilima, a svaki vikend u životu na rubu koji dolazi kao "serijska oprema" vozača automobilističkih utrka. Godine koje su prolazile u Ralphovom su sinu gradile istu glad za opasnošću i ljubav prema životu za i kroz utrkivanje. Otac se oštro protivio onome što je bilo neizbježno, a sin je odustao od škole kako bi dokazao kako pred njim stoji mnogo više od samo sudjelovanja.

Ali budućnost nikad nije zapisana tintom koja je naočigled vidljiva svima. Sva ambicija, darovitost i želja za radom ne garantiraju krajnji uspjeh već ga samo omogućuju, a tek okolnosti u kojima se osoba nađe određuju put kojim će neizbježno krenuti. U borbi da dođe do najviše stepenice natjecanja Dale Earnhardt tako je proveo gotovo osam godina svog života da bi 1975. prvi puta sudjelovao u Winston Cupu, najvećem natjecanju do kojeg je mogao doći. Ali u tom trenutku bilo je kasno za ono što je ovaj 24-godišnjak htio najviše. Pokazati svom ocu da će unatoč svemu uspjeti. Dvije godine ranije njegov mentor i uzor, otac Ralph podlegao je posljedicama srčanog udara i nije mogao vidjeti svog sina kako debitira na najvećoj pozornici.

No, godine koje su uslijedile izgradile su ugled i veličinu ovog vozača koji će zauvijek zauzimati posebno mjesto u povijesti sporta kojim se bavio. Nakon četiri sezone odnio je svoju prvu pobjedu da bi samo sezonu kasnije osvojio Winston Cup. U sljedećih 14 godina to mu je pošlo za rukom čak sedam puta i samim time ga približilo najtrofejnijim vozačima koje je NASCAR ikad vidio. Međutim, to nije bilo jedino čime je Dale impresionirao. Dvije najbitnije činjenice vezane uz njega su njegov stil vožnje i marketinški pristup samome sportu koji je uvelike promijenio tretiranje samih vozača.

Earnhardt je bio neustrašiv, bezobrazan, agresivan i krajnje nepokolebljiv vozač. Njegov crni automobil s brojem tri tijekom godina je postao strah i trepet svake staze na koju bi došao. Nije postojalo ništa što ovaj južnjački dečko ne bi bio u stanju pokušati kako bi došao do pobjede u utrci. Tijekom godina njegovi nastupi osigurali su mu nadimak Intimidator (slobodno prevedeno Zastrašivač). Crni broj tri u retrovizoru obično je značio nevolju i većina protivnika znala je kako je bolje maknuti se nego ustrajati. I unatoč svoj toj beskompromisnosti rijetki su mu je zamjerali. Jer Dale nije bježao od nje i izvlačio se nespretnim isprikama. Nakon utrke ispod njegova karakterističnog brka pojavio bi se još karakterističniji južnjački smiješak koji bi jednostavno razoružavao i najljuće kritičare.

Rivalstvo s neosvojivih 500 milja

U kalendaru kojim je Earnhardt žario i palio malo je utrka koje su svojim statusom dolazile i blizu onoj koja bi se održavala na pisti u Daytoni. 200 krugova na dvije i pol milje dugoj stazi Intimidatoru su bile poput Sizifova posla. Godinama je ovaj velikan dolazio na taj toliko cijenjeni asfalt i ostajao kratkih rukava. Ispadanja prije kraja utrka, ispuštene nevjerojatne prednosti, porazi od samo nekoliko tisućinki sekunde i razne druge nesretne okolnosti učinile su Daytonu i Dalea Earnhardta najvećim suparnicima.

To rivalstvo išlo je toliko daleko da je jedne godine Dale koji je već osvojio sve što se osvojiti moglo i polako padao iz zenita svoje karijere samo nekoliko krugova do kraja imao prednost od gotovo 40 sekundi, ali nije završio utrku jer mu je gotovo neobjašnjivo eksplodirala guma. Vozač kojeg ništa nije moglo smesti uzeo je pet minuta da se pribere i ponovno navukao smiješak koji je osvajao mase. U pobjedi i porazu taj smiješak pred novinarima i publikom ostao je konstanta koja fascinirala. Nakon što su svjetla pozornice zamrla Earnhardt je sa svojom ekipom uzeo uništenu gumu i istaknuo ju na posebnom mjestu u garaži kako bi ga podsjećala na do tada neosvojivu tvrđavu.

19 godina Daytona je mučila Dalea i nije mu davala spavati. Sve do 1998. i dana u kojem su okolnosti htjele da nešto ipak bude drugačije. U pripremi utrke vozači su razgovarali s mnogim ljudima, ali i posvećivali mnogo vremena svojim navijačima. Intimidatora je tog jutra posjetila jedna sasvim posebna navijačica. Bila je riječ o djevojčici koju je život prikovao za invalidska kolica i koja je baš htjela razgovarati sa svojim idolom. Tijekom tog razgovora ona je izvadila maleni novčić i dala ga Daleu s riječima: "Evo uzmi ga. To je moj sretni novčić i tebi će danas donijeti sreću." Vozač crnog automobila s brojem tri na vratima pohitao je ka svom boksu i prvo što je napravio zalijepio je taj novčić žutim ljepilom za upravljačku ploču. Samo nekoliko sati kasnije Daytona je bila osvojena. A koliko je Dale značio sportu rekla je i gesta ostalih momčadi čiji su se mehaničari poredali u liniju kako svaki od njih čestitao nadolazećem vozaču. Pobjeđujući u 19 bitaka u 19 godina Daytona je bila nepopustljiva. Ali 20. bitka bila je ona koja je promijenila život i naslijeđe jednog velikog vozača.

Bilo bi prekrasno u ovim redcima napisati da je Dale Earnhardt kroz svoj život i karijeru bio jednako toliko velik čovjek, ali trebalo je proći mnogo godina da ovaj prije svega vozač uloži trud u taj aspekt svog postojanja. Jedina njegova želja godinama je bilo utrkivanje, a jedini cilj pobjeđivanje. Svojoj djeci iz prva dva braka omogućio je da nikad ne budu gladna ničega osim njegove pažnje. A sve do pod kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća činilo se da stvari ostati takve zauvijek. Tada se po treći put oženio i krenuo nekim drugim smjerom. Polako, godinu po godinu gradio je obiteljski život s trećom suprugom i njihovom kćerkom i kako se po tom pitanju mijenjao po vlastitim riječima počeo je osjećati nepravdu koju je nanio djeci iz ranijih brakova.

Posebno mjesto u tim odnosima imao je sin iz njegova drugog braka Dale mlađi. I on je poput svoga oca htio biti vozač, ali od njega je dobio jednu jedinu zapovijed, završiti školu. Sin je u tome uspio i morao je čekati sve do 1996. kako bi započeo karijeru koja je proslavila osobu koju je najviše želio impresionirati. Dale stariji u svome je sinu vidio dio poriva kojeg je imao i sam te ga je odlučio prigrliti van staze. Ali na stazi mu je u prvoj utrci pokazao svoj stil utrkivanja kada ga je u prvom susretu odgurnuo sa svog puta i kasnije naglasio kako je to bila nužna lekcija u sinovljevu odrastanju.

Nakon pobjede u Daytoni 1998. taj se odnos oca i sina dodatno promijenio. Dale stariji počeo je sve više uživati u sinovljevim trijumfima i njihov odnos je rastao iz dana u dan i utrke u utrku. U tom duhu došla je 23. utrka Dalea Earnhardta starijeg na stazi u Daytoni. U njoj je crni broj tri bio zadovoljan s držanjem pozicije u pozadini i branjenjem vodstva koje su imali njegov sin i timski kolega. Ali Daytona svom vječnom suparniku nije dala zadovoljstvo da uživa u pobjedi onih za koje je u tom trenu navijao. Uslijed bitke za poziciju okrenuo se na stazi i udario u zid te više nije izašao iz svog auta.

Njegova smrt donijela je tisuće reakcija, potvrdila njegovu besmrtnost u očima obožavatelja i suparnika te što je najvažnije promijenila svijet NASCAR-a iz temelja. Baš zbog te gotovo neizrecive tragedije poboljšane su mnoge sigurnosne mjere na stazama i u automobilima te je svijest od opasnostima ovog sporta uvelike povećala dovela do njegova razvoja u smjeru osiguranja boljih uvjeta kako vozačima tako i gledateljima na licu mjesta.

I baš zato riječi šarmantnog Zastrašivača koji je ovaj svijet napustio prije točno 12 godina odzvanjaju još jače: "Kad bih poginuo u kamionu na putu za pecanje to bi stvarno bila tragedija. Ali da mi se to dogodi na stazi to ne bi bila nikakva tragedija već samo svojevrsna točka na i."

Foto: Wikipedia/Darryl Moran